Tko je uopće navijač(ica) danas? Kako se osobno svrstati pod tu kategoriju ako ti je do same igre zaista stalo, ali ti je toliko muka od širenja mržnje umjesto pravog domoljublja? Jer itekako ima ljudi koji odbijaju prihvatiti takvo stanje stvari, koji će gledati prvenstvo i sve druge utakmice iz stvarne ljubavi prema sportu, iz žara i otpora, koji će navijati baš zato da nadglasaju one koji tu istinsku navijačku demografiju kvare. Naravno da ih ima i stoga bi mi netko od njih na sve ovo što pišem i polemiziram sama sa sobom mogao reći: da, ali još uvijek možeš gledati na taj sport kao na nešto što si nekoć voljela, kao na objekt obožavanja koji ti pripada po navijačkom defaultu, kao na onaj zabavni period godine kad s društvom sjediš na piću, urlaš u televizor, skačeš na golove i kasnije prepuna žara komentiraš taktiku, propuste, rezultat, igrače, i pokušati ga sagledati isključivo iz tog rakursa.

Odmah na početku moram reći da sam švicarskog pisca Gottfrieda Kellera otkrio preko jedne jakne. U mladosti, u potrebi da budem originalan u okvirima stila kojeg zastupam, umjesto standardne "vijetnamke" nosio sam stari austrijski vojni šinjel, koji je rashodovan završio u jednoj sad već davno upokojenoj prodavnici germanskih polovnjaka na Ilidži. Vijetnamka je bila dobra, ali previše rokerska, a ja sam ipak htio da mi se u pojavi najprije vidi da sam pisac, zbog čega mi nije bilo beznačajno što je to baš šinjel: “Ah, vidi onog Gogolja!”, reći će ljudi kad me vide, mislio sam tada u svom neiskustvu. Taj moj maslinasto zeleni šinjel, koji je stvarno bio dobar, sa vrlo velikim džepovima i napravljen od vodonepropusnog platna, sjeo mi je na dušu toliko da kad jednog dana u biblioteci primijetih naslov „Zeleni Heinrich“, shvatih to kao jedan sasvim ličan znak.

U teoriji, Turska je fascinantna zemlja koja se prostire na dva kontinenta i koja je iskoristila svoju imperijalnu prošlost kako bi stvorila multikulturno društvo u kojem se susreću tradicije Jugoistočne Evrope, Mediterana, Bliskog istoka, Male i Srednje Azije, a opadanje imperijalne moći tako da se približi Zapadu. Početkom 20. stoljeća Turska je na taj način kodirala svoj tip nacionalizma u kojem je religija bila potisnuta u privatnu sferu, a sistem se održavao kombinacijom državno-kontroliranog kapitalizma, središnje uloge vojske i ideologije koja je bila bliska komunističkom kultu ličnosti, a u čijem je centru stajao osnivač moderne turske države, Mustafa Kemal Atatürk. Krajem 20. stoljeća, došlo je do demokratskih promjena i ojačavanja uloge parlamenta, što je početkom našeg milenija rezultiralo izborom islamista Reçepa Tayipa Erdoğana za premijera koji je potom prešao na predsjedničku funkciju.