Kakva Coachella, kakva Madonna i Sabrina! Zvjezdani duet hip-hop ikone Kanyea Westa i his-hos ikone Marka Perkovića - kojega bi američki reper predstavio kao brata i imenjaka, "my bro Kanye East" - bio bi brižljivo čuvano iznenađenje, vijorile bi se ledinom nacističke i ustaške zastave, pucali bi thompsoni, kalašnjikovi, a i zbrojovke, "slušajte sad poruku od svetog Ilije/ all my niggas, nigga Nazi, nigga Heil Hitler!", pjevali bi Ye i Thompson, "Birkenau i Treblinka stara, to je kuća Adinih mesara", odjekivalo bi Hipodromom, dok bi hiljade svjetlećih dronova na zagrebačkom nebu ocrtavale golemi, veličanstveni kukasti križ. Zagrebački spektakl pod nazivom "Where West meets East" upisao bi tako Hrvatsku na kartu svijeta, ali ne samo kao novu showbizz meku, već i kao prostor slobode, oslobođeni teritorij u srcu pervertiranog i degeneriranog Zapada.

Sjećam se kako sam za jedne posjete selu, igrajući se i sjedeći na sećiji, prisluškivao i, što bi rekao Robi K., „ćiribimbio“ razgovor odraslih. Bio sam dovoljno star da shvatim da se diskutuje kad te godine, kojeg tačno datuma pada katolički Uskrs. Komšinica Šima je tvrdila da pada tog i tog. Na šta je moj stric odgovorio: „Ne bih rekao, pročitao sam, sveti otac Papa kaže da pada nedjelju prije.“ Na to je Šima, pokoj joj duši, dreknula: „MA, ŠTA ON ZNA?!?!“ Skoro pedeset godina ova anegdota se prepričava u našoj familiji za svakog (nažalost, rijetkog) okupljanja. Prije par dana jedan Amerikanac, osvrćući se na poruke mira koje je uputio Papa, poručio mu je: „… da bude oprezan kada raspravlja o teologiji i politici, posebno u vezi s papinim antiratnim stavom.“ U suštini, ovaj „oštroumni“ gospodin izrekao je riječi pokojne babe Šime.

Što se tiče ovogodišnjeg izdanja ZagrebDoxa, makar u slučaju domaćih filmova u regionalnoj konkurenciji, sve se vrti oko pitanja pričanja i kolanja priča koje na koncu mogu poprimiti oblik misterije ili teorije zavjere. Misterij je prisutan kod Ivana Ramljaka i njegovog kratkometražnog dokumentarca „Pozdrav iz sekretarijata“ (2025): on svoj film slaže od međusobno povezanih i nepovezanih fotografija s policijskih uviđaja iz perioda Jugoslavije i prvih godina neovisne Hrvatske, ostavljenih na negativima nakon preseljenja jedne otočke policijske postaje. Ivan Grgur, pak, sa svojim također kratkim uratkom „Medo u šparogama“ (2025) ispituje kako se priča o iznenadnoj pojavi medvjeda u Istri u sezoni šparoga distorzira u različite i međusobno suprotstavljene verzije i teorije koje mještane okolice Umaga okreću jedne protiv drugih.