Veliki interes u regionalnoj konkurenciji ZagrebDoxa pobudio je hrabar, vrlo upečatljiv film „Zacijeli me“ nagrađivane srbijanske glumice i filmašice Danijele Štajnfeld. Proslavila se ulogom u filmu „Ivkova slava“ 2005. godine kada je „lansirana“ u filmsku orbitu. Po njezinom svjedočenju u svibnju 2012. godine silovao ju je vrlo moćni čovjek srbijanske kulture. Od tada ona živi u Americi i dokumentarac „Zacijeli me“ snimljen je tamo. Štajnfeld je razgovarala s desetak žrtava silovanja i pedofilije u SAD-u, ne samo sa ženama nego i ponekim muškarcem, silovanim i ponižavanim od muškaraca. No, središnja tema filma je ono što se dogodilo njoj u Srbiji, zbog čega je, kako kaže, i pobjegla u SAD te snimila ovaj film, kako bi se oslobodila višegodišnje traume. Autorica snima videa u kojima opisuje svoje stanje. U razgovoru s jednom žrtvom u Americi, Danijela kaže kako nakon dvije godine napasniku ne bi mogla oprostiti, ali poslije četiri već može.

Onaj barba Franino je rekao: „A jebame led ako oni Srbi nisu skroz ukurcu!“ Barba Franino je bijo u šjor Bepovoj konobi na Šolti. On je sidijo za stolom sa onim barba Špirom iz pandurije i čitao je novine. Za drugim stolom je sidijo moj dida sa onim svojim frendovima barba Toninom i don Josom. Oni su drinkali travaricu i igrali su briškulu. Ja sam sidijo do njih i drinkao sam sokić od višnje. Don Joso je meni rekao: „Šta ti, mali, isto ne bi drmnija jednu travaricu? Moš je razblažit sa sokićom!“ Dida je njemu rekao: „Aj nemoj mi brumavat unukića, pope! Samo bi još tribalo da postane alkos ka ti!“ Don Joso je trgnijo guc iz bićerina i rekao je: „A jebiga bože, kad san se navuka još u sjemeništu…“ Za trećim stolovima su sidili treća rulja i drinkali su nešto treće. Onda je barba Tonino sa našeg stola okrenijo se prema stolu od barba Franina i pitao je: „A zašto ti, Franino, misliš da su Srbi ukurcu?“

Tajib Delalić, vijećnik Stranke demokratske akcije u Općinskom vijeću Novi Grad Sarajevo nedavno je zatražio da se u toj općini preimenuje ulica nazvana po Srđanu Aleksiću, mladiću kojeg su 1993. godine u Trebinju ubili srpski vojnici nakon što je Aleksić pokušao obraniti svog sugrađanina, Alena Glavovića, na kojeg su se vojnici okomili samo zato jer je Bošnjak. Delalić je ustvrdio da je službena “definicija” kako je Aleksić ubijen jer je branio Bošnjake netočna i da je Aleksić ustvari nastradao kada je vojna policija krenula u zapljenu odjeće koju je za njega prodavao Bošnjak Glavović. Radi se o tezi koju već godinama iznose srpska radikalna desnica kako bi relativizirala cijeli slučaj, prikazujući žrtve kao sitne kriminalce koji su se ustvari opirali pravu i pravdi, pri čemu je nesretnim slučajem i isključivo svojom krivnjom Aleksić stradao. Delalić javno poručuje i da su Trebinjci prvu četničku kokardu vidjeli upravo na Srđanu Aleksiću.