Moram priznati da se već neko vrijeme nisam susreo s tako zgusnutim očitovanjem proustaške paranoje. Priznajem također da me bila obuzela silna tuga nad prizorima Zafranovićeva moralnog srozavanja dok je promovirao svoj film, pogotovo onom scenom kada je pred kino-platnom u Banjaluci udijelio sočan verbalni rukoljub Miloradu Dodiku, čovjeku koji redovno razglašava mit o sedamsto hiljada Srba ubijenih u Jasenovcu, pa je sada i filmskoga redatelja valjda upoznao sa žanrovskim finesama svoje žrtvoslovne pornografije, a k tome i autoritarnom vođi paradržave na čijem je teritoriju zabranjeno prikazati film “Quo vadis, Aida?” o genocidu u Srebrenici. Savez umjetnika s vlašću, osim što taštine uključenih aktera pumpa do ruba eksplozije, otvara mnoge mogućnosti, između ostalih i tu da se umjetnički obračun sa zlom stavi u službu zla.

Leone Brašnić ne dopušta da se njegov život svede na ono što mu je cerebralna paraliza otežala. Studira anglistiku i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dobitnik je nagrade za najboljeg studenta generacije. Mnogo putuje, odlazi na koncerte i u kazalište te aktivno sudjeluje u životu zajednice. Leoneova priča pokazuje koliko podrška obitelji i okoline može biti važna u stvaranju uvjeta u kojima osoba s invaliditetom može ostvariti svoje potencijale i voditi bogat, ispunjen i dostojanstven život. S Leoneom smo razgovarali o studiranju, preprekama s kojima se susreće, ali i o svemu onome što njegov život čini sadržajnim i zanimljivim. U razgovoru će nam, među ostalim objasniti zašto je nekorektno koristiti riječ „invalid“ i zašto je puno prikladniji izraz „osoba s invaliditetom“.

Što znamo o nacističkim i fašističkim državama u povijesti Europe? O Njemačkoj puno, budući da povijesno-dokumentarni tv kanali polovicu svog programa popunjavaju s Hitlerom i nacistima. O Italiji nešto manje, ali ipak dosta. O Španjolskoj još manje, iako ponešto, budući da je režim Francisca Franca zbog svoje formalne neutralnosti preživio Drugi svjetski rat. O Portugalu i Salazaru koji su se također kretali autoritarnom linijom već ne znamo puno jer su bili izvan glavnog europskog ratnog fokusa, uglavnom zauzeti svojim kolonijalnim ratovima u Africi. O kratkoročnim satelitskim tvorevinama koje su postojale još i manje, možda uz izuzetak Rumunjske zbog preokupacije režisera Radua Judea da prekopava po grešnoj prošlosti svoje zemlje, te NDH koja je ipak dio naše kolektivne regionalne povijesti, ali koja ovdje nije tema.