Ako je netko mislio da Bjelorusi žive u siromaštvu zbog sankcija i raspada Sovjetskog Saveza, jako je pogriješio. Na ulicama je jako puno skupih automobila, fasade starih zgrada su renovirane i vrlo je teško vidjeti staru, oronulu zgradu iz sovjetskog vremena, puno je i novoizgrađenih objekata i novih kvartova. Grad je u ravnici, zelenilo je posvuda, infrastruktura je zadržana iz vremena sovjetskog sustava: široke avenije, parkovi, veliki prostor između zgrada. Ne postoji skučenost između novih objekata, i dalje se drži standarda da između zgrada mora postojati prazan prostor, zelenilo, dječja igrališta, veliki parkinzi i da u radijusu od 500 do 800 metara, posebno u novim naseljima, mora postojati barem jedan dom zdravlja i vrtić za djecu. Bjelorusi su se, izgleda, navikli živjeti pod sankcijama.

Ne treba napraviti grandiozni mural da nekome zatitra osmijeh na licu, još je ljepše ako je to skrivena sitnica koju netko slučajno pronađe. Sjetila sam se kako smo u Londonu otkrili radove britanskog umjetnika Bena Wilsona. Dok smo prelazili preko Millennium Bridgea, ispred muzeja Tate Modern, djeca su uočila oslikane ugažene žvakaće gume. Wilson je odbačene žvakaće pretvorio u minijaturne slike. Uskoro smo svi petero zurili u pod i smijali se. Danima sam poslije vrtjela ideje po glavi. Kako smo godinama bili aktivni na couchsurfingu bilo mi je logično da bih svoju kuću jednako tako mogla ponuditi i umjetnicima. Sigurno postoje ljudi koji bi cijenili iskustvo dijeljenja svakodnevnog života i upoznavanje Istre kroz oči lokalaca. Bilo bi divno ugostiti ljude koji bi zauzvrat poklonili neku sitnicu našem gradu.

Znate ono kako se u „Drami“ Zendayin lik svaki put kad je pod stresom izriga po sebi i nazočnima? E pa tako sam se osjećala i ja nakon Jukinog filma. Emocionalno pretovareno. Prevareno. Sve što mi je obećala, lagala je. Ne, nije proučila povijesni kontekst, niti se konzultirala s „autentičnim osobama“, niti joj je eksplicitni gej seks poslužio za išta osim šoka, mamca. Ali, za što? Čemu? Za koju publiku? Srž filmskog konflikta pitanje je umjetničkog integriteta i autonomije; u opresivnom svijetu, tvrdi Jukin film, nema mjesta za istinu. Da bi preživio od svoje djelatnosti, moraš snimati propagandu. I evo je! Jukin film toliko je crno-bijel, kako koloritom tako i ideologijom, toliko nezainteresiran za povijesne istine, da bi se jednostavno mogao čitati kao (antijugoslavenski) propagandni film.