Pred Ministarstvo gospodarstva nekoliko je aktivista stiglo sa zaštitnim odijelima i maskama na licima, noseći limenu bačvu koja imitira spremnike za radioaktivni otpad. U bačvi je sjedila osoba u odjelu koja je imala masku sa slikom ministra gospodarstva Ante Šušnjara, a pored je izvješen i transparent na kojem je pisalo „Ne prodajte nam nuklearnu maglu“. Poruku su odaslali prvenstveno ministru Šušnjaru povodom obljetnice katastrofe u ukrajinskom Černobilu. „Četrdeset godina nakon Černobila, neprihvatljivo je da se nuklearna energija i dalje promovira kao sigurno i održivo rješenje. Nuklearke su skupe, opasne po ljude i okoliš i prljave. One su lažno rješenje za klimatsku krizu koje odvlači novac i pažnju s dostupnih, bržih i sigurnijih rješenja poput obnovljivih izvora energije”, poručili su.

Od 25. travnja Hrvatska je ušla u ekološki dug, otprilike tri mjeseca prije globalnog prosjeka. Za one koji se do sad nisu susretali s pojmom „ekološkog duga“ treba ukratko objasniti da se radi o stanju u kojem ljudi troše više prirodnih resursa nego što ih Zemlja može obnoviti u određenom vremenu. Slikovito, to znači da, na primjer, siječemo šume brže nego što one stignu rasti, emitiramo više CO₂ nego što ga priroda može apsorbirati, izlovljavamo ribu brže nego što se vrsta može obnoviti … Posebno zabrinjavajuće je to što se ekološki dug u Hrvatskoj rapidno povećava iz godine u godinu. Primjerice, 2018. godine to se dogodilo 19. lipnja. U 2022. godini taj dan je stigao znatno ranije – 29. svibnja – a 2025. još ranije – 27. travnja. Dakle, u osam godina „kredit“ je na „naplatu“ došao čak 55 dana ranije.

Što se tiče ovogodišnjeg izdanja ZagrebDoxa, makar u slučaju domaćih filmova u regionalnoj konkurenciji, sve se vrti oko pitanja pričanja i kolanja priča koje na koncu mogu poprimiti oblik misterije ili teorije zavjere. Misterij je prisutan kod Ivana Ramljaka i njegovog kratkometražnog dokumentarca „Pozdrav iz sekretarijata“ (2025): on svoj film slaže od međusobno povezanih i nepovezanih fotografija s policijskih uviđaja iz perioda Jugoslavije i prvih godina neovisne Hrvatske, ostavljenih na negativima nakon preseljenja jedne otočke policijske postaje. Ivan Grgur, pak, sa svojim također kratkim uratkom „Medo u šparogama“ (2025) ispituje kako se priča o iznenadnoj pojavi medvjeda u Istri u sezoni šparoga distorzira u različite i međusobno suprotstavljene verzije i teorije koje mještane okolice Umaga okreću jedne protiv drugih.