Gotovo je nemoguće pobrojati sve što se u Mađarskoj dogodilo od izbora održanih 12. aprila ove godine. Tokom desetak dana koje sam posle izbora proveo u Budimpešti svedočio sam svojevrsnoj emocionalnoj revoluciji koja je zahvatila svakodnevni život glavnog grada. Posle više od jedne i po decenije moji prijatelji intelektualci konačno više nisu kukali i jadikovali. Pre tačno godinu dana zapisao sam u svom dnevniku da sam na ulicama Budimpešte mogao da razlikujem dve vrste prolaznika. Jedni su imali tmurna lica, a drugi su bili vedri i nasmejani. Prvi su bili stanovnici Budimpešte, a drugi turisti. Sada su stanovnici Pešte istovremeno i besni i veseli. Mladi smišljaju viceve o „ostarjelom Fideszu“. Naime, Fidesz je skraćenica za Savez mladih demokrata.

Ono što se danas moderno zove „kulturni rat“ nije kod nas sada ništa smireniji, argumentiraniji, pristojniji ili kulturniji nego što je bio u Hrvatskoj krajem devedesetih. Ma kakvi! Danas je i gore. Kako su dostupne društvene mreže, a na njima se može biti anoniman, govor je suroviji, nasilniji, prijeteći. Asortimanu starih objedničkih etiketa dodaju se nove – „pederčine“, „lezbe“, „pedofili“, „transvestiti“ … Ni druga strana, liberalna, ljevičarska, ne zaostaje puno u žestini. Rat „ustaša“ i „partizana“, „nacića“ i „jugočetnika“, „anti antifašista“ i „antifašista“ u punom je jeku. Zanimljivo je i da što je Jugoslavija dulje mrtva, u hrvatskom desničarskom narativu ona je sve više živa. Je li to zato što kad se kritički otklone svi obilati piarovski narativi o nikad uspješnijoj zemlji u kojoj se nikad nije bolje živjelo, stvarna Hrvatska ipak više nalikuje ovećem Potemkinovom selu?

„Pošteno, pa 'ko koga zajebe” – tako bi glasilo nepisano pravilo po kojem se uređuju imovinski odnosi, posebno u okviru obitelji, u našim krajevima, od Vardara do Triglava. Vjerojatno je tako i drugdje u svijetu, a mi vidimo samo ono što nam je blizu. Kada je u pitanju imovina na turistički razvijenom otoku Hvaru, a dva ogranka obitelji u Splitu, onda dobijemo film „Koke“, debitantski uradak Igora Jelinovića. „Koke” je inače neprevodiv termin iz splitskog slenga kojim najčešće žene jedna drugu zovu od milja. Prevodivost tog termina, pa i ostatka u istom lokalnom ključu „kodiranog” dijaloga može predstavljati izazov, što za prevoditelja, što za gledatelja iz neke druge kulture ili s nekog drugog područja. Film je premijerno prikazan na festivalu u Rotterdamu gdje nije privukao znatniju pozornost međunarodne kritičke javnosti.