Petero današnjih ili nekadašnjih studenata Borisa Havela za Lupigu tvrde da je njegov kolegij pokušaj indoktrinacije, kako Havel od studenata očekuje da veličaju Izrael, a arapske države prikazuju kao nasilne ili necivilizirane. Na predavanjima je, kažu, kritizirao seksualnu revoluciju i emancipaciju žena te držao monologe protiv "woke lobija". Osim što je studentima toplo preporučio da slušaju Thompsona, više naših sugovornika prisjetilo se situacije u kojoj je Havel naveo kako je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj počinjen genocid nad Židovima. Nakon što je netko od studenata zapitao o genocidu nad Srbima, profesor je odgovorio kako „nad Srbima nije mogao biti izvršen genocid jer smo s njima tada ratovali“, čime je negirao projekt ciljanog uništenja ove zajednice, a svoje studente identificirao s izvođačima tog projekta, odnosno ustašama.

Ulazili su u kutiju za hljeb, u kesu sa čajnim kolutićima, u ormar sa pekmezom od šljiva, kantom miješane marmelade, slatkom od dunja i ajvarom, gdje god požele ... i mi ih nismo mogli spriječiti u tome. Nisu pomagali nikakvi otrovi, prepreke, hermetički zatvorene vrećice, gumice na teglama, čvorovi na kesama ... mravi su uvijek pronalazili novi način da dođu do naše hrane. Toga dana imali smo savršenu priliku da ih porazimo. Ali, prvo sam ja morao da im ubijem majku. Godinama poslije, mravi su sami otišli, pred sami početak rata. Izostanak je prvi uočio moj otac. Pitao nas je: „Kada ste posljednji put vidjeli mrava? Makar jednog?“ Nismo se mogli sjetiti. Niti jednoga nismo vidjeli tokom cijelog rata. Dok su rušeni naši gradovi, možda je srušen i njihov, žuti, narandžasti i zlatni.

Znate ono kako se u „Drami“ Zendayin lik svaki put kad je pod stresom izriga po sebi i nazočnima? E pa tako sam se osjećala i ja nakon Jukinog filma. Emocionalno pretovareno. Prevareno. Sve što mi je obećala, lagala je. Ne, nije proučila povijesni kontekst, niti se konzultirala s „autentičnim osobama“, niti joj je eksplicitni gej seks poslužio za išta osim šoka, mamca. Ali, za što? Čemu? Za koju publiku? Srž filmskog konflikta pitanje je umjetničkog integriteta i autonomije; u opresivnom svijetu, tvrdi Jukin film, nema mjesta za istinu. Da bi preživio od svoje djelatnosti, moraš snimati propagandu. I evo je! Jukin film toliko je crno-bijel, kako koloritom tako i ideologijom, toliko nezainteresiran za povijesne istine, da bi se jednostavno mogao čitati kao (antijugoslavenski) propagandni film.