Nedavno je patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije govorio o ženama povišenim, ali ne i uzvišenim tonom; vrijeđao je pojedine bede, bednice & jadnice, što me je i nagnalo da prelistam knjige starostavne. Kako i kad je došlo do patrijarhalnog obrta, i kako smo dobili bradate odrede koji ukidaju rodnu ravnopravnost kao koncept, nije teško zaključiti ako pratimo istoriju Rima, Vizantije, pozni Srednji vijek. Stare privilegije samo su se potvrdile u novom dobu koje je donijelo nove spise, pa u "Bibliji kralja Jamesa", toj engleskoj pjevaniji iz sedamnaestog vijeka đakonice “postaju” žene đakona. Na istoku biva još gore, zabrađene i na koljenima, žene su poželjne u crkvama, ali lišene prava da odlučuju, svedene na nivo pratnje i egzotičnog dodatka muškoj volji koja ispod bogorodice ne priznaje ženske glave.

Kada gledam Osmanagića kako sa sjajem u očima i širokim osmijehom priča o kilometrima visokim zgradama na Marsu izgleda kao da sam sebi zadaje minhauzovske izazove testirajući šta su sve ljudi spremni da progutaju. Nije ovo tekst o Osmanagiću koliko o ljudima koji ne razumiju vlastitu odgovornost na pozicijama vlasti. Nekada izgleda privlačno slikati se sa medijski eksponiranom ličnošću, dodvoriti se neukim glasačima, ali problem je što zapisano ostaje. Kada Torabi pokupi kajmak i raziđe se dim nakon mađioničarskog trika, na pozornici ostaju naši premijeri i ministri zdravlja sa činjenično iznadprosječnim rezultatima smrtnosti u njihovoj zoni odgovornosti.. Na Osmanagićeve priče mogu padati loši đaci koji bi najradije da neko sada pokaže da nisu ni trebali učiti historiju, biologiju i fiziku.

„Zašto nam to radite?“, već posve apatičnoj žrtvi zlostavljač mirno odgovara „Jer ste nam dopustili“. Upravo u ovoj samorazumljivosti suština je cijelog zapleta, sveg užasa koji će se tim ljudima, a dvoje ih je koji se u kadru za kadrom ponašaju kao da su začarani, oteti ili bar lišeni sposobnosti zdravog rasuđivanja, desiti za samo jednog vikenda, a nama, prilijepljenim za ekrane, tijekom samo 98 minuta. U tako malo vremena, i filmskog, i realnog, moguće je polomiti zube na postulatima zapadnjačke komunikacije, svemu onome što smatramo osnovama civiliziranog ophođenja, odnosno normiranog funkcioniranja s drugima, i to uvaljujući se redom u klopke konvencija, a sve to u običnom nastojanju da se ne ogriješimo ni o jednu od njih. E, ovdje je o tome riječ.