Nedavno su objavljeni rezultati projektnog natječaja za izradu idejnog arhitektonskog rješenja Pješačkog mosta na Foši u Trogiru, u provedbi Društva arhitekata Splita (DAS). Od kontroverzi po objavi rezultata: dolazi do burnih reakcija oko pobjedničkog rada, uključujući pismeno ograđivanje jednog od članova žirija, Ive Babića, od takvog izbora, uz odricanje od honorara, a do javnosti dospijeva i vijest da je jedan od radova, koji je tehnička komisija diskvalificirala i prije nego što je došao do žirija, predstavio rješenje bez mosta. Logika podrazumijevanja draga budalama u tome je našla nešto smiješno. Tekst na portalu Dalmacija Danas, primjerice, opremljen je naslovom koji daje pretencioznu uputu čitateljima kako da dožive stvar: "Na natječaj za pješački most poslali rješenje bez mosta pa sad kukaju jer su diskvalificirani..."

Smrću velikog novinara Vladimira Matijanića ostali smo bez razornog glasa protiv nepravde, borca za koga smo znali da će umjesto nas i s guštom odraditi svaki prljavi posao. Ovo "prljavi" znači da je uključivao obračun sa šljamom, a ne da je bio nemoralan; naprotiv, bio je iznimno častan. Vlado je društvu radio ogromnu uslugu; bio je novinar-mašina za mljevenje uglednih hulja. Dragocjen arhiv njegovog Facebook profila najbolje svjedoči o čemu se tu radi. Bila je to, ukratko, retorika otpora. Matijanićev odlazak gubitak je za ovo društvo i ovo novinarstvo. Sada smo usamljeniji i nezaštićeniji pred moćnom i pokvarenom bagrom, s većom odgovornosti na nama samima, a bez njegovih kapaciteta. Vlado nam je ostavio formulu novinarskog i ljudskog integriteta. Ona glasi: kičma i podrugljivost. Nepristajanje.

Ni 27 godina od vojne akcije Oluja, unatoč silnim svjedočanstvima, unatoč i dan danas vidljivim spaljenim kućama, unatoč poimeničnom popisu ljudi koje je ubila Hrvatska vojska i policija za vrijeme Oluje i nakon nje, još uvijek će vas, ukoliko se u ovim danima „ponosa i slava“ drznete upozoriti na to, nazvati „četničkom bandom“. S tim su se u srijedu na Trgu bana Jelačića u Zagrebu susrele aktivistkinje i aktivisti iz nekoliko udruga civilnog društva. Na središnji zagrebački trg stigli su kako bi održali polusatnu antiratnu akciju, kao znak sjećanja na ubijene i protjerane ljude u Oluji. Unatoč ispražnjenom gradu uslijed godišnjih odmora, u vrelo popodne dok su većina prolaznika turisti, oko aktivistkinja i aktivista ubrzo se okupilo nekoliko zapjenjenih muškaraca koji su ih cijelo vrijeme akcije „častili“ raznim psovkama i uvredama.