Poput komunista što su se prilikom smjene epoha preko noći preobukli u nacionaliste i onda se "sjećali" članstva u partiji kao vida neustrašive borbe i nastojanja da se totalitarna organizacija destruira iznutra, nekadašnji Tuđmanov vrtni patuljak – doduše blagoglagoljiv, dotle da je dragom vođi s kazališne pozornice recitirao pjesmice za rođendan – fantazira da je bio borac za slobodu i autonomni kulturni strateg. Srdačan i nepopustljiv zagrljaj umjetnika s vlastodršcem, podjednako ljigav u tisućama svojih izdanja, "upamćen" je kao gard konzistentnog oporbenjaštva. Ne bih se, kažem, miješao da nisam silom uvučen u javno izloženu autobiografsku maštariju. Jer Zlatko je Vitez u ta doba bespomoćno petljao, ne znajući što mu je činiti, a da zadovolji i istinsko vlastohleplje i lažnu demokratičnost. Kako se talože proživljene godine i približava putovanje ka konačnom odredištu, tako buja autofikcija o prkosnome slobodarstvu sluge pokornog.

Prije četiri godine preraslo je u neku tradiciju. U ožujku kada je Dubrovnik još uvijek u zimskom snu i, na mapi društvenih događanja, zapravo izolirani otok, skupina dubrovačkih intelektualaca, predvođenih Željkom Vrtikapom i Perom Mrnarevićem, organizira razna društvena događanja. Bilo da su to javne tribine ili predstavljanje književnih izdanja, radi se o vrlo kvalitetnom programu. A tako će biti i ove godine. „Dovodimo ugledne goste, istaknute mislioce iz cijele regije kako bismo promovirali humanističke ideale, potaknuli kritičku misao, proširili prostor slobode misli i govora, potaknuli konstruktivni dijalog, doprinijeli kvaliteti javnog života i, konačno, povezali Grad i ljude“, objašnjavaju organizatori ovogodišnje edukativne manifestacije pod nazivom REBEDU. Program počinje u četvrtak 30. ožujka, u 19 sati, u Hotelu Croatia u Cavtatu, javnom tribinom „Nacionalizam i nasilje“, a na kojoj je jedan od sudionika novinar i književnik Boris Dežulović.

Nakon što je punih trideset godina pomno čuvao sva izbjeglička pisma i razglednice koje su mu poslali mostarske gimnazijske kolegice i kolege ratne 1992. i 1993. godine, glumac zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta Damir Markovina o svojoj je generaciji snimio potresan dokumentarac „Dezerteri“. Damiru se u Zagreb pismima odasvud javljaju njegovi prijatelji, maturanti. Javljaju mu se, može se prepoznati, i Hrvati, i Bošnjaci i Srbi - iz Londona, iz Vanersborga u Švedskoj, Istanbula, talijanskog Lido de Jesolo, iz Češke, Podgore, Beograda … U nekom postojanom ritmu, izmjenjuju se kadrovi današnjeg Mostara, ali nema u njima ničeg lijepog i očaravajućeg. Pusto dječje igralište, izgubljeni starci, napuštene zgrade, razbijeni poštanski sandučići … Damir Markovina je na kraju filma ispisao poruku: „Film je posvećen svima koji bježe“.