Vojske su tu već zbijenih redova, a topovsko meso je uvek spremno da iz faze euforije uleti u fazu juriša. Poslednju je ofanzivu započeo sarajevski glumac Feđa Štukan koji je krenuo da izvodi veze između plejliste koju slušamo, inteligencije i – pretpostavljam da se uvek to nalazi na kraju štapa – generalne političke pozicije. Ofanziva je nastavljena oko fotografije koja prikazuje Zorana Đinđića, Borislava Pekića i Ivana Đurića koja se intenzivno šerovala na Fejsbuku. Na njoj Pekić nosi poprilično novo izdanje „Zlatnog runa“, puši dve cigarete, hodaju oni po kaldrmi Knez Mihajlove (koju je Knez Mihajlova imala poslednji put pre nekih stotinjak godina, kada je zamenjena klasičnim kolovozom), a na levoj Đurićevoj cipeli se razbacao logo Gemini, najjeftinijeg i najgoreg od svih LLM mašina za plagiranje.

Svjedoci smo kako su posljednjih godina ulice hrvatskih gradova sve zatrpanije ustaškim i nacističkim grafitima. Ušato slovo U koje simbolizira zločinački režim većina građana više ni ne primjećuje, a često pored njega nađe se i nacistička svastika, kao što se nedavno dogodilo na zagrebačkoj Trešnjevci na Spomeniku palim borcima u Adžijinoj ulici. Tako da ako je netko sumnjao kako je slovo U samo izraz nekog domoljublja, a ne u Drugom svjetskom ratu poražene ideologije, čisto da stvari budu jasne. U tom smislu mali je, ali značajan, korak informacija koju je s nama podijelio Lupigin čitatelj iz Samobora, a koja pokazuje kako komunalne službe mogu raditi svoj posao i kako se stvari mogu riješiti ukoliko za to postoji volja. Naime, radi se o uklanjanju ustaških i nacističkih simbola s javne površine. 

Veličanstvena ruševina na Petrovoj gori nas, uprkos svemu, podsjeća na jednu neprijatnu istorijsku činjenicu: ono što trenutno postoji oko nas nije nužno i jedino što je moguće. Ako su Srbi i Hrvati jednom mogli zajedno ustati protiv fašizma, te u neuporedivo težim okolnostima zamisliti i izgraditi društvo izvan logike profita i tržišta, onda ni sadašnje stanje stvari nije nikakva datost. U Ivanovićevom filmu ta jednostavna istina postaje jezgro umjetničkog otpora. Umjesto da nam ponudi gotov sud o Jugoslaviji, socijalizmu ili tranziciji, on nas vraća jednom objektu koji odbija da postane istorijska fusnota. Film usvaja dostojanstveno ćutanje svog predmeta promišljanja kao sopstveni centralni estetski postupak, dopuštajući spomeniku da govori isključivo svojom jezivom simfonijom.