Ne pristajem na nacionalizam!!! Ne pristajem na jednostrane medije. Ne pristajem na rat, a preživjeli smo jedan. Ne pristajem na masovne egzoduse i svakojaka čišćenja. Ne pristajem na porast desnih tendencija u političkom životu Evrope. Ne pristajem na fašizaciju onoga što se nekada zvalo Jugoslavija. Ne pristajem na podijeljeni Mostar. Ne pristajem na laži izlobiranih i potplaćenih političkih pokvarenjaka koji negiraju da suluda ljudska industrijska aktivnost uzrokuje globalno zagrijevanje planete Zemlje. Ne pristajem na ljudsku, antropocentričnu, bezglavu dominaciju planetom. Pustite slonove, kitove, delfine i oktopuse u parlament, neka nam izlože svoju istinu, neka promovišu svoje interese, to je istinski ideal demokracije i suživota! Ne pristajem na maltretiranja, nikoga i ničega.

Pomislim: nove tehnologije su zavjera protiv čovječanstva. A i način da stariji svijet isključe iz svijeta. Služe se ljudi tim spravicama iz nužde ili poradi kakve nevolje. Život nam s njima nije jednostavniji, nego kompliciraniji, skuplji i hladniji. Možda zato gunđam protiv svih tih napredaka i sve boljih sprava, a još kažu da nas nove promjene očekuju. Nove komplikacije. Vjerojatno s dobrim razlogom pomislim: kada čovjek prestane razumijevati nove tendencije i izume u svijetu, nije mu više mjesto u tom svijetu. Kada se to naokolo, u vlastitom svijetu desi, postane stranac i „bivši” u svom vlastitom svijetu. Ušao sam u svijet u jednom, otići ću iz njega u potpuno drukčijem svijetu. Sjećam se onoga što više nije, ali živim s onim što jest. Gotovo sve je ovdje i sada drukčije nego što je bilo tamo i onda. Život je sve promijenio.

Egipat i njegov glavni grad Kairo već se stoljećima, ako ne i više od milenija, nalaze u središtu zbivanja arapskog i islamskog svijeta i njegove kulture, iz razloga povijesnih (čak i od prije islama), geografskih, političkih i praktičnih. Suvremeni Egipat (nakon obaranja monarhije i obnove pune neovisnosti 1953. godine) ključan je faktor stabilnosti u arapskom svijetu i bitan geopolitički igrač, a njegova se stabilnost pomaže i izvana. Unutar društva, pak, suprotstavljeni koncepti arapskog nacionalizma i političkog islama prijete da unesu razdor u društvo, a vojska se isprofilirala kao ključni unutarnji faktor. Pet od šest predsjednika bili su vojna lica, a jedini civil bio je Mohamed Morsi iz Muslimanskog bratstva koji je nakon Arapskog proljeća vladao točno godinu i mjesec dana.