Kad je prije nekoliko godina u Zagrebu boravio književni prevoditelj Will Firth koji je na engleski jezik preveo Krležin „Izlet u Rusiju“, tom je prilikom po prvi put listao Krležin rukom pisani tekst i čudio se da se oni nalaze u privatnim rukama. Odgovorio sam mu da živimo u Hrvatskoj. Nisam siguran da je shvatio. Nakon što sam 2022. godine objave knjigu „Book&ništa“ gdje sam pisao i o tome da NSK već dugo vremena ne pokazuje interes za Krležine rukopise, nisam više imao namjeru govoriti o tome, iako se često u razgovorima sa Aleksandrom Širom dotakla tema Krleže i rukopisa. Zadnji put mi je Šir rekao da je pitao antikvara sjeća li se od koga je nabavio Krležine rukopise. „Od čovjeka koji ih je našao u smeću“, kazao je i dodao: „Ali nemojte se bojati. To je stvarno Krležin rukopis. Autentičnost su potvrdili u NSK“.

Elon Musk najbogatiji je čovjek na svijetu – i jedan od najmoćnijih. Njegove kompanije danas imaju ključnu ulogu u svemirskoj industriji, satelitskim komunikacijama, društvenim mrežama i razvoju umjetne inteligencije, dok je sam Musk posljednjih godina izravno zakoračio i u visoku politiku. Upravo tu transformaciju pokušava razložiti Oscarom nagrađivani dokumentarist Alex Gibney u gotovo pa četverosatnom filmu „Musk“, koji je svjetsku premijeru imao jučer na Venecijanskom filmskom festivalu. U filmu se Muskovo djelovanje ne promatra samo kroz prizmu njegova bogatstva, nego kroz mogućnost stvaranja nove vrste političke moći – one koja ne mora nužno ovisiti o izborima, i koju tradicionalne političke institucije više ne mogu učinkovito ograničiti.

U programu Kinoscope, Sarajevski filmski festival ugostio je ostvarenja pod opisnom žanrovskog odrednicom – art house. To su filmovi sa snažnim osloncem u nezavisnoj filmskoj produkciji, naklonjeni nekonvencionalnom i često simboličkom sadržaju, kojima je na prvom mestu estetski efekat postignut naglašenim eksperimentalnim pristupom „sirovoj građi“. Tamo je završio i film „Plava čaplja“ („Blue Heron“, 2025), dugometražni igrani debi Sophy Romvari, kanadske režiserke poznate po svojim ostvarenjima kratkog metra. Ova drama predstavlja i autofikcionalni omaž sestre Sashe (Eylul Guven) bratu, Jeremyju (Edik Beddoes), te sa izrazitim uspehom kombinuje sećanja na detinjstvo sa scenama iz meta-filmske „sadašnjosti“ i kao takav naišao je na ogromno uvažavanje filmskih kritičara, kao i pretežno filmofilski nastrojene publike.