Poznavao sam dramskog pisca kojega je morio strah od smrti. Nije krio strah, čak nam je ispričao kako se bori protiv smrti – čim završi jednu dramu, odmah uvlači papir u pisaću mašinu i počinje novu. Mislio je da ga smrt neće zaskočiti usred dramske radnje, prije raspleta. Zvuk njegove pisaće mašine zvonio je kroz noć, obznanjivao da je dramski pisac budan dok svi spavaju. I da je tako životniji od drugih. I moja majka vjeruje u moć nedovršenosti. Kad god kažem kako mi nešto nedostaje da bih bio potpuno zadovoljan, ona odgovara da je to dobro i da tako treba ostati što duže. Mislim da takvo vjerovanje potiče iz istog izvora kao i kod dramskog pisca – iz straha od smrti. Oboje vjeruju da smrt dođe tek kada čovjek uspješno okonča neki posao, da sve do tada mirno posmatra i čeka kako bi stavila tačku. 

„U svijetu se danas proizvede oko 92 milijuna tona tekstilnog otpada godišnje, a čak 87 posto odjeće i tekstila završi spaljeno ili na odlagalištima. Proizvodnja odjeće porasla je, dok se trajanje nošenja smanjilo: prosječan kupac kupuje 60 posto više odjeće nego 2000. godine, ali je nosi upola kraće. Brza moda i niske cijene potiču pretjeranu kupovinu, a posljedice su vidljive u okolišu, ali i u našim ormarima“, kažu iz Goethe‑Instituta koji ove subote na zagrebačkoj Knežiji organizira „Proljetni SWAP“, odnosno razmjenu odjeće, knjiga te društvenih igara, uz krojačku radionicu. Oni koji su sudjelovali u ovakvim akcijama znaju da se kroz razmjenu stvara osjećaj zajedništva i solidarnosti među ljudima, potiče dijeljenje, razgovor i odgovorniji odnos prema stvarima koje posjedujemo.

Što se tiče ovogodišnjeg izdanja ZagrebDoxa, makar u slučaju domaćih filmova u regionalnoj konkurenciji, sve se vrti oko pitanja pričanja i kolanja priča koje na koncu mogu poprimiti oblik misterije ili teorije zavjere. Misterij je prisutan kod Ivana Ramljaka i njegovog kratkometražnog dokumentarca „Pozdrav iz sekretarijata“ (2025): on svoj film slaže od međusobno povezanih i nepovezanih fotografija s policijskih uviđaja iz perioda Jugoslavije i prvih godina neovisne Hrvatske, ostavljenih na negativima nakon preseljenja jedne otočke policijske postaje. Ivan Grgur, pak, sa svojim također kratkim uratkom „Medo u šparogama“ (2025) ispituje kako se priča o iznenadnoj pojavi medvjeda u Istri u sezoni šparoga distorzira u različite i međusobno suprotstavljene verzije i teorije koje mještane okolice Umaga okreću jedne protiv drugih.