Putovanje u Minsk dugo mi je stajalo kao plan koji se nije lako realizirao, ponajviše zbog logistike i vremena. Ovog proljeća se konačno otvorila prilika za odlazak, uz boravak kod obitelji koja tamo živi i uvid u svakodnevicu grada izvan turističke perspektive. Htjela sam ne samo doživjeti nova iskustva, nego i pokušati iz prve ruke vidjeti kako izgleda zemlja koja se već godinama nalazi pod sankcijama te koliko se svakodnevni život razlikuje od slike koja se najčešće formira kroz medijske izvještaje.

Let Skopje-Frankfurt-Vilnius me je koštao 260 eura, povratna karta s Lufthansom, a s aerodroma u Vilniusu do Minska pokupio me je jedan od mnogobrojnih autobusa koji prolaze ovuda i voze na liniji Minsk-Vilnius-Kaunas. Ovu liniju sam odabrala ne zato što ima ili nema direktnih letova do Minska, već zato što su one užasno skupe. Povratna karta Skopje-Istanbul-Minsk s Turskih Airlinesom košta 1.300 eura, a ovako sam osim onih 260 za povratnu kartu do Vilniusa, autobus do Minska u oba smjera platila 100 eura.

Kada sam rano ujutro 9. svibnja stigla u Vilnius, dočekala me je kiša i temperatura od samo 12 stupnjeva. Autobus za Minsk je stigao na vrijeme, a kartu sam već unaprijed kupila online na sajtu Infobus. Iako je između vilniuskog aerodroma i Minska tek nekih 200 kilometara, vrijeme putovanja nije očekivanih tri sata za tu udaljenost, već varira. Razlog je što se nikad ne zna koliko će dugo trajati zadržavanje na granicama. Na mojoj karti je stajalo da će putovanje trajati šest sati, ali sam u Minsk stigla još jedan sat kasnije.

U Minsku me je dočekalo hladno vrijeme i kiša (FOTO: Sonja Stojadinović)

Na litavskoj strani granici putnici izlaze iz autobusa i osobno prolaze kroz prijelaz, a policajka neraspoložena za priču, ipak nije propustila da pita dolazim li prvi put u Bjelorusiju. Na bjeloruskoj granici bila je ista procedura, ali mnogo duža jer osim osobne provjere putovnica, putnici predaju prtljagu koja prolazi kroz veliki skener, jer Bjelorusi jako paze što se unosi u državu. Bjeloruski policajci su ljubazni, iako ne baš pričljivi na engleskom, ali zato znanje ruskog ili bjeloruskog (razlika nije velika) od strane putnika s druge strane kontinenta otvara svaka vrata. Ulazak u Bjelorusiju bez vize, do 90 dana boravka, dozvoljen je za putnike s putovnicama EU, ali i Balkana.

Simboli proslave Dana pobjede nad nacizmom bili su na svakom ćošku (FOTO: Sonja Stojadinović)

U Minsku je sat više nego u Skopju, CET plus 1, vremenska zona u kojoj su Bjelorusija i Litva. Na stanici me je čekao rođak, a onda pozvao taksi s aplikacije Yandex GO. U Minsku se taksi može naručiti aplikacijom i telefonom, a Yandex je najpopularniji. Po nas je stigla limuzina kineske marke Zeekr, električni auto koji se ne čuje dok vozi i jako je udoban s dopadljivim interijerom. Prvi dojam koji sam dobila od ulaska u Minsk i putem kroz grad do stana je taj da na ulicama ima tisuće kineskih električnih automobila koji su privatno vlasništvo ili su dio taksi kompanija. Nije rijetkost vidjeti stare europske automobile, ali dominantni su kineski, modeli više i srednje klase, marki Zeekr, Geely koji se i proizvodi u Bjelorusiji, Xiaomi, BYD, Voyah, a nezaobilazni su i Mercedesi, BMW-i i Porschei – i sve novi modeli.

Detalj iz šireg centra (FOTO: Sonja Stojadinović)

Iako me prvih dana posjete vrijeme nije poslužilo, jer je bilo puno kiše s vjetrom i 12 do 15 stupnjeva, to nije utjecalo na dojam kako sam došla u čistu i nimalo siromašnu zemlju. Nakon kratkog odmora od putovanja, poslijepodne smo izašli da vidimo proslavu 9. svibnja, Dana pobjede nad fašizmom i nacizmom, koja se održavala u gradu. Tim povodom je grad bio posebno ukrašen, posvuda bjeloruske zastave i Georgijevske lente, crno-narančaste vrpce koje potječu iz vremena carske Rusije, a u suvremenoj Bjelorusiji i Rusiji postale su simbol pobjede nad nacizmom.

Više od dva i pol milijuna Bjelorusa poginulo je u Drugom svjetskom ratu, što je bilo četvrtina tadašnjeg stanovništva (FOTO: Sonja Stojadinović)

Na gradskom trgu organiziran je mali vojni defile, bez tenkova, ali s oklopnim vozilima, dok su na središnjoj pozornici razni bjeloruski izvođači pjevali ruske i bjeloruske pjesme. Na ograđenom prostoru prije ulaska postojala je detaljna provjera ruksaka, a uokolo je postavljeno puno štandova s brzom hranom i alkoholom. Što god da smo probali, šašlik, bjeloruske kobasice, njihova varijanta ćevapa, bjelorusko pivo – sve je vrlo ukusno. Moj definitivni favorit je bjeloruska kobasica i dranik (rendani krumpir pržen kao pljeskavica) s vrhnjem i domaće pivo Alivariya.

Zastave duž rute proslave (FOTO: Sonja Stojadinović)

U jednom trenutku svjedočili smo situaciji u kojoj je poprilično pijani muškarac u našoj blizini jedva stajao na nogama, zbog čega je do njega došao mladi policajac i, bez ikakve grube reakcije, uzeo ga pod ruku i odveo izvan ograđenog prostora. Bjeloruski zakoni, inače, ne dopuštaju konzumiranje alkohola na javnom mjestu, osim na određenim prostorima kao što je bio ovaj trg namijenjen za proslave u tom trenutku. Ako bismo odlučili iz tog prostora izaći s alkoholom u ruci, bili bismo zaustavljeni od strane policije, opomenuti i alkohol bi nam bio oduzet.

Glavna pozornica na kojoj su se stalno izmjenjivali izvođači (FOTO: Sonja Stojadinović)

Tijekom proslave, u gužvi oko nas vidjeli smo desetak ljudi odjevenih u uniforme ruskih specijalnih snaga Specnaz. Ali kad smo se malo približili, pored znaka Specnaz, na rukavima im je stajao i znak ruske paravojne formacije Wagner. Stajali su opušteno, pozirali kao grupa i brzo nestali. Jesu li to zaista bili Wagnerovci ili samo ljudi koji su se tako odjenuli, ne znam. Baš taj dan sam na vijestima slušala kako su neke ruske vojne snage koje su sudjelovale u ratu u Ukrajini prisustvovale vojnoj paradi u Moskvi, pa ne bi bilo čudno da su neki došli i do Minska.

Skupina s Wagnerovim simbolima (FOTO: Sonja Stojadinović)

Ovdje ove godine zapravo nije bilo klasične vojne parade kao što je u Moskvi, jer u Minsku paradu organiziraju na jubilejima pobjede, što znači da su je organizirali prošle godine na 80. godišnjici pobjede. Svuda smo vidjeli djecu i odrasle s pješčano žutim kapama iz Drugog svjetskog rata s crvenom petokrakom, srpom i čekićem te bjeloruskim i sovjetskim zastavama.

"Minsk - Grad heroj" (FOTO: Sonja Stojadinović)

Sjećanje na sovjetske i bjeloruske žrtve ovdje je vrlo snažno, kao i poštovanje ljudi prema požrtvovnosti njihovih predaka koji su se borili u Velikom Otechestvenom ratu kako nazivaju Drugi svjetski rat. Prema procjenama, više od dva i pol milijuna Bjelorusa poginulo je u Drugom svjetskom ratu, što je bilo četvrtina tadašnjeg stanovništva, ubijeno je i više od pola milijuna Židova u takozvanom bjeloruskom holokaustu. Bjelorusi su ponosni jer su, uz ogromne žrtve, ravnopravno s Rusima doprinijeli kraju rata i pobjedi nad njemačkim nacistima i njihovim saveznicima.

Bjelorusi su i dalje ponosni na svoje sudjelovanje u Drugom svjetskom ratu (FOTO: Sonja Stojadinović)

Uz taktove popularne ruske pjesme „Kaljinka“ koju su s pozornice izvodila četiri bjeloruska pjevača, krenuli smo prema crkvi svetog Trojstva udaljenoj samo stotinjak metara od trga i od tamo u daljnje razgledanje grada.

Grad je vrlo čist i uređen (FOTO: Sonja Stojadinović)

Ako je netko mislio da Bjelorusi žive u siromaštvu zbog sankcija i raspada Sovjetskog Saveza, jako je pogriješio. Kao što sam već spomenula, na ulicama je jako puno skupih automobila, fasade starih zgrada su renovirane i vrlo je teško vidjeti staru, oronulu zgradu iz sovjetskog vremena, puno je i novoizgrađenih objekata i novih kvartova. Grad je u ravnici, zelenilo je posvuda, infrastruktura je zadržana iz vremena sovjetskog sustava: široke avenije, parkovi, veliki prostor između zgrada. Ne postoji skučenost između novih objekata, i dalje se drži standarda da između zgrada mora postojati prazan prostor, zelenilo, dječja igrališta, veliki parkinzi i da u radijusu od 500 do 800 metara, posebno u novim naseljima, mora postojati barem jedan dom zdravlja i vrtić za djecu.

Raskošno zelenilo između blokova (FOTO: Sonja Stojadinović)

Moji domaćini žive u iznajmljenom stanu od sedamdesetak kvadrata na periferiji, sjeverozapadno od centra, posljednja metro stanica Kamenaya Gorka, pa još pet autobusnih stanica dalje, a za njega plaćaju 300 eura stanarinu i još 60 eura za režije. Za njihov standard to je prihvatljivo jer zgrada je nova, u blizini su osnovna škola, vrtić, dvije ambulante od kojih je jedna dječja, veliki supermarket i manji trgovački centar. Iako je to periferija, povezanost s centrom i drugim dijelovima grada je vrlo dobra jer imaju na raspolaganju gradske autobuse, podzemnu željeznicu i još takozvanu maršrutku – male kombije koji će vas za tri rublje (oko 90 eurocenti) odvesti na drugu stranu grada. U gradskim mjenjačnicama za deset eura dobijete 33 rublje, tečaj je stabilan i skoro u svim mjenjačnicama je identičan.

Široke avenije neka su od glavnih obilježja grada (FOTO: Sonja Stojadinović)

Svuda na ulicama su na raspolaganju električni bicikli i romobili brenda Eleven koje uključujete aplikacijom i QR kodom. Paketi korištenja zavise od duljine trajanja vožnje, a romobili se voze isključivo gdje i bicikli pa nećete vidjeti ni romobil ni bicikl na cestama pored vozila. Ova prijevozna sredstva koristila sam skoro svaki dan jer biciklom se lako može obići cijeli grad koji ima 1,8 milijuna stanovnika.

Unajmljeni električni bicikl koji mi je poslužio za razgledavanje Minska (FOTO: Sonja Stojadinović)

Na rubu centra nalazi se i veliko umjetno jezero dijelom s pješčanim plažama koje zovu Minsko more. Oko njega je izgrađena ruta za bicikle, uz koju se nalaze uređeni parkovi gdje ljudi dolaze na druženja, relaksaciju ili sport. Isto je i uz gradsku rijeku. Bjelorusi su sportska nacija; biciklizam, plivanje, hokej, nogomet, skijaško trčanje i gimnastika su jako popularni sportovi kod njih, dok najpoznatiji nogometni i hokejski klubovi nose isto ime – Dinamo Minsk.

Minsko more (FOTO: Sonja Stojadinović)

Prošvrljala sam i Nacionalnom bibliotekom na metro stanici Vostok, zanimljivog arhitektonskog rješenja, koja na posljednjem, 23. katu ima vidikovac s kojeg se vidi gotovo cijeli grad. U njezinoj blizini postoji veliki stambeni kompleks „Minski svijet“ („Minsk mir“), nekoliko desetaka nebodera, od kojih je veliki dio gradila srpska kompanija Dana holding.

Bjelorusi su sportska nacija, a jedan od omiljenih sportova je gimnastika na što ukazuje i raskošna zgrada Bjeloruskog gimnastičkog saveza (FOTO: Sonja Stojadinović)

Bjelorusi su navikli živjeti pod sankcijama, a jedan od uspješnih koraka koje je učinila država kako bi smanjila utjecaj sankcija jest povećanje investicija u proizvodnju prehrambenih proizvoda. Primjerice, Bjelorusija ne može uvoziti europske proizvode kao što su, recimo, francuski brie sir ili talijanski parmezan, pa su odlučili proizvesti svoje kopije tih sireva.

Država je nakon raspada Sovjetskog Saveza zadržala standard proizvodnje nazvan GOST (Государственный Стандарт – Gosudarstvenny Standart), ono što se nekada u Jugoslaviji zvalo JUS, i svaki bjeloruski proizvod stoga se pridržava visokih standarda.

Gradska gimnastička dvorana (FOTO: Sonja Stojadinović)

Supermarketi su ipak puni i stranih proizvoda, ne manjkaju viskiji poput Jack Danielsa, ili čips Lays, Pepsi i Schweppes, ali ja sam se trudila probavati bjeloruske proizvode i nisam pogriješila. Isto tako uvjerila sam se i u visoku kvalitetu tamošnje tekstilne industrije, odnosno pamučnih proizvoda i proizvoda od lana.

Grad je prepun zelenila (FOTO: Sonja Stojadinović)

Globalni brendovi odjeće i obuće, poput Nikea, Sinseya, Levi'sa .... Marke mobilnih telefona koje su bile česte u rukama Bjelorusa iste su kao i bilo gdje u Europi. Cijene iPhonea, Samsunga ili Honora su jednake kao i u većini drugih europskih zemalja, dok je ponuda kineskih mobitela, na primjer, tvrtke Xiaomi veća nego u Europi i cijene su povoljnije. Supermarketi, restorani, pa i male trgovine, u Minsku rade svih sedam dana u tjednu.

Nacionalna biblioteka (FOTO: Sonja Stojadinović)

Šetajući kroz centar grada naišla sam na izložbu Marca Chagalla, svjetski slavnog slikara rođenog u Bjelorusiji. Interes za izložbu, sudeći po ogromnom redu za kupnju karata, je bio itekako velik.

Ako se uspoređuju podaci Međunarodnog monetarnog fonda o standardu života, Bjelorusija ima PPP (Power Purchasing Parity, moć kupovine) 35.616 američkih dolara, dok je to u Hrvatskoj 54.359, a u Sjevernoj Makedoniji 31.746 dolara. Najveći trgovački partneri Bjelorusije su Rusija, Kina, te članice Euroazijske ekonomske unije (Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan), dok je Europska unija na četvrtom mjestu. Važnu trgovačku suradnju Bjelorusija ima i sa zapadnim susjedom – Poljskom.

Šetnica uz rijeku (FOTO: Sonja Stojadinović)

Glavni motori bjeloruske ekonomije su proizvodnja i izvoz mesa, mliječnih proizvoda, šećera, prerađenog jestivog ulja, poljoprivrednog gnojiva, industrijskih i poljoprivrednih strojeva, drvnih prerađevina, kao i jako razvijeni IT sektor (gaming i programiranje). Trgovinska razmjena za 2024. godinu daje podatke da je Bjelorusija imala trgovinski izvoz u visini 39,4 milijardi dolara. Usporedbe radi, vrijednost hrvatskog robnog izvoza u istoj godini iznosila je oko 24 milijarde eura.

Pogled na jezero (FOTO: Sonja Stojadinović)

Osim velike prisutnosti tehnoloških kineskih proizvoda, spomenula sam ranije mobitele i automobile, od kojih se Geely i proizvodi u Bjelorusiji, Kina je ovdje prisutna i s velikim investicijama u infrastrukturi i industriji. U industrijski park Veliki Kamen, Kinezi su uložili velika sredstva, a to je danas zonu sastavljena od 140 kompanija iz 15 zemalja čija je uloga razvijanje inovacija i suradnje u visokotehnološkim industrijama, inženjerstvu, farmaciji i biotehnologiji. Osnovna investicija je iznosila 1,6 milijardi dolara i dio je ekonomske inicijative „Pojas i Put“ („Belt and Road Initiative“). Isto tako Kinezi su izgradili i nacionalni nogometni stadion u Minsku.

Posvuda je prisutan trag novih investicija (FOTO: Sonja Stojadinović)

Bjelorusija je društvo u razvoju, ali tamo gdje su sada, daleko su u usporedbi s nekim zemljama jugoistočne Europe. Jedna rečenica mojih domaćina možda može dobro opisati trenutno stanje: „Nekad smo išli u Vilnius kupovati salamu, a sada ljudi iz Vilniusa dolaze kupovati kod nas“.

Što se tiče politike, u nju nisam previše ulazila. U razgovoru s domaćinima stječe se dojam da su ljudi zadovoljni svojim životima i standardom. Mnogi jako vjeruju predsjedniku Aleksandru Lukašenku, a vladajući na pitanje prosvjeda često odgovaraju kako je to nešto što se uvozi iz inozemstva i da ljudima nije zabranjeno napustiti zemlju ako su nezadovoljni.

Spomenik pobjedi (FOTO: Sonja Stojadinović)

Tjedan dana ni izbliza nije bilo dovoljno da se Minsk upozna i vidi u potpunosti, ali ono što sam vidjela me je iznenadilo i oduševilo. Posjet Gomelju i Brest-Litovsku ostavila sam za neki sljedeći put, pa tako svoje dojmove o Bjelorusiji temeljim isključivo na iskustvu Minska.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Sonja Stojadinović

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.