"Djeca izbrisanih i izbrisana djeca bila su stigmatizirana, na neki način čak i getoizirana. Vrijeđali su ih, često ih nazivajući čefurima (pogrdan naziv za neslovenske doseljenike iz bivše Jugoslavije, op.a.), ne samo njihovi vršnjaci nego i učitelji, službenici ... Jasno se vidi kako su ne samo izbrisani, nego i druga djeca roditelja iz drugih jugoslavenskih republika, bila stjerana uza zid te su na nasilje kojem su bili izloženi mogli odgovoriti jedino nasiljem. Bez sumnje je riječ o kulturnom rasizmu", kaže Andraž Rožman, autor nedavno objavljenog romana „Tega se ne da izbrisati“ („Ovo se ne može izbrisati“) u kojem je autor prikupio 42 svjedočanstva Izbrisanih, njihove rodbine i prijatelja te ih povezao u cjelinu. A tko su "Izbrisani"? Radi se o 25.671 osoba, iz drugih republika SFRJ, koje je Slovenija nakon osamostaljenja hladnokrvno izbrisala iz registra prebivališta.

Kiša u filmovima nedavno preminulog Béle Tarra, jednog od poslednjih znamenitih poetičara apokalipse na celuloidnoj traci, ne pada nikada previše teatralno, niti romantično. Ona je jedan od sastojaka pažljivo skrojenog, sinematičnog kosmosa, poput unutrašnje vlage melanholije, koja se uvlači svuda, opsedajući duše i zaposedajući misli svih protagonista Béle Tarra. Pljusak koji se ne zaustavlja, kao potop i dažd, postaje tako konstanta dugotrajne, iscrpljujuće patnje duha i tela, ali i svedočanstvo egzistencijalističkog istrajavanja. Kiša nahrupljuje u Tarrovom univerzumu, zajedno sa blatom, smećem, i razornim vetrom, najčešće na životnoj prekretnici i raskrsnici. Na vetrometini i pustopoljini, na kojima su životi ljudi najizloženiji, najmanje zaštićeni. Vetar je još jedan prirodni i kosmički motiv.

Već u pretprodaji, film „Svadba“ Igora Šeregija, skupio je više 60.000 gledatelja. Realne projekcije su da će film već u prvom vikendu prikazivanja prodati 100.000 ulaznica, a, ovisno o dužini repertoarskog života, u konačnici i prebaciti 200.000 gledatelja. Brojke vrijede samo za Hrvatsku i treba im pridodati još i one regionalne, pa možda i u daljem inozemstvu gdje ima dijaspore iz bivše Jugoslavije željne filmske zabave na domaćem jeziku. Nakon dužeg vremena, imamo, dakle, hrvatski filmski hit, dijelom svakako zahvaljujući agresivnoj, „širokopojasnoj” i pogođenoj marketinškoj kampanji, a dijelom i zbog pogođenog bila publike koja je svakako željna lagane, gotovo eskapističke komedije zasnovane na sličnostima i razlikama između tipičnih i netipičnih predstavnika „susjeda i komšija”.