Debela je kora što Crnu Goru odvaja od bijelog svijeta. Tu rigidnu opnu uglavnom čine mediji od milja nazvani mediji glavnog toka. I zaista, u njima sve teče, brzinom koja imitira postojanost. Zapravo se stvari u politici, ekonomiji i zabavi smjenjuju takvom brzinom da je pravi peh ne pronaći svoje mjesto u tom agregatnom stanju obilja. Ali, eto, Crnu Goru je zapao takav peh, neki bi rekli i sreća, da se rijetko nalazi u svjetskim medijima. Malo o kriminalu, još manje o politici, majušnu članicu našeg regiona CNN je posljednji put pomenuo kad je Donald Tramp rekao kako bi Crnogorci mogli izazvati Treći svjetski rat. Ovih dana, napokon, polako ali sigurno, kao što se polako završava uvod ovog štiva, svijetom se probija usporena, ali uporna vijest da u selu Brezna kod Nikšića, preciznije u oblasti Piva, grupa heroja mjesec dana ne ustaje iz kreveta. Takmičenje u ležanju, kako su organizatori nazvali ovu proslavu nečinjenja, tradicija je duga desetak godina.

Moj dida sa Šolte i onaj njegov frend barba Tonino su išli prema barba Toninovom masliniku. Tamo je njih čekao neki barba Renato. Dida je barba Tonina pitao: „I šta oće ti Renato?“ Barba Tonino je rekao: „Oće kupit cili maslinik! Četri iljade kvadrata! Za parsto iljada eura!“ Dida je rekao: „Čoviče! Pa ko je ti Renato?“ Barba Tonino je rekao: „A neam blage! Biće neki krkan! Tajkunčina! Pun ka šipak!“ Dida je pitao: „A zašta će mu maslinik?“ Barba Tonino je rekao: „Kako zašta? Zato da ga potaraca sa bagerima i izgradi vile sa bazenima! I onda to proda ili renta! Idealna lokacija, pedes metri od mora!“ Dida je rekao: „Aha, sorta od risorta! I di ti imaš problem?“ Barba Tonino je uzdahnijo: „A neam blage, čoviče! Žaj mi je tih maslina! To mi je didovina! To su mi korjeni!“ Dida je zavrtijo glavom: „Koliko ja znan, Tonino, stabla imaju korjene! A ljudi postole!“ Onda je on počeškao se ispod francuzice i rekao je: „A zamisli koliko postoli moš kupit za parsto iljada eura!“

„Najprije su počele kružiti glasine. Zatim su se javili dokazi – postojali su logori, bili oni zvanični ili ne, skrivene prostorije, sale za fizičku kulturu, hale i fabrike na otvorenom, farme, škole ... Nije bilo bitno o kojoj strani je bila riječ – sve su ih imale. To je bio dio rata. To je bilo očigledno za neprijateljske vojnike, a manje očigledno za civile. Stare osobe, djeca i žene često su zarobljavani iz želje da se zatvore Drugi. Najosnovnija želja bila je u potpunosti kontrolirati kretanje ljudi. Pritom je bilo nevažno da li se radi o pritvorenicima, zatvorenicima ili osobama koje je trebalo ispitati. Ovim ljudima je uskraćivana sloboda“, tako je 2020. godine zapisao Ron Haviv, američki fotoreporter koji je snimio neke od najpoznatijih i najpotresnijih fotografija rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Radi se o vrlo iskusnom fotoreporteru koji je radio u više od stotinu zemalja svijeta, a svojim objektivom zabilježio je više od 25 ratnih sukoba diljem planete.