Danas, nakon dva dana, smiren i hladne glave imam samo jedno pitanje za ministra zdravstva. Dobro, tri. Da je pred hitni infektološki odjel stigla crna limuzina s nadbiskupom Bozanićem, sa svim dijagnozama i simptomima poput Vladinih, da li bi mu rekli da nema potrebe za hospitalizacijom? Da je hitnu pomoć samo jednom, a ne dvanaest puta, zvala supruga premijera Plenkovića, sa svim dijagnozama i simptomima poput Vladinih, da li bi mu rekli da ne treba u bolnicu i da piša u lonac? Da je hitna pomoć nakon tri dana stigla u kuću nekog HDZ-ovog županijskog pročelnika s istim dijagnozama i simptomima poput Vladinih, da li bi mu rekli da nije za bolnicu, preporučili da jede slane štapiće i otišli? Molim, samo kratak odgovor: da ili ne? Ne, ne, vrlo jednostavno: da ili ne?

Vladajuća hadeovska licemjerna klika i njihovi kriminalni domoljubni pipci; ministri, suci, doktori i ostali egzekutori skloni su, razumijete, tom govnarskom odnosu prema slobodoumnom čovjeku, umrlom ili živom, pa čak i onda kada bi se barem na jedan dan htjeli uvući u kožu minimalne građanske pristojnosti i sve sa tugom u očima, zastavicom na reveru i figom u džepu, pustiti tintu sućuti upućenu poštovanoj obitelji i prijateljima upravo ugašenog ferala – Vladimira Matijanića. Ta prolivena crna tinta je, valjda, taj krajnji doseg, ushićenje i prikrivena radost što je pero istine i pravde stalo na pola nedovršenog teksta, upravo o onima koji se toj smrti danas najviše raduju. Umro je Vladimir Matijanić, glasila je vijest. Poslije smrti Predraga Lucića, Viktor Ivančić je u obraćanju toj sviti, u kolumni pod naslovom "Sućut i druge lakrdije", napisao je sljedeće...

Ni 27 godina od vojne akcije Oluja, unatoč silnim svjedočanstvima, unatoč i dan danas vidljivim spaljenim kućama, unatoč poimeničnom popisu ljudi koje je ubila Hrvatska vojska i policija za vrijeme Oluje i nakon nje, još uvijek će vas, ukoliko se u ovim danima „ponosa i slava“ drznete upozoriti na to, nazvati „četničkom bandom“. S tim su se u srijedu na Trgu bana Jelačića u Zagrebu susrele aktivistkinje i aktivisti iz nekoliko udruga civilnog društva. Na središnji zagrebački trg stigli su kako bi održali polusatnu antiratnu akciju, kao znak sjećanja na ubijene i protjerane ljude u Oluji. Unatoč ispražnjenom gradu uslijed godišnjih odmora, u vrelo popodne dok su većina prolaznika turisti, oko aktivistkinja i aktivista ubrzo se okupilo nekoliko zapjenjenih muškaraca koji su ih cijelo vrijeme akcije „častili“ raznim psovkama i uvredama.