Jer, potraga za njim može trajati vječno, baš kao što i sva pitanja o njemu mogu ostati neizgovorena pa i neodgovorena.

Promatramo li „Sunčanik“ u kontekstu Karakaševog opusa, ovaj roman nije inovacija, već varijacija postojećeg. U prvom redu radi se o likovima koji su obiteljski povezani: u „Sunčaniku“ to su unuk i djed u generacijskom srazu kojeg ipak odlikuje čvrsta ljubav, mjestimice otresita, katkada namjerno neizrečena, no svejedno prisutna i implicirano nježna; zatim prostora, mitske i misteriozne šume koja važnošću parira djedu i unuku kao još jedan lik, na sličan način raspisane u prijašnjim romanima poput „Sjećanja šume“ i „Proslave“; ali i stila, prepoznatljive poetski protkane rečenice i reducirane, minimalističke fabule.

Poetizirani prostor „Sunčanika“ pak, ne mora nužno predstavljati Liku, koja je kod Karakaša kontinuirano zastupljena, kao književni prostor iz kojega glavni likovi ili potječu ili se sama radnja ondje odvija, jer u „Sunčaniku“ ona nije eksplicitno imenovana. Iako tekstualni signali poput dijalekta kojim se protagonisti služe (ikavica) ili šume koja kao da je izrasla u prethodnim romanima, a u ovom se pak još malo više šaputavo razgranala, mogu upućivati na Liku, već nekoliko začudnih motiva nagoviješta da se u „Sunčaniku“ radi o neodređenom geografskom prostoru. Prepričavajući unuku priču o njegovu ocu, djed spomene majmuna kojeg je njegov sin jednom prilikom doveo kući, zatim vlasnica gostionice gdje stanu ručati nosi ime Madam Avokado, a unuk nerijetko primjećuje i mlazne avione na nebu. Vremenski je pak, roman također pomalo neodrediv: iako djedove priče sugeriraju razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, s obzirom na međusobno nepovezive začudne motive, ostaje pretpostavka da se u romanu radi o vremenu blago izmještenom od realnog. 

Pripovijedanje u trećem licu mjestimice se prekida ulaskom u ja-formu, u fragmente unukove perspektive; na samom početku romana, kad djed i unuk polaze na put, u sredini, dok se kreću šumom i na samome kraju, gdje se počinju spremati za potragu. Nadalje, izdvojena epizoda u kojoj djed i unuk prespavaju kod djedovog prijatelja Lojpura, nelinearno je smještena u roman pred kraj, dok ju nagoviješta poglavlje koje joj prethodi. Takvim razmještanjem pojedinih segmenata teksta i obrtanjem linearnosti, u „Sunčaniku“ se razbija kronološka struktura, naglašavajući tako neodredivost i nepripadnost prostora pa i vremena.

Damir Karakaš (FOTO: Denis Lovrović/Lupiga.Com)

Razgovori djeda i unuka gotovo su teatralna okosnica, a njihovo putovanje kostur je romana čija je fabula u suštini toliko reducirana da se katkad čini kao da u potpunosti izostaje, raspršena unutar šume kroz koju se njih dvojica kreću kao u beskonačnosti. Njihov dijalog baziran je na modelu pitanje-odgovor, gdje unuk u nježnoj i nevinoj dječjoj radoznalosti ispituje djeda, čiji su odgovori reski i ponekad odrješiti, začinjeni dozom prijekora, a u jednostavnosti iskaza ponekad ostavljaju prostor za kontemplacijom. Unuk, primjerice, postavlja djedu pitanja poput „A dede, ima li vrag kosti?“ ili pak „Dede (…) a kako to vrag uđe u čovika?“, a djedovi odgovori nalik su doskočicama i poznatim izrekama kao što su nekoć govorili naši stari, katkad nježno humoristični, ali i kontekstualno ruralni. Poput šume koja je korjeniti okvir priče, u „Sunčaniku“ se pokoja duboko kontemplativna pitanja obrađuju višerazinski: prvo djed sugerira unuku naizgled jednostavan odgovor, a potom se međuprostor teksta širi dalje prema samom čitatelju, na kojemu ostaje da sam sebi pokuša odgonetnuti pitanja i odgovore, ali i postaviti nova.

Roditeljsko odsustvo definirano je rano u romanu. Doznajemo da je otac u zatvoru, majka je mrtva, dok je unuk u dječjem domu, a kod djeda i bake dolazi tek povremeno. S vremena na vrijeme ispitujući djeda i o ocu, očinska se sjena nadvija nad njih obojicu i tad se njihova mala, okljaštrena obitelj ističe kao utoliko snažnija, jer snaga je ponekad upravo u odsustvu. Poput sunčanog sata, naslovnog sunčanika, tog starinskog načina računanja vremena u prirodi, dječakove se spoznaje katkad jače, katkad slabije obasjavaju. Učeći od djeda o životu i krećući se ucrtanom putanjom ka cilju, to jest vragu, dječak putem sluša i uči, upija i zaključuje, i razigrano trčkarajući među stablima i stijenama spoznaje prva značajna obilježja ozbiljnosti života. Ta se bremenitost gradacijom naglašava, jer što unuk i djed dalje gaze svojim putem, to se susreću s težim situacijama, poput pronalaska mrtvaca, utopljenika u rijeci, čovjeka što su ga nekoliko stranica ranije vidjeli ili susreta s opskurnom četvorkom što nosi prazan lijes. 

Karakaševa šuma, mistična, gusta i prijeteća, nositeljica je i potporanj teksta, svojim likovima pruža utaban, ali ne uvijek vidljiv put, olakšanje, ali i strah. Iz te šume izviru sva pitanja, ne samo dječakova, već i čitateljeva, na kraju šume unuka i djeda možda čeka vrag, a funkcionirajući kao prostor i lik u jednom, šuma ponekad pred njima otkriva lice saveznice, a nekad suparnice. U toj aktivnoj suigri, obojenoj neodredivošću točnog vremena i prostora u romanu, šuma kojom se Karakaševi protagonisti u „Sunčaniku“ kreću stoga je višestruko mitska. Tome mitskom predznaku pridonosi i podtekst antike, o kojoj dječak neprestano promišlja, cirkulirajući kroz tekst oko poznatih antičkih figura o kojima je čitao, poput Odiseja, Tezeja, Kirke, Perzeja, Bakha ... Suptilni lajtmotiv antike uvezan u „Sunčaniku“ s motivom putovanja, odnosno ovdje u priči potrage, kao da zrcali ideju antičke književnosti: putovanja kao alegorijske potrage za mudrosti, suočavanjem s istinom, stjecanjem iskustva, traganjem za odgovorima.

Unuk i djed koračajući šumom stoga podsjećaju na antičke junake što se determinirano kreću svojom putanjom, susrećući pritom različite persone i doživljavajući štošta, u nikada do kraja dorečenoj potrazi za vragom kojega bi nešto pitali, vragom koji možda ima kosti, vragom koji izgleda „Ko i čovik“, vragom koji istovremeno utjelovljuje pitanje i odgovor, putovanje i destinaciju, izgovoreno i neizgovoreno, postojeće i metafizičko.

„Sunčanik“ Damira Karakaša prema svojem modelu jednostavne i minimalističke proze uspostavlja suptilni dijalog s čitateljem koji će, po završetku čitanja, poželjeti iznova posegnuti u knjigu i vratiti se istim onim pitanjima koje unuk revno postavlja djedu. Na motivskoj razini, prostorom šume kao aktivnim sudionikom radnje te sličnom dinamikom likova kao i u prethodnim djelima, Karakašev „Sunčanik“ čitateljima ipak ostavlja dojam već viđenog, no to viđeno stilistički je uspješno figurirano pa se čitateljstvo neće razočarati, već porinuti u sasvim novu sferu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: OceanMore

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.