Ono što se danas moderno zove „kulturni rat“ nije kod nas sada ništa smireniji, argumentiraniji, pristojniji ili kulturniji nego što je bio u Hrvatskoj krajem devedesetih. Ma kakvi! Danas je i gore. Kako su dostupne društvene mreže, a na njima se može biti anoniman, govor je suroviji, nasilniji, prijeteći. Asortimanu starih objedničkih etiketa dodaju se nove – „pederčine“, „lezbe“, „pedofili“, „transvestiti“ … Ni druga strana, liberalna, ljevičarska, ne zaostaje puno u žestini. Rat „ustaša“ i „partizana“, „nacića“ i „jugočetnika“, „anti antifašista“ i „antifašista“ u punom je jeku. Zanimljivo je i da što je Jugoslavija dulje mrtva, u hrvatskom desničarskom narativu ona je sve više živa. Je li to zato što kad se kritički otklone svi obilati piarovski narativi o nikad uspješnijoj zemlji u kojoj se nikad nije bolje živjelo, stvarna Hrvatska ipak više nalikuje ovećem Potemkinovom selu?

Letimo iz Zadra direktnim letom. Već smo naviknuti putovati s malom ručnom prtljagom, čak i ona nam je poluprazna. Ipak, uvijek imamo i suvišnih stvari. Ja, recimo, nosim dvije knjige za koje znam da ih neću pročitati, ali iznenadi me kada ugledam moju kćer tinejdžericu kako pred aerodromskim ogledalom izvlači spravu za uvijanje trepavica. Dopuštam joj da uzima što god želi, samo da je odobrovoljim, ne želi više putovati s nama i potrebni su kompromisi. Taksi nas s aerodroma vozi direktno u centar, no prerano je za ulazak u apartman pa prvo tražimo kavu i doručak. Pred put sam mami pokazivala slike grada i šaleći se objašnjavala: „to ti je Amsterdam za siromašne“. Odmah vidimo da nije za siromašne, tri sendviča i kajganu plaćamo 50 eura. No, ostaje istina da grad u mnogim detaljima neodoljivo podsjeća na Amsterdam.

„Pošteno, pa 'ko koga zajebe” – tako bi glasilo nepisano pravilo po kojem se uređuju imovinski odnosi, posebno u okviru obitelji, u našim krajevima, od Vardara do Triglava. Vjerojatno je tako i drugdje u svijetu, a mi vidimo samo ono što nam je blizu. Kada je u pitanju imovina na turistički razvijenom otoku Hvaru, a dva ogranka obitelji u Splitu, onda dobijemo film „Koke“, debitantski uradak Igora Jelinovića. „Koke” je inače neprevodiv termin iz splitskog slenga kojim najčešće žene jedna drugu zovu od milja. Prevodivost tog termina, pa i ostatka u istom lokalnom ključu „kodiranog” dijaloga može predstavljati izazov, što za prevoditelja, što za gledatelja iz neke druge kulture ili s nekog drugog područja. Film je premijerno prikazan na festivalu u Rotterdamu gdje nije privukao znatniju pozornost međunarodne kritičke javnosti.