"Euro kao valuta je trenutno loša varijanta, s obzirom da služi isključivo njemačkom izvozu", reći će u razgovoru za Lupigu Andrej Hunko, zastupnik Die Linkea u njemačkom Bundestagu. Die Linke je trenutno šesta politička snaga u Njemačkoj, a u Berlinu i još dvije savezne njemačke pokrajine ta stranka participra u vlasti. Nema sumnje da je Hunko kojim slučaj Hrvat i da uputi ovakvu vrstu kritike na račun nečega što Hrvatskoj donosi korist, da bi bio proglašen za veleizdajinka. No, zato je Njemačka to što jeste, a Hrvatska joj iz mjeseca u mjesec tek šalje više radne snage. S Hunkom, osim o euru koji se u Hrvatskoj s nestrpljenjem očekuje, razgovaramo i o budućnosti Europske unije, rastućoj nezaposlenosti u nekim članicama, ali i o skorom otvaranju pregovora između EU i Makedonije i Albanije.

Zvuči kao scenario za film katastrofe, ali to nažalost nije fikcija već ogledalo “naprednjačke” vlasti, koja ni do danas nije odgovorila na prosto pitanje: kako je moguće da je nadzornim organima promakla ta “sitnica” da je investitor fundamentalno izmenio projekat i doveo u opasnost život i zdravlje građana? Za takvu stvar, u iole normalnijoj državi, odgovorni bi fasovali dugogodišnju robiju na kojoj bi imali prilike da u zatvorskoj biblioteci čitaju stručnu literaturu o zidanju objekata na močvarnim površinama. Ustvari, zašto se uopšte čudimo ovim podvizima “naprednjačke” vlasti, koji su pod izgovorom “modernizacije” Novi Sad zagušili u svakom smislu pa će nakon njihovih podviga grad plivati u govnima, uz neopisive saobraćajne gužve? Zašto se čudimo majmunima što preziru grane sa kojih su sišli?

Odavno jedna pesma nije ovoliko potresla i prodrmala vasceli srpski rod, zavlačeći se duboko u napaćenu dušu našeg naroda, pogađajući pravo u osetljivi živac sa četiri ocila. Takav uspeh nije viđen još od stihova "Sprem'te se, sprem'te četnici, silna će borba da bude" ili "Drma mi se, drma mi se na šubari cveće, ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće". Zato nije dovoljno da se pesma "Dogodine u Prizrenu" samo gleda i sluša na YouTubeu, nije dovoljno da se peva na koncertima, tekst ove nacionalne budnice morao bi pod hitno da uđe u čitanke za sve razrede, prevashodno u osnovnim školama, kako bi se Srbadija od malena učila pravim vrednostima kao što je pogibija za otadžbinu. Zapalile se društvene mreže, ređaju se pozdravi, ne samo dogodine u Prizrenu, već i dogodine u Kninu, u Republici Srpskoj, pa zašto da ne – i u Čikagu.