„Niko od nas nije imao nacionalističke ideje, a ključna karakteristika bila je porast nacionalizma, što je nama bilo totalno strano, jer smo odrasli kao deca neke druge zemlje, Jugoslavije. Jako smo puno putovali, svirali, poznavali i imali prijatelje u svim delovima Jugoslavije. Nama je to bilo totalno nenormalno ponašanje, da neko moje ortake s one strane granice proglašava za neprijatelje i zločince“, priseća se Srđan Gojković Gile, osnivač i frontmen Električnog orgazma, atmosfere u Srbiji s početka devedesetih i antiratnog angažmana beogradskih rokera. Intervju objavljujemo s čvrstim povodom. Električni orgazam 13. januara ove godine napunio je, pazi sad - 41 godinu. Govoreći o toj 1992. godini i Miloševićevoj diktaturi Gile kaže: „Odjednom smo imali nekog ko je bio, da tako kažem, neprijatelj našoj filozofiji života. Imali smo i pre, ali ovog puta to je baš bilo drastično.“

Košić je za svoje biskupsko geslo izabrao riječi Ljubav svemu se nada (Caritas omnia sperat), a svojim nastupima konstantno širi mržnju i sramoti i svoga teološkog učitelja Goluba, a pogotovo Učitelja Isusa iz Nazareta. I takav čovjek je trenutno u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji predsjednik Vijeća za nauk vjere, najvažnijeg vijeća u Katoličkoj crkvi! Ako je točna pretpostavka da biskup Košić naglas izgovara ono što većina hrvatskih katoličkih biskupa, svećenika i vjernika zastupa, tim više ima razloga za zabrinutost među onim katolicima u Hrvatskoj kojima je stalo do izvornog kršćanstva i nauka Isusa iz Nazareta. Sudeći prema javnim nastupima biskupa Košića, Isusovo Evanđelje (dobra vijest) za njega je doista „umrlo na križu“ (F. Nietzsche), pa je i kršćanstvo biskupa Košića posve zarobljeno u matricama povijesnih militantnih političkih katolicizama.

Vlastima smeta opće mišljenje koje se nameće da se katastrofa na Baniji brže pa i kvalitetnije, barem na početku, rješavala s privatnim i nevladinim humanitarnim inicijativama i organizacijama, a sporije i neefikasnije putem vladajućih tijela (kakvo je nakon šest dana sastavljeni Stožer civilne zaštite) te putem Hrvatskog crvenog križa i robnih rezervi. Jednako tako ih je smetao i mogući zaključak zašto je to tako, a taj bi mogao biti da je država slabo organizirana i slabo efikasna i, još važnije, da građani sve manje vjeruju vladajućim tijelima i institucijama, tako i državi. I opet, zašto je to tako? Pa zbog iskustava koje smo stjecali godinama i pratili afere. I u Crvenom križu, i u robnim rezervama, ma gdje ih sve nije bilo? Svaka velika nevolja ovdje je prilika i za veliku korupciju, bilo da se obnavljaju kuće srušene u ratu, bilo da su srušene u velikom potresu.