Tekst Nedžada Novalića prenosimo s portala Analiziraj.ba

Kada su srpske vlasti u ljeto i jesen 1992. preuzela potpunu kontrolu nad Sanskim Mostom novouspostavljna vlast smatrala je važnim da hitno načini nužne izmjene u Memorijalnom kompleksu Šušnjar koji se nalazi u blizini centra grada. Kao primjer klasične jugoslovenske spomeničke kulture Memorijalni park Šušnjar izgrađen je 1968. godine kao autorsko djelo akademskog vajara Petra Krstića iz Sarajeva. Iako je podignut na mjestu strijeljanja više hiljada prvenstveno Srba i Jevreja u ljeto 1941. godine, komunističke vlasti su se odlučile, nakon javne debate, da memorijal komemorira "žrtve fašističkog terora i borce NOR-a Sanskog Mosta i okoline". Bio je odraz važeće jugoslovenske politike sjećanja koju je prožimala ideja bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda. Kao i svaka politika sjećanja i jugoslavenska je ponajviše oblikovana potrebama integracije i društvene kohezije nakon Drugog svjetskog rata što je podrazumijevalo i da se određeni detalji koji se nisu uklapali u tu paradigmu popeglaju ili prosto preskoče.

Nužne izmjene 1992. podrazumijevale su izgradnju velikog betonskog krsta u podnožju grobnica, uz obrazloženje da žrtve koje su sahranjene u spomen-kompleksu nisu bili ateisti nego vjernici. Nakon toga su brusilicom sa ploča na kojima su bila imena poginulih partizana isječena imena partizana Bošnjaka iz Sanskog Mosta i okoline, njih 20-ak, dok su imena poginulih Srba i Jevreja ostavljena. Taj rad brusilicom predstavlja vjerovatno najeksplicitniji primjer fenomena koji se najčešće naziva etnizacijom antifašizma i partizanske borbe. Ukratko, komemorirane žrtve i heroji iz Drugog svjetskog rata prihvatljivi su samo ukoliko su „naši“, odnosno ukoliko dijele naš etnički identitet.

Memorijalni park Šušnjar (FOTO: Općina Sanski Most)

Primjera etnizacije antifašizma je mnogo, a osim Memorijalnog parka Šušnjar gdje je radila brusilica uvijek je ilustrativan primjer (post)ratnih izmjene naziva ulica i uklanjanja bisti i spomenika. Uzmimo, naprimjer, komemoriranja ZAVNOBIH-a u Sarajevu. Osim što je jedan trg nazvan po ZAVNOBiH-u danas postoje i ulice nazvane po Hasanu Brkiću, Sulejmanu Filipoviću, Avdi Humi, Hamdiji Ćemerliću – svima odreda važnim ličnostima u kontekstu zasjedanja ZAVNOBiH-a. Istovremeno bez ulice su ostali Vojislav Kecmanović Đedo, koji je predsjedavao prvim zasjedanjem, i Đuro Pucar Stari, a ideja da se jedna ulica nazove po Rodoljubu Čolakoviću nikad nije zaživjela. U Banjoj Luci je primjenjivana vrlo slična formula pa danas, osim Skendera Kulenovića, ne postoji niti jedna ulica nazvana po nekom od istaknutih partizanskih boraca Bošnjaka. Tako je etnizacija antifašizma u ovim i mnogim drugim primjerima negativna pojava koju još prepoznajemo i kao historijski revizionizam.

Primjer sa planine Mahnjače nedaleko od Žepča i Zenice zanimljiv je kao primjer da etnizacija antifašizma može, na neki način, biti korisna intervencija sa ciljem zaštite spomeničke baštine od devastacije, pokazivanja da je partizanska borba bila multietnička i da je kao takva i naša. Podatke o ovom neobičnom slučaju dugujem historičaru i etnologu iz Muzeja grada Zenice Vernesu Menziloviću.

Na planini Mahnjača, koja se nalazi oko 30 kilometara sjeverno od grada Zenice i oko 20 kilometara sjeverozapadno od grada Žepča, postavljen je 1960-ih godina spomenik u čast poginulih partizana. Ovaj spomenik nalazi se nedaleko od sela Starina, Bistrica i Željezno Polje. Izgrađen je na mjestu bitke koja se desila 30. i 31. jula 1944. godine, a u kojoj je poginulo oko 90 partizana, uglavnom iz V Kozaračke brigade. Na prednjoj strani stuba nalazila se mramorna ploča na kojoj je pisalo: „Braneći čast naroda na obroncima planine Mahnjača u borbi protiv okupatora svoje živote su dali borci V Kozaračke brigade i njihov komandant narodni heroj Rade Kondić. Bitka se dogodila 30. jula 1944. godine SUBNOR“. Svake godine, počev od 1960-tih pa sve do 1991. godine na ovom mjestu se na Dan ustanka naroda Jugoslavije (Dan borca) 4. jula, okupljali najviši politički i vojni dužnosnici općina Zenica i Žepče i lokalni mještani s ciljem odavanja počasti poginulim kao i prisjećanja na njihovu žrtvu u borbi protiv fašizma. U programu su učestvovala i kulturno-umjetnička društva, učenici, vojnici, a govore su držali politički zvaničnici i vojni oficiri. Lokalna škola u Nemili, te područne škole u okolnim selima, od 1960. godine nose naziv "Rade Kondić" u čast poginulog komandanta.

Posljednji put Dan borca obilježen je 4. jula 1991. godine. Od ljeta 1992. godine u blizini spomenika nalazila se linija razgraničenja Armije RBiH i Vojske Republike Srpske. Također, 1992. godine u mjesecu julu grupa lokalnih mještana iz sela Starina srušila je spomenik. Ploča na kojoj je stajao natpis je razbijena, a spomenik do temelja razrušen. Ubrzo nakon toga i osnovna škola u Nemili, kao i sve područne škole, promijenile su naziv iz "Rade Kondić" u "Ćamil Sijarić".

Sedamnaest godina nakon rušenja, u ljeto 2009. godine, na identičnoj lokaciji, u skoro identičnom obliku, ponovo je sagrađen spomenik, sa identičnim tekstom na mramornoj ploči, uz dodatak: "Spomenik obnavljaju antifašisti Željeznog Polja, 2009. godina". Spomenik je obnovljen ili bolje rečeno ponovo izgrađen u autentičnom obliku, na inicijativu jedne manje grupe (pretežno starijih ljudi), bez medijskog eksponiranja i bez organizovanja svečanog otvorenja.

Pojašnjenje spomenika koje su postavile nepoznate osobe (FOTO: Analiziraj.ba)

Spomenik je dorađivan i 2017. godine u organizaciji SDP-a Žepče, ali su sve vrijeme postojali i otpori njegovom postojanju. U više navrata spomenik je oštećivan, a 2018. godine u jeku predizborne kampanje lokalna boračka udruženja ARBiH žalila su se što je "obnovljen spomenik komunistima koji su bili Srbi, dok s druge strane borci Armije Bosne i Hercegovine na ovom području nemaju svoj spomenik". Konačno, 2021. u blizini je podignut spomenik i za 127 poginulih boraca ARBiH sa ovih područja što je trebalo predstavljati svojevrsni kompromis između onih koji su bili za i protiv partizanskog spomenika.

Međutim, situacija se nije smirivala oko ovog pitanja sve do ljeta 2023. godine, kada je nepoznata osoba ili organizacija postavila pored spomenika dvije plastificirane ploče sa tekstovima. Ploče su, između ostalog, sadržavale podatak da je od 29 poginulih i ukopanih partizana na ovom mjestu njih osam bilo Muslimana. Nadalje se daje informacija da je komesar čete u 4. bataljonu bio Ahmet Malkić zvani Hodža, koji je također tu pokopan. Kako se dalje navodi, komesar V Kozaračke brigade bio je Mahmut Ibrahimpašić koji nije htio ostaviti tijelo poginulog komandanta Rade Kondića, već ga je izvukao iz neprijateljskih položaja.

Dodavanje ovih novih informacija dovelo je do prihvaćanja spomenika među lokalnim stanovništvom. Tako ova sitna intervencija već tri godine predstavlja uspješan štit za spomenik: Komesari Ahmet i Mahmut i sada, mrtvi, ne ostavljaju komandanta Radeta Kondića i izginule drugove.

Zanimljivo je, također, da suštinski niko i ne provjerava da li su navedene informacije tačne i utemeljene u historijskim izvorima. Jesu li Ahmet Malkić i Mahmut Ibrahimpašić stvarno postojali? Nekada treba stati sa traganjem. Nekada istini ne treba dati da pokvari dobru priču …

Lupiga.Com via Analiziraj.ba

Naslovna fotografija: Nenad Vukosavljević/CNA