I bili smo prijatelji. Zenica je ponudila besplatan parking, jelo i piće svim gostujućim navijačima, organizovan je obilazak grada, narod se fotografisao sa italijanskim navijačima, častili su po kafanama jedni druge, zajedno pjevali „Bella Ciao“ ... Sa svih strana, iz svih kafića, automobila i stanova orile su se najviše dvije pjesme - Bešlićeva „Poljem se širi miris ljiljana“ i „I am from Bosnia“ Dubioze Kolektiv, sa stihovima bez mržnje, osvete, agresije, nacionalizma, ikakve zajedljivosti. Internet je preplavljen bezazlenim šalama o sukobu bureka i pizze, lomljenjem špageta, ljutitim ćevapima ... Sve je bilo drugačije, svijetlo i čisto, bez obzira na sumračan, kišni dan. Tog dana učinilo se da je fudbal ponovo samo sport, viteška igra s loptom, u kojoj svi imaju jednake šanse, ako ostave „srce na terenu“ i igraju do zadnjeg sudijskog zvižduka...

Nogometne reprezentacije Hrvatske i Brazila noćas su u američkom Orlandu, u okviru priprema za Svjetsko prvenstvo, odigrale prijateljsku utakmicu koja je završila rezultatom 3:1 za Brazil. Uoči samog početka drugog poluvremena ovog susreta, kamere su snimile hrvatskog „navijača“ kako salutira nacističkim pozdravom. Režiser prijenosa, naime, u odmoru se fokusirao na navijače s tribina, a ti su kadrovi emitirani i na stadionskim ekranima. Dok su drugi snimljeni navijači plesali, zabavljali se, smijali se, mahali i uživali u atmosferi, sredovječni muškarac u hrvatskom dresu, ugledavši se na stadionskom ekranu, ustao se sa svog sjedala, pokazao prema ekranu, a potom salutirao ispruženom desnicom. Inače, kako se vidi na snimci, muškarac pratio u društvu dvoje male djece, a ispred njega je još petero djevojčica i dječaka.

Ako budemo imali dovoljno sreće da nas ne pregazi tramvaj, ne pogodi zalutali metak ili nam na glavu ne padne radio koji je komšija u naletu besa bacio kroz prozor četvrtog sprata, moguće je da nas čeka scenario sličan onom sa kojim se bore junaci ovog filma. Osim, naravno, ako nam starost toliko ne progleda kroz prste da sa ovog sveta odemo spokojni, upadajući u onaj mali procenat ljudi koji kraj ne dočekuju u borbi, već u čistom miru. Gaspar Noé u svom filmu „Vortex“ snima najstrašniji proces na svetu – trenutak kada se mozak raspada pre nego što srce stane. Noé ovde operiše u domenu ogoljenog hiperrealizma, što nije došlo slučajno. Film je nastao kao reakcija na izliv krvi u mozak koji je režiser preživeo, ali i kao direktno suočavanje sa smrću njegove majke, koja mu je izdahnula na rukama nakon duge borbe sa Alzheimerovom bolesti.