"Pokušavamo stupiti u kontakt s dvoje članova naše posade iz Barcelone, ali to je jako teško jer su ostali bez telefona i svega ostalog. Do momenta kad su izraelski vojnici upali na brod bili smo u stalnom kontaktu s njima. Javljali su nam u realnom vremenu što se događa i gdje su, imali smo online sastanke svaki dan. Od trenutka uhićenja sve informacije dolaze preko pravnog tima, koji stvarno radi nevjerojatan posao. Koliko smo uspjeli saznati, pritvoreni su prošli kroz brutalno nasilje. To nije prvi put da se događa, ali ovo je možda bilo najbrutalnije dosad. Pedesetero ljudi završilo je u bolnici, a devet ih je još uvijek tamo. Neki imaju slomljena rebra, neki druge prijelome. Prijavljeno je 12 slučajeva seksualnog nasilja", govori za Lupigu Mirela Tabula, aktivistica iz Hrvatske i članica kolektiva „Freedom Flotila“ koji se pokušao probiti do Gaze.

Na nedavnom putovanju u Novi Sad, prilikom večernje šetnje, naišao sam na knjižaru s čije me police, odmah sa vrata, ugledala knjiga „Opadanje i propast Rimskog carstva“, engleskog historičara Edwarda Gibbona. Za ovu međunarodno čuvenu knjigu saznao sam tek prošle godine, kada mi je spomenuo pisac Nihad Hasanović. Privlačan naslov – zanimljiva je propast velikih – zajedno s iskrenim tonom Hasanovićeve pohvale Gibbonovom stilu, učinili su da je poželim pročitati, tako snažno da se nisam libio odmah je kupiti, uprkos nejeftinoj cijeni. Dok sam je nosio prema hotelu, nejeftina cijena od preko trideset maraka, koja je prevedena u srpske dinare djelovala još hazardnije, učinila je da se za trenutak sjetim sada već stare misli, o tome kako treba ukinuti fakultet komparativne književnosti.

Najlakše je osuditi. Čujemo tako, ili pročitamo, vijest iz daleke Amerike ili s nešto bližih destinacija da je roditelj ostavio dijete u autu na jakom suncu, pa je dijete pretrpjelo po život opasne posljedice, ponekad i smrt. Prva reakcija nam je po pravilu zgražanje i osuda: „Kakav je to čovjek?! Kako može biti tako neodgovoran i nemaran?! Ja to ne bih nikada tako!”. Nakon toga ćemo možda ispratiti suđenje, „navijati” i na koncu prokomentirati presudu kao nedovoljno strogu (jer, kakva god bila, ona neće zadovoljiti naše stroge moralne standarde), potpuno uvjereni u svoju superiornost zbog koje se nama takva stvar ne može dogoditi, jer smo odgovorni i pažljivi, dobri roditelji i dobri ljudi pa se smijemo udružiti u rulju spremnu za linč. Razumijevanje, ono koje je i Camusov „stranac samome sebi” Mersault tražio prihvaćajući svoju kaznu, nećemo pokazati.