„Ako se ništa ne napravi, ako se nastavi ‘do nothing’ scenarij gdje javni prijevoz još uvijek ne dobiva svoje žute trake, gdje se gotovo nigdje ne oduzima prostor automobilima u korist biciklista, onda će broj auta samo rasti jer to će još uvijek biti najbrža opcija”, kaže u razgovoru za Lupigu dopredsjednik Sindikata biciklista, Janko Večerina. Naš sugovornik sa žaljenjem ustvrđuje kako su biciklistički projekti u Zagrebu često manjkavi, među ostalim i zato što se Sindikat rijetko uključuje u proces, i to tek eventualno nakon što su radovi već dovršeni, kada je za promjene prekasno. Kako razgovor ne bi ostao isključivo u kritičkom tonu, zamolili smo Večerinu da izdvoji i pozitivne primjere te pomake nabolje. Kao jedan veliki iskorak ističe i Bajs, sustav javnih gradskih bicikala - "To je sjajna stvar i nadam se da će još rasti“.

Lupigin Marko Stojiljković dobitnik je godišnje nagrade Vladimir Vuković za najboljeg filmskog kritičara u 2025. godini. Nagradu dodjeljuje Hrvatsko društvo filmskih kritičara u spomen na filmskog kritičara Vladimira Vukovića (1930. – 1991.), jednog od vodećih predstavnika filmske kritike u Jugoslaviji. Na Lupigi je u zadnjih godinu dana objavio 21 filmsku kritiku. Radi se o neumornom kritičaru koji se ne libi napisati što misli, kojeg krasi beskompromisni stav i britak jezik. On se nikad ne ustručava ići protiv struje, čak i kada to znači suprotstaviti se općem oduševljenju oko velikih naslova. Njegove recenzije ne podilaze ni publici, a još manje filmskoj industriji. Tako i drugu godinu za redom Lupigini filmski kritičari dobivaju ovo vrijedno priznanje struke. Naime, prošle godine istu je nagradu dobila naša Vanja Kulaš.

Ako budemo imali dovoljno sreće da nas ne pregazi tramvaj, ne pogodi zalutali metak ili nam na glavu ne padne radio koji je komšija u naletu besa bacio kroz prozor četvrtog sprata, moguće je da nas čeka scenario sličan onom sa kojim se bore junaci ovog filma. Osim, naravno, ako nam starost toliko ne progleda kroz prste da sa ovog sveta odemo spokojni, upadajući u onaj mali procenat ljudi koji kraj ne dočekuju u borbi, već u čistom miru. Gaspar Noé u svom filmu „Vortex“ snima najstrašniji proces na svetu – trenutak kada se mozak raspada pre nego što srce stane. Noé ovde operiše u domenu ogoljenog hiperrealizma, što nije došlo slučajno. Film je nastao kao reakcija na izliv krvi u mozak koji je režiser preživeo, ali i kao direktno suočavanje sa smrću njegove majke, koja mu je izdahnula na rukama nakon duge borbe sa Alzheimerovom bolesti.