"Ne mogu tvrditi da znam što točno Grad namjerava napraviti, ali znam da će se suočiti s golemim otporom. Rojc je poznat po tome da se zna organizirati kada je potrebno. Najluđa stvar je to što bi svaki gradonačelnik koji je dovoljno pametan i barem donekle kulturno osviješten uložio sve što ima u Rojc. Pretvorio bi ga u nešto što bi bilo na ponos cijelom gradu", kaže u razgovoru za Lupigu Igor Zenzerović, jedan od voditelja udruge, koja u Društvenom centru Rojc djeluje gotovo 20 godina. Za one koji ne znaju, Rojc je jedinstveno središte nezavisne kulture i civilnog društva koje u zgradi bivše austrougarske vojarne okuplja oko stotinu udruga. Tijekom više od četvrt stoljeća u Rojcu se gradila zajednica temeljena na solidarnosti, volonterskom radu i dijeljenju resursa. No budućnost tog modela dovedena je u pitanje novim odlukama Grada Pule.

"Dezertiranje nije tek metafora, u smislu svega nabrojanog, nego je, uz ostalo, bukvalno upravo to: izvlačenje, dapače i bježanje iz vojske, sklanjanje od rata i ratnika i ratobornih. A pogotovo mi je to važno reći u svjetlu aktualne militarizacije, u vrijeme kad je pacifizam postao psovka, kad se propisuje divljenje vojnim paradama, takozvanim mimohodima, a zapravo mimoumlju, kad se u zapadnim zemljama ponovo uvodi vojni rok, kad vojna industrija diljem svijeta, i ne samo ona, više i ne skriva da želi ratove pod svaku cijenu i kad se rat u ovoj našoj sredini još i više nego prije nameće kao svetinja nad svetinjama", kaže Dinko Telećan, pisac i prevoditelj o svom romanu "Dezerter". Dodaje i kako vi volio da sve što stvara bude besplatno dostupno svima zainteresiranima, kao i da njemu bude besplatno dostupno sve što stvaraju drugi.

Branimir Johnny Štulić, najveći naš gitarski pjesnik, svoju je „Melankoliju“ snimio već na zalazu karijere, kao neku vrstu labuđeg pjeva negdašnjega generacijskog mesije koji je, dok je još bilo na vrijeme, odlučio pustiti uzde, i sa sigurne udaljenosti promatrati kako se, kao u kavu umočen okrajak keksa, u taman ponor survava stvaran svijet oko njega. Štulić je kroničar toga sunovrata bio na neki način od vlastitih početaka, a s njegovim privođenjem kraju, kada se krv već sasvim lijepo dala namirisati, i sam se pisar suočio s istom kreativnom sudbinom. To je neobično idejno, konceptualno i stilsko vrludanje njegovih triju solo albuma, snimljenih između 1988. i 1991. godine, uz mnogo muzičkih i tekstualnih krivih srastanja, jednako na planu pojedinačnih kompozicija i albuma kao cjelina, ipak rezultiralo i s nekoliko iznimnih pjesama.