I dok premijer Plenković poručuje da oporba stvara histeriju i dezinformacijama širi paniku među stanovnicima Gospića kako bi skupila političke poene na slučaju ekološke krize u tom gradu, Lupigini sugovornici stvari vide bitno drugačijima. "Ovakva kriminalna aktivnost sama po sebi dovoljno opasna za bilo koji okoliš, a još je ‘x’ puta opasnija kada je riječ o kršu", kaže Gordana Medunić, profesorica na Geološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, čije područje ekspertize, među ostalim, obuhvaća problematiku zbrinjavanja otpada. Željka Rukavina članica inicijative „Gospić je naš dom“ za Lupigu govori kako se ovdje mora postaviti niz pitanja: Kako je uopće moguće da tolike količine otpada uđu u zemlju, pogotovo kada je riječ o uvezenom otpadu?; Na kojim je deklaracijama ulazio i tko ga je provjeravao?; Kako je moguće da je sve to trajalo toliko godina?

Došao je i taj dan, popodne dohodu Blaćani. Okolo naše ledine se skupilo cijelo Žrnovo drhteći od uzbuđenja što će vidjeti klub slavnih, revolucionarnih, tradiciju, čvrsto se nadajući da nam neće nabiti pet-šest golova. Negdje oko 15. minute pošlo je za rukom (ili nogom, kako hoćete) našem lijevom krilu, pokojnom Vikoslavu, uvaliti blatnjavu loptu iza leđa vratara Zmaja. Ponosom je publici pokazivao svoju lijevu nogu, govoreći „livača“, livača“. Zatim je sav zadovoljan, kao pravi športaš, sjeo uz aut liniju i zapalio cigaret, a momčadi su nastavile igrati. Na navaljivanje publike da se vrati u igru, on je odgovorio: „Ja san svoga učini, neka sad neko drugi učini jednoga i nama je dosta!“. Odjednom je u igralište uletjela pokojna teta Frana, koju smo zvali Duvka, jer je bila iz Dube na Pelješcu. Teta Frana je vitlajući ovećom kitom masline i trčeći kako je mogla po igralištu, jurišala prema svom sinu.

Još nisu utihnule rasprave o filmu „Odiseja“ Christophera Nolana, a taj najkontroverzniji i potencijalno najveći hit ljeta (i cijele godine) nije jedini film koji u sebi sadrži elemente grčke mitologije. Netko bi rekao da zbog „Odiseje“ ispod radara prolazi film „Minotaur“ Andreja Zvjaginceva, njegov povratnički film nakon devet godina pauze i prvi uradak realiziran u izbjeglištvu, a obzirom da se početkom ruske invazije na Ukrajinu, Zvjagincev preselio i danas živi na relaciji između Berlina i Pariza, vođen ranije stečenim poslovnim i osobnim kontaktima, te je promijenio internacionalnu transkripciju svog imena i prezimena od engleske prema kontinentalnoj. Međutim, to nije točno, jer „Minotaur“ je itekako na radaru. Imao je premijeru u Cannesu, gdje je osvojio Grand Prix žirija, te nagradu za glazbu, i usput trijumfirao na festivalu u Sydneyu.