„Dragoljub je inače moj susjed koji nije Rom, njegova majka se družila s mojom. Dragoljub je bio stariji od mene i dva puta se kandidirao za upis u vojnu školu i bio odbijen. Treći put je uspio, kada sam i ja upisao školu. On je bio iz većinskog stanovništva, a ja sam bio Rom i bilo je teško boriti se za poziciju i ravnopravnost u društvu, moja majka je bila nepismena, ali joj je bilo važno obrazovanje. Otac nikada nije došao na roditeljski sastanak, uvijek je to činila majka. Govorila bi profesorima: Moje dijete zna, pitajte ga! I onda kada sam upisao vojnu školu, majka mi je rekla da zna da će mi biti jako teško, ali da probam biti bolji od Dragoljuba“, govori nam saborski zastupnik Veljko Kajtazi, nakon što je prošlog tjedna u dvorištu Arheološkog muzeja u Zagrebu predstavio svoju autobiografiju „Snovi jednog Roma“. Autobiografiju je posvetio svojoj majci, autorici krilatice „Budi bolji od Dragoljuba“ koja ga prati čitav život.

„Ono što je zamišljena kao kičasta, bahata groteska samo tako može i da završi. Uz gadan mahmurluk, naravno“, ocjena je „spektakularnog“ vjenčanja Jasmine Izetbegović, kćerke jedinice bračnog para Izetbegović. Dao ju je bosanskohercegovački književnik Selvedin Avdić u kratkom razgovoru za prošli broj tjednika Novosti, a bila bi prava šteta da ga ne podijelimo i s našim čitateljima i čitateljicama. Avdiću su postavljena tek tri pitanja. U jednom od odgovora izrazit će nadu da svjedočimo kraju dinastije Izetbegović, a u drugom će konstatirati da se odnos Bošnjaka prema Turskoj ne može uspoređivati s odnosom bosanskih Srba i Hrvata sa Srbijom i Hrvatskom: „Ne znam šta misli većina Bošnjaka, ali koliko znam, BiH nikada nije imala veliku pomoć Turske izuzev izljeva deklarativne bratske ljubavi.“

Deset je država, uglavnom bivših socijalističkih, ušlo u Europsku Uniju 1. svibnja 2004. godine. To masovno proširenje ostavilo je posljedice, kako pozitivne, tako i negativne, i na zemlje „stare“ Europe, i na zemlje one „nove“. Jedno od ključnih pitanja u tom kontekstu je i pitanje ljudi koji su otišli „trbuhom za kruhom“ na Zapad, pritom dosta često ostavivši svoje obitelji doma. Novac je možda u smislu doznaka potekao sa zapada prema istoku, ali su zbog toga često patili odnosi unutar obitelji. Milje radnika-migranata nije stran poljskom glumcu i režiseru Piotru Domalewskom. On se njime bavio i u svojem dugometražnom debiju „Tiha noć“ (2017) u kojem se protagonist nenadano vraća doma za Božić nakon nekoliko godina provedenih u inozemstvu. Čini se kao da Domalewski sa svojim drugim dugometražnim filmom „Što dalje odavde“ (2020) još dodatno podiže uloge u ispitivanju ovog važnog pitanja.