Naslovno lice, Toni Stojanov, na više je razina problematičan pedeset i nešto godišnjak koji glave košta svaku ženu kojoj je do njega stalo. I da nije najdoslovnije ubojit predstavljao bi, doduše, šeprtljav i živopisan, ali ne manje gadljiv egzemplar toksičnog maskuliniteta. Samo za trajanja ovog romana Rumene Bužarovske, dakle live pred našim očima, zbog idiotizma Tonija Stojanova poginut će njegova partnerica, a u kratkom razdoblju, također zbog njegove budalaste bešćutnosti, umrijet će mu i majka koja se, sve dok joj on nije došao u kuću, držala sasvim vitalno, samodostatno i pribrano. Skoro je zbog njega zaglavila i djevojka s kojom se tek počeo viđati, međutim za nju je bio spas to što je Toni srećom brzo odbacuje, procijenivši da ona ipak nije njegova liga.

Nema grotesknog alibija kojeg se ministarstvo nije dosjetilo za potrebe pravdanja pristranog neizdavanja suglasnosti Tomaševiću, kao što nekad nije bilo previše grotesknog za potrebe pravdanja još pristranijeg izdavanja šerifu Bandiću ili šerifu Anušiću. Složio bih se baš zato s ministrom Bačićem da presudna nije sama stranačka pripadnost. Ključ nepodobnosti nekog plana nije u goloj stranačkoj boji. Fiškali će, silno držeći do zakona, kao što Bačić napominje, odbiti dati suglasnost i planovima koje nose hadezeovske uprave – ako nije do profita od zidanja, do projekata. Dok ako jest, zakon im neće smetati da je izdaju i bjelodano protuzakonitom planu ili odbiju zakonitom. Svi kao da su dobili zadatak da pjevaju pjesmu nekretninskog biznisa koja im je izdiktirana.

Dobar deo kinematografije braće Coen, Joela i Ethana, počiva na „junacima našeg doba“. Oni su poput čuvenog glavnog lika filma „Big Lebowski“, jednostavno „tipovi“, rečeno u žargonu. Kao što je to tip, „dude“, narodski i jednostavno „batica“, koji biva upleten u život multimilionera, ne svojom krivicom već krivicom i zabunom samih otimača. Stabilno odsutni, oni nisu sasvim prisutni ni u sopstvenim bračnim i roditeljskim dužnostima i obavezama, te time podsećaju na kafkijanski izgubljene, otuđene likove, koji znaju da funkcionišu jedino dok se nalaze u dodiru sa svojom profesijom i pasijom. Poput profesora matematike, u „Ozbiljnom čoveku“, koji čitav svoj životni vek posvećuje nauci, mada mu ona ne može ni približno objasniti kako se u njegovom životu, uvek iznova, ponavljaju samo najgori scenariji.