Kandidatura Miroslava Škore obnovila je stare obrasce – obznanjujući ih kao najnoviju modu. Pritom se ne radi tek o Škorinu manipuliranju, nego o tomu da je svijet posljednjih godina promijenjen (ne baš na bolje), pa domaći zaostaci korespondiraju s najnovijim političkim praksama. U svojih pet točaka, Škoro, u osnovi, reafirmira polupredsjednički sustav za 21. stoljeće, soft verziju Tuđmanove vlasti – prvotno nastale u pokušaju da se francuski model prenese u Hrvatsku na samim počecima hrvatske države. Istina je, druga su vremena, Škoro je šarmantniji od Tuđmana - i manje zagrižen - ali to su, zapravo, detalji. U pozadini je posve jasna antidemokratska ideologija – u svojoj prostodušnoj istinoljubivost najjasnije ju je izrazio Andrija Hebrang: „U polupredsjedničkom sustavu Hrvatska je postigla više nego ikad poslije", dodajući: „kako narod izgleda još nije sazrio za punu parlamentarnu demokraciju“.

Priličan interes knjiške javnosti izazvala je 2005. godine pojava „Eventualista“, neformalne skupine osmero pisaca mlađeg naraštaja – Neven Vulić, Mirna Bačun, Andrija Škare, Kruno Čudina, Krešimir Dujmić, Slavica Rojc, Ivan Turković Krnjak i Dario Šarec (tada su imali između 18 i 28 godina). Okupili su se kao svojevrstan odgovor na FAK-ovce, objavivši čak i manifest kao neku vrstu naputka za čitanje njihovih proza. Otad je prošlo četrnaest godina i skupina je davno raspuštena ispostavivši se kao šarmantan, ali i prilično uspješan marketinški pokušaj privlačenja pažnje (jer su je u dobroj mjeri i osvojili, kod medija gladnih atraktivnih i dobro osmišljenih priča). Od njih osmero četvorica su nastavila pisati i među ustrajnijima je Dario Šarec (ostali su Vulić, Škare i Čudina) koji je nedavno u izdanju Durieuxa objavio svoj treći roman, naslova „Totentanz“.

"Ja još uvijek čekam na ozbiljan film koji pomjera granice shvatljivog i pojmljivog kada se govori o ratu u bivšoj Jugoslaviji. I Amerikancima je trebalo više od deset godina od rata u Vijetnamu da snime film koji je temeljno kritičan. Sada je prošlo već skoro 30 godina i još ga niste snimili", kaže u intervjuu za Lupigu Otto Reiter, austrijski filmski kritičar, jedan od najboljih poznavatelja istočnoeuropske kinematografije u Austriji. Nakon više od četvrt stoljeća nedavno je ponovno posjetio Zagreb, kao član žirija Subversive Festivala. Reiter se služi hrvatskim jezikom bolje nego mi njemačkim, pa razgovor teče na "neutralnom terenu", što će reći na engleskom. U razgovoru će se prisjetiti na kakve je probleme naišao u ratnoj Hrvatskoj, kako mu se izričito zabranilo da prikaže ijedan hrvatski film na poznatom filmskom festivalu Viennale te kako je u Vjesniku bio prozvan "neprijateljem hrvatskog naroda".