Prije nekoliko dana jedan me srpski nacionalist, dok sam obavljao svoj novinarski posao, proglasio špijunom, pratio me i prijetio mi. Nije prvi put da me netko smatra špijunom. To je jedna vrlo balkanska paranoja. To je bila najneugodnija situacija u kojoj su me tijekom novinarskog rada smatrali špijunom. Ali nije bila jedina. Gotovo na svakom mom putovanju po Balkanu netko me pita nisam li možda ipak špijun. Ponekad napola u šali. Ponekad sasvim ozbiljno. To se češće događa u Srbiji. Oni koji me to pitaju uglavnom su nacionalisti. Ipak, nije to vezano uz neku određenu državu, određeni politički stav, a općenito ni uz obrazovanje. Kad se ljudi s tako ciničnim pogledom na svijet susretnu sa strancem koji se iskreno zanima za njih, koji na njih ne gleda s visoka, koji je koliko-toliko upućen u to kako žive i koji sve to promatra s kritičke, ali dobronamjerne distance, to ih često zbuni.

Prošle nedjelje sam ovdje u Portlandu bio u bolnici, tačnije kod očnog ljekara. Ništa ozbiljno, redovni godišnji pregled. Po izlasku iz ordinacije prolazio sam kraj bolničkog zaštitara koji mi je uz obavezan poslovični smiješak u ruku tutnuo neki komad papira. Pomalo iznenađen tim nesvakidašnjim gestom napravio sam još par koraka, pa sam potom stavio naočale da pogledam o čemu se radi. Gledam u papir i ne vjerujem šta čitam. Okrećem se da vidim da nije neka epizoda „Skrivene kamere“ pa onda na trenutak pomislih da se nisam možda nekim čudom našao u „The Twilight Zone“. Ili u nekoj od priča Ephraima Kishona. Stajao sam nekoliko minuta na izlazu iz bolnice. Malo me bila i "prpa" uhvatila, trebalo je preći tih pedesetak metara brisanog prostora do mog auta. Nekako sam na kraju uspio. Mislim da bi mi možda i Ben Johnson na steroidima pozavidio na takvoj brzini.

Ono o čemu Grassov roman dodatno progovara, za razliku od filma, jeste život nakon sloma nacizma. U restoranu ironičnog naziva „Podrum za luk“, Oskar ponovo postaje atrakcija, budući da svojim dobošem dovodi prisutne Nemce, prvi put nakon rada, do ekstaze kolektivnog plakanja i naricanja. Do Oskarove upotrebe doboša, kako nam se otkriva, nije postojalo nijedno drugo sredstvo, odnosno postojalo je samo plakanje isprovocirano ljuštenjem glavica luka, što predstavlja posprdan autorov komentar na stanje nacije nakon rata, na nemogućnost stvarne ekspresije boli. Tako „Podrum za luk“ uz Oskarovu pomoć i asistenciju postaje mesto terapeutske seanse na kojoj se nemačka nacija prvi put suočava sa kolektivnim stanjem tuge i poricanja. Isto kao što pomaže naciji da žaluje, Oskar postaje i objet d‘art, nudistički akt. Tako još jednom njegovo telo kao katalizator agresije, simbolički odigrava Hristovu golgotu.