Točno se sjećam trenutka kada mi je ta ideja pala na pamet: šetali smo noćnim Vilniusom polako se vraćajući prema hostelu. Krivudava uličica bila je ispunjena detaljima u spomen na razne pisce. Ali nisu to uobičajene spomen ploče već različite umjetničke minijature: mali mozaici, citati, zubala, potpune apstrakcije. Kao dnevni boravak neke ekscentrične tetke. Čitav dan proveli smo u Užupisu, zanimljivom kvartu glavnog litavskog grada, virili kroz prozore na studentske tulume, otkrivali murale i skulpture, no ovo je bilo tako prisno i domaće, polica puna rasparenih uspomena. Kroz glavu mi je proletjelo: „pa ovo bih ja mogla napraviti i u Pazinu!“

Ne treba napraviti grandiozni mural da nekome zatitra osmijeh na licu, još je ljepše ako je to skrivena sitnica koju netko slučajno pronađe. Sjetila sam se kako smo u Londonu otkrili radove britanskog umjetnika Bena Wilsona. Dok smo prelazili preko Millennium Bridgea, ispred muzeja Tate Modern, djeca su uočila oslikane ugažene žvakaće gume. Wilson je odbačene žvakaće pretvorio u minijaturne slike. Uskoro smo svi petero zurili u pod i smijali se.

Umjetnost Bena Wilsona na odbačenim žvakaćim gumama (FOTO: Flickr/squirmelia)

Danima sam vrtjela ideje po glavi. Kako smo godinama bili aktivni na couchsurfingu bilo mi je logično da bih svoju kuću jednako tako mogla ponuditi i umjetnicima. Sigurno postoje ljudi koji bi cijenili iskustvo dijeljenja svakodnevnog života i upoznavanje Istre kroz oči lokalaca. Djeca su nam već velika, odselili su, imamo mjesto za goste. Bilo bi divno ugostiti ljude koji bi zauzvrat poklonili neku sitnicu našem gradu. Neki preko platforma poput workaway ili WWOOF za smještaj i hranu okopavaju tuđe vrtove, pa zašto neki drugi ne bi poželjeli slikati?

Još je samo trebalo smisliti kako doprijeti do potencijalnih umjetnika. Zaključila sam da je dobar početak organizirati oslikavanje nekoliko murala kako bi se stvorio svojevrsni okvir za buduće intervencije, da grad postane prepoznatljiv po umjetnosti i da ljudi sami požele doći u Pazin.

Po povratku s puta iznijela sam ideju našoj gradonačelnici. Svidjela joj se, ali mi je dala do znanja da ne mogu ništa raditi sama kao privatna osoba, već to moram preko neke organizacije ili udruge. Onda sam to ispričala voditeljici gradske galerije koja mi je rekla: „Pa možeš preko nas“. Pišem svoj prvi projekt u životu i od Grada dobivamo nešto novaca za boju i putne troškove, dio materijala kupujem i svojim novcem, a ideji sam dala ime Art rezidencija. Umjetnike moram zvati, u to vrijeme dopisujem se i razgovaram sa svim poznanicima za koje mi se čini da bi im to moglo biti zanimljivo. Mirko Božić iz Mostara povezuje me s njihovim umjetnicima koji već godinama rade Street art festival. Uskoro nam dolazi Ante Lovrić Panika. Nastaje prvi mural, slika bake koja špijunira s prozora.

Prvi ostvareni mural 2023. godine (FOTO: Art rezidencija Pazin)

>Onda me Mostarci povezuju s Riječanima, idući koji slika je Vladimir Tomić Mosk. Dio vremena provodimo na našoj terasi uz hranu i piće te ugodne razgovore.

Moskov "Oh Please, You Can't Worry All the Time" (FOTO: Art rezidencija Pazin)

Posljednji prijavljen kroz projekt stiže Marko Zadro Zakky, a već iduće godine udruga preko koje sam krenula s pričom ne želi da se to više zove Art rezidencija. Čini mi se da je većini ljudi nerazumljiva moja osnovna ideja: razmjena iskustva i gostoprimstva za umjetnost. Javili su mi se još Slaven Kosanović Lunar i Ružica Segarić, a zatim me je uhvatila rezignacija: ne znam kako proširiti ideju i doprijeti do ljudi, ne znam pisati projekte i objasniti koja je dobrobit nečeg takvog za zajednicu, plaši me birokracija i nemogućnost spontanosti ako želim omogućiti da umjetnicima budu pokriveni barem troškovi boje i puta. I tako je ideja Art rezidencije polagano počela tonuti u zaborav.

„Metamorfoza bubamare“ Ružice Segarić (FOTO: Art rezidencija Pazin)

Upravo iz tog razloga jako me razveselio nedavni poziv našeg prvog muraliste Ante Lovrića Panike: „Bok Jana, ja bih opet došao napraviti neki mural u Pazinu, samo mi treba zid“. Kao da je na trenutak ponovno zaživjela ona prvotna ideja da će ljudi doći zbog druženja, zbog dijeljenja, zbog doživljaja grada iz te dragocjene perspektive insajdera. Par dana zajedno tražimo zid za njegovu ideju, on šalje prijedloge, ja ispitujem mogućnosti. I našli smo ga: zid preko puta ulaza u vrtić, gotovo neprimjetan, išaran grafitima. Njegove ideje uvijek su dosjetka, sada je tu boškarin s loptom nabijenom na rog i dječak obješenih ramena koji ga promatra. Stil krajnje reduciran, poput grafičkog otiska.

Iznenadni prošlomjesečni poklon koji ulijeva nadu: "Kupit će mama drugu..." - Ante Lovrić Panika (FOTO: Art rezidencija Pazin)

Večer nakon što je novi mural pokrio neugledan zid sretno sjedimo na našoj terasi, s nama je i Stanislav Habjan, trenutni gost kuće za pisce, a ja sretna kada se tako grade veze među ljudima. Dok slušam kako im je svima lijepo u Pazinu potajno se opet nadam da će ta blesava ideja kućne Art rezidencije ipak nekako zaživjeti i da će se i neki drugi umjetnici ovako veseliti Pazinu puštajući mu svoj mali trag.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Art rezidencija Pazin

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.