Te večeri okupili su se u restoranu, znao sam da su iz tog saveza, da taj sport sponzoriraju neke jake državne tvrtke, a znao sam i što me čeka. Banket bahatosti, festival samodopadnosti i, naravno, bakanalije na koje su navikli gdje god da dođu. Najbolje što imamo. Točili su se najskuplji šampanjci, otvarale boce i do tisuću eura, skupocjena vina koja koštaju kao nečija plaća, i naravno, oborita riba koju inače vidim samo dok je filetiram. Zubace od par kilograma, šampjere veće od omanjeg stola i, naravno, jastoge koji su još živi. Sjećam se da sam sjedio vanka i pušio razmišljajući kako ćemo sutra svi vjerojatno fasovati virus, i kako ću ga donijeti kući, ali gledajući sve njih kako ih boli kurac pomislio sam kako ova svita unutra itekako zna za opasnost, ali ih iz meni nepoznatog razloga nije briga. Zašto bi mene onda bilo?

Od 25. travnja Hrvatska je ušla u ekološki dug, otprilike tri mjeseca prije globalnog prosjeka. Za one koji se do sad nisu susretali s pojmom „ekološkog duga“ treba ukratko objasniti da se radi o stanju u kojem ljudi troše više prirodnih resursa nego što ih Zemlja može obnoviti u određenom vremenu. Slikovito, to znači da, na primjer, siječemo šume brže nego što one stignu rasti, emitiramo više CO₂ nego što ga priroda može apsorbirati, izlovljavamo ribu brže nego što se vrsta može obnoviti … Posebno zabrinjavajuće je to što se ekološki dug u Hrvatskoj rapidno povećava iz godine u godinu. Primjerice, 2018. godine to se dogodilo 19. lipnja. U 2022. godini taj dan je stigao znatno ranije – 29. svibnja – a 2025. još ranije – 27. travnja. Dakle, u osam godina „kredit“ je na „naplatu“ došao čak 55 dana ranije.

Što se tiče ovogodišnjeg izdanja ZagrebDoxa, makar u slučaju domaćih filmova u regionalnoj konkurenciji, sve se vrti oko pitanja pričanja i kolanja priča koje na koncu mogu poprimiti oblik misterije ili teorije zavjere. Misterij je prisutan kod Ivana Ramljaka i njegovog kratkometražnog dokumentarca „Pozdrav iz sekretarijata“ (2025): on svoj film slaže od međusobno povezanih i nepovezanih fotografija s policijskih uviđaja iz perioda Jugoslavije i prvih godina neovisne Hrvatske, ostavljenih na negativima nakon preseljenja jedne otočke policijske postaje. Ivan Grgur, pak, sa svojim također kratkim uratkom „Medo u šparogama“ (2025) ispituje kako se priča o iznenadnoj pojavi medvjeda u Istri u sezoni šparoga distorzira u različite i međusobno suprotstavljene verzije i teorije koje mještane okolice Umaga okreću jedne protiv drugih.