„Tek nekoliko mjeseci nakon što nam se sin rodio, dobila sam prvi udarac nogom – zato jer sam bila prgava i bezobrazna – nije on kriv. Prvog Božića našeg braka dobila sam šamar jer sam ga dovela do toga svojim provociranjem i tražio da mu to ne radim – nije on kriv“, dio je jednog od svjedočanstava koje je danas, pred redom šutljivih sluškinja, pročitano na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Potresna svjedočanstva žena koje su preživjele nasilje u obitelji, ali i izvan nje, čitale su brojne javne osobe – glumice, novinarke i novinari, učenici, aktivistice i aktivisti, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, pa čak i bivša premijerka – a sve u sklopu prosvjedne akcije „Sluškinje ustaju za ratifikaciju Istanbulske konvencije“.

DIGNITE GLAVE: Kako su „sluškinje“ okupirale grad (FOTO)

SLUŠKINJE USTAJU: Poziv na otpor onima koji bi vas odveli u „Sluškinjinu priču“

Na prosvjedu koji su solidarno organizirale brojne organizacije civilnoga društva, aktivistice i aktivisti, a kojim se obilježava globalna akcija koja će se održati u više od 200 zemalja pod nazivom "Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama", po hladnom i kišovitom vremenu okupilo se oko tristotinjak građanki i građana, a muku organizatorima zadavali su problemi s razglasom. 

Cilj ovog skupa bio je ukazivanje na potrebu što hitnije ratifikacije Konvencije o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatije kao Istanbulska konvencija. Hrvatska je još 2013. godine potpisala Istanbulsku konvenciju, ali je nikada nije ratificirala te današnje hrvatske vlasti neprestano odgađaju taj postupak. Još na jesen 2016. godine premijer Andrej Plenković je javno rekao kako Vlada pokreće ratifikaciju, ali od tada do danas se po tom pitanju nije dogodilo baš ništa, zbog čega zadovoljno trljaju ruke brojne klerikalne i ekstremne inicijative koje vode žestoku bitku s Istanbulskom konvencijom maštovito u njoj videći „sredstvo za uvođenje rodne ideologije“.

Cilj skupa ukazivanje je na potrebu što hitnije ratifikacije Konvencije o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (FOTO: Hina/Denis Cerić)

Zbog čega je važna Istanbulska konvencija i o čemu se u njoj govori stoga su danas zorno prezentirali organizatori prosvjeda. Za mikrofonom, a potom i megafonom, izmjenjivale su se govornice i govornici čitajući autentična svjedočanstva žena koje su bile žrtve rodno uvjetovanog nasilja, ali i isječke iz same Istanbulske konvencije. Sve to pred tridesetak žena obučenih u zastrašujuće i opominjuće kostime sluškinja iz serije „Sluškinjina priča“ snimljene po romanu Margaret Atwood, distopiji koja govori kojim nas putem mogu odvesti razne klerikalne i ekstremne inicijative. Prije samog skupa povorka sluškinja je prošetala središtem grada, niz Dolac pa Ilicom do Cvjetnog.

„Nakon nekog vremena sam ostala trudna, pa smo se vjenčali. Nije mi dao raditi jer je on imao primanja koja su bila dovoljna, rekao je. On će raditi, a ja ću brinuti o kući i djetetu. Kada sam rodila prvo dijete, sve se promijenilo. Nisam se smjela viđati s prijateljicama, nisam smjela nikuda ići. Bio je posesivan i ljubomoran, čak i na svoju braću koje je optuživao da su mi ljubavnici. Govorio mi je da sam kurva, da ne vrijedim. Često je pio, ali alkohol nije bio isključivi razlog njegovog iživljavanja. Tukao me, bila sam sva šarena od batina. Fizičko nasilje koje sam preživljavala odobravala je i njegova obitelj. Njegova majka mi je govorila kako je i ona provodila noći na sjeniku i slično, kao da se to podrazumijeva u braku, kao da je to normalno. Znali su to i susjedi, svi su znali, a nitko nije reagirao. Nisam imala kuda otići, učinio me je ovisnom o sebi, stambeno pitanje nisam imala riješeno, užasno sam ga se bojala. Napokon sam se obratila prijateljima, koji su u roku od 24 sata pronašli smještaj za mene i djecu. Kad sam otišla, zvao je sve redom, moje prijatelje, roditelje, rodbinu, sve kojih se mogao sjetiti i govorio im je protiv mene. Pokušao me slomiti, uništiti, dokrajčiti moje samopoštovanje, samopouzdanje, moje dostojanstvo. Ali nije uspio. Izdržala sam i otišla s djecom. Puna sam života i znam da vrijedim“, svjedočanstvo je žene koja je doživjela i preživjela obiteljsko nasilje, a danas ga je na Cvjetnom trgu pročitala pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, inače jedna od stalnih meta spomenutih klerikalnih inicijativa.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Višnja Ljubičić, čitala je svjedočanstvo žene koja je doživjela i preživjela obiteljsko nasilje (FOTO: Hina/Denis Cerić)

Potom je nekadašnji novinar, a danas komunikacijski stručnjak, Milan Majerović Stilinović, pročitao dio Istanbulske konvencije u kojem se kaže: „Nasilje nad ženama globalan je fenomen. Odbor za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena UN-a i Ujedinjeni narodi u svojoj Općoj preporuci o nasilju nad ženama br. 19 (1992) ističu da je važno osigurati priznavanje rodno utemeljenog nasilja nad ženama kao oblika diskriminacije žena. Sekundarna analiza podataka podupire opreznu procjenu da je približno 12 do 15 posto svih žena bilo u odnosu obiteljskog zlostavljanja nakon šesnaeste godine života. Mnogo više ih nastavlja trpjeti fizičko i seksualno nasilje bivših partnera čak i nakon prekida, što upućuje na to da za velik broj žena prekid nasilnog odnosa ne znači nužno i fizičku sigurnost."

„Kao građani i građanke, kao institucije sustava, trebamo, kako navodi Konvencija osuditi sve oblike nasilja nad ženama i nasilja u obitelji; prepoznajući da je ostvarenje de iure i de facto ravnopravnosti žena i muškaraca ključni element u sprečavanju nasilja nad ženama; Treba prepoznati da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprečavanja punog napretka žena, i to treba promijeniti“, dodao je Majerović Stilinović.

Veliki pljesak okupljenih dobila je novinarka Iva Anzulović koja je, kako je naglasila, pročitala svoje osobno svjedočanstvo.

„Tek nekoliko mjeseci nakon što se sin rodio, dobila sam prvi udarac nogom – zato jer sam bila prgava i bezobrazna – nije on kriv. Prvog Božića našeg braka dobila sam šamar jer sam ga dovela do toga svojim provociranjem i tražio da mu to ne radim – nije on kriv. Uskoro je uslijedio još jedan, a zatim me primio za vrat pred sinom koji je gledao kako policija odvodi njegovog oca – a nije on kriv. 'Ne tjeraj me da te satrem', 'Uzet' ću ti dijete i spaliti stan kako se ne bi imala kuda vratiti ako odeš na taj poslovni put', 'Sada ću te izbiti, samo zato jer mogu', 'Kurvetino jadna, ajde da te vidim, vrati mi' – dio je to poezije moga 11-godišnjeg braka - za što nije on kriv. Obratila sam se za pomoć njegovoj materi koja mi je rekla 'Ne može doći k meni, Iva, a što ako mene krene tući?', a nije ona kriva. Policajac mi je za mojim stolom u mom stanu rekao - 'I ja sam u braku, gospođo, i znam kako vi žene znate isprovocirati nas muškarce i dajte, pustite ga, nemojte ga provocirati' - jer nije on kriv. I uistinu – nije on kriv već ja koja sam odgajana u ljubavi, razumijevanju, nježnosti, poštovanju i znanju pa sam se usudila voljeti sebe, svoju djecu, svoj život u kojem nikada nije bilo batina jer – nisam sluškinja“, emotivno je svjedočila Anzulović, da bi potom na scenu stupila bivša premijerka Jadranka Kosor.

Bivša premijerka Jadranka Kosor pročitala je dio Istanbulske konvencije (FOTO: Hina/Denis Cerić)

„Kako bi se spriječilo nasilje nad ženama 'Država će osigurati provedbu odredaba ove Konvencije, a osobito mjera za zaštitu prava žrtava, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rod, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovinsko stanje, rođenje, seksualna orijentacija, rodni identitet, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, bračno stanje,migrantski, izbjeglički ili drugi status'. Članak 12. Konvencije govori da će država poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca“, citirala je Kosor dio Istanbulske konvencije.

Potom je Ramiza Memedi, koja već 20 godina vodi romsku žensku udrugu Bolja budućnost, pročitala potresno svjedočanstvo žene koja je veliki dio svog života provela izložena uistinu teškim oblicima nasilja.

„Od malih nogu majka nas je učila prositi. Ona potiče iz obitelji koja živi od prošnje. I tako nisam išla u školu već sam prosila. Silovana sam u trinaestoj godini, nakon smrti moga oca. Nisam smjela prijaviti silovatelja, jer je prijetio da će nam cijelu obitelj pobiti. Živjeli smo u strahu. Nakon silovanja majka me je prisilno udala, zbog tih ljudi - da me ne bi ponovo silovali. Ali, i tu nisam mogla živjeti jer su me također zlostavljali i fizički i psihički. Otišla sam od muža i udala sam se za čovjeka kojeg sam sama izabrala, ali, nažalost, i tada nisam bila sretna - i on me zlostavlja i fizički i psihički. Žao mi je što nisam završila školu, jer bi danas moje obrazovanje puno vrijedilo, imala bih posao i svoj stan i ne bih živjela od socijalne pomoći“, strašno je svjedočanstvo žene koje je pročitala Memedi.

Opominjuće kostime "sluškinjama" sašile su članice udruge Kamensko (FOTO: Hina/Denis Cerić)

Nakon Memedi pred okupljene na Cvjetnom trgu stao je najmlađi govornik ovog skupa, Adrian Golubić iz Strojarske tehničke škole Fausta Vrančića koji je pročitao dio Istanbulske kovencije.

„U članku 14. Konvencija govori o važnosti obrazovanja te traži da Država 'poduzme, kada je to primjereno, potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja“, citirao je Golubić, a nakon njega mikrofon je u ruke uzela Ivanka Bališ i s građankama i građanima podijelila svoje osobno iskustvo.

„Moje ime je Ivanka Bališ, osoba sam s teškim invaliditetom i žrtva sam nasilja u obitelji. Nasilje nada mnom, već četvrtu godinu, provodi moj nećak koji stanuje kuću do mene. Za nasilje je višestruko prekršajno kažnjavan, no bez utjecaja na njegovo nasilno ponašanje. Pouzdala sam se u djelovanje pravosudnih organa, prijavljivala sam slučajeve nasilja policiji i izlazila na sudska ročišta u nadi ostvarivanja zaštite svoje osobnosti i prava, no moja situacija se već četvrtu godinu zaredom 'rješava' izricanjem novčanih kazni počinitelju, mjeru zabrane približavanja ne žele donijeti i sve je bez efektivne zaštite meni, kao dugogodišnjoj žrtvi – ženi s invaliditetom. Ja samo želim živjeti život bez nasilja“, priča je Ivanke Bališ koju je, ovom prilikom, javno podijelila.

Novinarka Maja Sever na skupu je također čitala isječak iz Konvencije.

„Nasilje nad ženama smatra se kršenjem ljudskih prava i oblikom diskriminacije žena i označava sva djela rodno utemeljenog nasilja koja imaju za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu. Osuđuju se svi oblici nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja, te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce; prepoznajući, s velikom zabrinutošću, da su žene i djevojčice često izložene teškim oblicima nasilja kao što su nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje, silovanje, prisilni brak, zločini počinjeni u ime takozvane 'časti' i sakaćenje ženskih spolnih organa, koji predstavljaju tešku povredu ljudskih prava žena i djevojčica i glavnu zapreku postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca“, citirala je Sever, poručivši – „Konvenciju treba ratificirati kako bi se osiguralo da žene ne budu u neravnopravnom položaju s muškarcima“.

Na prosvjedu se po hladnom i kišnom vremenu okupilo trisotinjak prosvjednika (FOTO: Hina/Denis Cerić)

Maju Sever je na pločniku Cvjetnog trga zamijenila glumica Judita Franković s još jednim autentičnim svjedočanstvom žene žrtve nasilja.

„Bila sam kratko u vezi prije nego sam se udala. Nakon vjenčanja odmah su počele emocionalne ucjene. Fizičkog nasilja nije bilo, ali psihičko je postajalo sve strašnije. Ubrzo smo dobili dijete. Njegovo ponašanje prema meni se nije mijenjalo. Prema djeci nije bio takav. Nakon sedam godina braka i emocionalnog ucjenjivanja više nisam mogla izdržati. Rekla sam da ću ga napustiti. Počelo je zastrašivanje, rekao je da ću morati vraćati njegov kredit ako odem od njega, da bez njega ne mogu, da će mi uzeti djecu. Toga sam se najviše bojala. Jednog dana me izbacio iz kuće, a djecu je zaključao u stanu. Nisam to mogla dozvoliti, morala sam nešto poduzeti. U očaju, ne vidjevši drugi izlaz, uspjela sam organizirati susret s djecom, uzela sam ih i pobjegla u drugu državu. On je dignuo na noge sve institucije, optužio me za otmicu vlastite djece. Nije bilo dokaza za njegovo emocionalno i psihičko nasilje - nadležni su mi uzeli djecu. Boli me kad gledam kako isto radi djeci što je radio i meni. Kada ih vraćam njemu, trče u strahu da stignu na vrijeme kako se on ne bi 'jako naljutio', kažu. Započela sam bitku za povratak svoje djece. Moja bitka traje još i danas, Centar za socijalnu skrb i sud nemaju sluha za mene i za nasilje koje sam prošla. Moram vjerovati da ću uspjeti“, zastrašujući je primjer onoga što se događa u našem društvu koji je pročitala Franković.

Dalibor Stanić iz Ženske sobe - Centra za seksualna prava, nevladine, feminističke i neprofitne organizacije koja radi na osnaživanju žena i osvještavanju institucija i javnosti o seksualnom nasilju i seksualnim pravima, upoznao je okupljene s još dva članka "sporne" Konvencije.

„Člankom 40. država se obavezuje da će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurala da svaki oblik neželjenoga verbalnog, neverbalnog ili tjelesnog ponašanja seksualne naravi s ciljem ili učinkom povrede dostojanstva neke osobe, osobito ako stvara zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo ozračje, bude predmet kaznenih ili drugih pravnih sankcija, a Članak 52. govori da u situacijama neposredne opasnosti, najučinkovitiji način jamčenja sigurnosti žrtvi obiteljskog nasilja jest fizičko udaljavanje žrtve i počinitelja. U mnogim slučajevima, to zahtijeva da jedno od njih mora otići, na određeno razdoblje, iz zajedničkog mjesta stanovanja ili da počinitelj mora napustiti mjesto stanovanja žrtve. Važno je osigurati udaljavanje počinitelja kako bi se žrtvi i njezinoj djeci omogućilo da ostane u svom domu“, dva su članka Konvencije koje je citirao Stanić.

Šutljive sluškinje (FOTO: Hina/Denis Cerić)

Izrazito potresno svjedočanstvo žene žrtve nasilja pročitala je Senka Sekulić, psihologinja iz udruge B.a.B.e..

„Život je bio lijep, do moje 12 godine. Tada se dogodila jedna strašna stvar. Bratić me silovao, na zabavi za moj rođendan. Dugo nisam nikome rekla, a onda sam se povjerila bratu. Brat je to ispričao roditeljima, ali se čitav događaj, nakon svađe s tetom i bratićem, nekako zaboravio. Nakon mature sam živjela s tatom, moji roditelji su se razveli nekoliko godina ranije. Upoznala sam tada dečka, s kojim sam počela vezu. Nakon dvije godine veze, ostala sam trudna. Sve je nekako i bilo u redu do četvrtog mjeseca trudnoće. Tada sam počela dobivati batine, a dečko je počeo sve više piti. Kada sam s malenim došla doma, sve je postalo užasno. Dečko je bio stalno pijan. Bila sam stalno u strahu. Vrijeđanja, svađanje i batine su se nastavljale. Trpjela sam do djetetovog prvog rođendana, kada me udario po tko zna koji put, a ja sam mu tada u obrani uzvratila. Nazvala sam Centar za socijalnu skrb i prijavila cijeli slučaj. Došla je policija. Rekla sam i njima da više ne želim da moje dijete i ja trpimo strah i nasilje i da želimo krenuti u novi život. Neću dopustiti da ikada više moje dijete ili ja proživimo nešto slično“, priča je mlade žene koja se za razliku od mnogih svojih vršnjakinja uspjela izmaknuti od vrtloga nasilja kojem je bila izložena.

Voditelj programa „Ljudska sigurnost“ u Centru za mirovne studije, Gordan Bosanac, prenio je još jedan važan dio Istanbulske konvencije.

„Konvencija obvezuje državne institucije (Članak 18.) da će 'poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere za zaštitu svih žrtava od bilo kojih daljnjih djela nasilja. Država će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere, u skladu s unutarnjim pravom, kako bi osigurala postojanje odgovarajućih mehanizama za učinkovitu suradnju svih nadležnih državnih tijela, uključujući sudstvo, državne odvjetnike, tijela nadležna za provedbu zakona, lokalna i regionalna tijela, kao i nevladine organizacije i druge nadležne organizacije i subjekte, u zaštiti i pružanju potpore žrtvama i svjedocima svih oblika nasilja'. Članak 18 nadalje govori da će Država osigurati da mjere zaštite protiv nasilja: budu utemeljene na razumijevanju rodno utemeljenog nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i da su usredotočene na ljudska prava i sigurnost žrtve; da budu utemeljene na sveobuhvatnom pristupu koji uzima u obzir odnose između žrtava, počinitelja, djece i njihovoga šireg društvenog okruženja; da budu usmjerene na izbjegavanje sekundarne viktimizacije; da budu usmjerene na osnaživanje i ekonomsku neovisnost žena žrtava nasilja; da rješavaju specifične potrebe ranjivih osoba, uključujući i djecu žrtve“, kroz megafon je izvikivao Bosanac.

Posljednje svjedočanstvo žene žrtve nasilja pročitala je poznata televizijska voditeljica Danijela Trbović.

„Nije ni prošlo mjesec dana od svadbe kada me je prvi put udario. Rekao je da je to zbog toga što nisam skuhala ručak taj dan već sam donijela ručak od svoje mame. Trudila sam se pospremati, čistiti, kuhati, za nas i za čitavo kućanstvo. Nastavio je s nasiljem, svejedno. Nitko nije znao što se događa, nisam nikome govorila, mislila sam da će se promijeniti. Ubrzo sam ostala trudna, odmah nekako nakon svadbe. Tukao me i u trudnoći. Nikad se nisam pokušala obraniti, uvijek bih pobjegla u sobu. Kad bih dobila batina, njegova mama bi mi rekla da popijem lijek za smirenje, pa će proći. Zvala sam policiju. Ništa se nije promijenilo. Jednom je prijetio da će se ubiti bombom. Tad je u podrum bacio nešto što je jako glasno eksplodiralo, toliko sam se uplašila da se i beba u trbuhu uznemirila. Od straha sam preskočila ogradu i pobjegla kod susjeda. Kada bi me jako pretukao, tata bi dolazio po mene. Nakon toga bi me preklinjao da se vratim, da mu je žao. Često me izbacivao van iz kuće, spavala sam u podrumu ili u autu jer je mijenjao brave, pa nisam mogla ući u kuću. Kada se rodilo dijete, nije mi dopuštao da s ikim imam kontakt. Isključio mi je telefon, nije mi smio nitko doći, potjerao je i moju mamu. Tražila sam razvod, rekao je da to neće ići, da će me ubiti. Često mi je prijetio oružjem. Bojala sam se jer je oružja bilo u kući, tata mu je bio lovac. Trpjela sam dok dijete nije navršilo osam mjeseci. Bacio je sjedalicu prema njoj taj dan. Tada sam rekla 'e, nećeš!'. Našla sam kontakt Sigurne kuće i doslovno pobjegla s djetetom. Iako mi je dijete proslavilo prvi rođendan u Sigurnoj kući, odluka da odem je bila najbolja koju sam mogla donijeti“, još je jedno svjedočanstvo žene koja je proživjela pakao nasilja od strane svog supruga.

 I Milan Majerović Stilinović čitao je isječke Istanbulske konvencije (FOTO: Hina/Denis Cerić)

Na samom kraju, megafon je uzela i Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije, kako bi zaključila ovo specifično informiranje o Konvenciji koju kritiziraju mnogi koji je nikada nisu pročitali niti su upućeni u njen sadržaj, već se vode manipulativnim tumačenjima koje im podastiru pojedine klerikalne organizacije. 

„Članak 20. govori o potpori žrtvama: Država će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi žrtvama osigurale pristup uslugama koje olakšavaju njihov oporavak od nasilja. Te bi mjere trebale uključivati, prema potrebi, usluge kao što su pravno i psihološko savjetovanje, financijsku pomoć, stanovanje, obrazovanje, osposobljavanje i pomoć u pronalaženju zaposlenja. Poduzet će se potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi se žrtvama osigurao pristup zdravstvenim i socijalnim službama te da službe budu odgovarajuće opremljene, a stručne osobe osposobljene za pružanje pomoći žrtvama i njihovo upućivanje odgovarajućim službama. Država će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurala osnivanje dovoljnog broja odgovarajućih, lako dostupnih skloništa radi omogućavanja sigurnog smještaja i proaktivne pomoći žrtvama, osobito ženama i njihovoj djeci, a u članku 24.: Država će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere za osnivanje stalno otvorenih (24 sata dnevno, 7 dana u tjednu) besplatnih telefonskih linija koje pokrivaju državno područje cijele države radi davanja savjeta pozivateljima, povjerljivo ili uzdužno poštovanje njihove anonimnosti, u vezi sa svim oblicima nasilja. A članak 25. govori specifično o potpori žrtvama seksualnog nasilja: Država će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurala osnivanje dovoljnog broja odgovarajućih, lako dostupnih kriznih centara za žrtve silovanja ili seksualnog nasilja radi osiguravanja medicinskih i forenzičkih pregleda, potpore za doživljenu traumu i savjetovanje žrtava“, zaključila je Benčić citiranjem Istanbulske konvencije.

Okupljenima se na sudjelovanju u prosvjednoj akciji zahvalila aktivistica za ženska prava i zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, Rada Borić. Izrazila je nadu da je nakon ove akcije mnogima jasnije zašto je važno da se ratificira Istanbulska konvencija, pogotovo jer su se u Hrvatskoj stekli svi uvjeti da se ta ratifikacija napokon dogodi.

„Želimo poručiti Vladi, želimo poručiti Saboru – nismo sluškinje i nikada nećemo biti“, poručila je Borić uz glasno odobravanje prosvjednika, obećavši da će se ovakve akcije nastaviti sve dok Istanbulska konvencija ne bude ratificirana. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Mirela Pindjak

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"