"Afrika nije samo demografski najmlađi kontinent već i prostor gdje demografski pritisak susreće digitalnu brzinu. S dvije i pol milijarde ljudi do 2050. godine i medijanom starosti ispod dvadeset godina, Afrika je laboratorij budućnosti, i to ne kao metafora, nego doslovno. U uvjetima gdje je borba za egzistenciju svakodnevica, svaka ideja koja nudi brzo rješenje, bila to kriptovaluta, radikalni politički prevrat ili vjersko čudo, nalazi plodno tlo. Ali tu leži i opasnost", kaže u razgovoru za Lupigu vanjskopolitički novinar HRT-a i putopisac Miro Aščić koji već dvadeset godina redovito putuje Afrikom istražujući njezine zakutke. S njim razgovaramo o ulozi misionara u razvoju lokalnih zajednica, ali i o brzim društvenim promjenama u Africi te geopolitičkom nadmetanju velikih sila za utjecaj na kontinentu i njegove vrijedne resurse.

Poznavao sam dramskog pisca kojega je morio strah od smrti. Nije krio strah, čak nam je ispričao kako se bori protiv smrti – čim završi jednu dramu, odmah uvlači papir u pisaću mašinu i počinje novu. Mislio je da ga smrt neće zaskočiti usred dramske radnje, prije raspleta. Zvuk njegove pisaće mašine zvonio je kroz noć, obznanjivao da je dramski pisac budan dok svi spavaju. I da je tako životniji od drugih. I moja majka vjeruje u moć nedovršenosti. Kad god kažem kako mi nešto nedostaje da bih bio potpuno zadovoljan, ona odgovara da je to dobro i da tako treba ostati što duže. Mislim da takvo vjerovanje potiče iz istog izvora kao i kod dramskog pisca – iz straha od smrti. Oboje vjeruju da smrt dođe tek kada čovjek uspješno okonča neki posao, da sve do tada mirno posmatra i čeka kako bi stavila tačku. 

Što se tiče ovogodišnjeg izdanja ZagrebDoxa, makar u slučaju domaćih filmova u regionalnoj konkurenciji, sve se vrti oko pitanja pričanja i kolanja priča koje na koncu mogu poprimiti oblik misterije ili teorije zavjere. Misterij je prisutan kod Ivana Ramljaka i njegovog kratkometražnog dokumentarca „Pozdrav iz sekretarijata“ (2025): on svoj film slaže od međusobno povezanih i nepovezanih fotografija s policijskih uviđaja iz perioda Jugoslavije i prvih godina neovisne Hrvatske, ostavljenih na negativima nakon preseljenja jedne otočke policijske postaje. Ivan Grgur, pak, sa svojim također kratkim uratkom „Medo u šparogama“ (2025) ispituje kako se priča o iznenadnoj pojavi medvjeda u Istri u sezoni šparoga distorzira u različite i međusobno suprotstavljene verzije i teorije koje mještane okolice Umaga okreću jedne protiv drugih.