Zvučalo je kao zajebancija, pa sam – uz dužno poštovanje prema profesoru i slavnom sveučilištu – tri puta provjerio, prije nego sam shrvan shvatio da se gospodin Furedi uopće ne zajebava. Studenti su se zaista žalili na zloglasnog rimskog repera Publija The Big Nose Ovidija i njegove eksplicitne stihove o predatoru Apolonu i brutalnom silovanju grčke bitch, pardon nimfe Daphne. „'Ne' znači 'ne'!“, pravednički su grmjeli studenti, zgroženi Ovidijevim porukama: mora li se žena pretvoriti u stablo lovora da bi izbjegla silovanje? Moraju li studentice zaista trošiti novac na psihijatre samo zato što nisu pravovremeno upozorene na seksualno zlostavljanje nimfi i muza u „Metamorfozama“? Svakako, suvremena mladost nije prva otkrila opasnosti čitanja. Na njih se upozorava sve otkako je čovjek uopće izmislio sustav zapisivanja stvari...

Vraćate se kući s posla, na kojem trpite nasilje, jer ste u podređenom položaju, jer radite ono što vam se ne radi, ono što morate, a da od toga jedva možete da podmirite bazične potrebe, hladni pogon svog života; dakle, vraćate se s posla kući (koja najčešće i nije vaša, ili uskoro neće biti vaša) pod konstantnim stresom (od posla i od gubitka posla, u strahu od smrti od siromaštva, u strahu od siromaštva vaših najdražih), „vraćate se kući iscrpljeni, postajete agresivni prema osobi koju volite. Ako se malo kasnije zapitate 'ali zašto sam bio toliko agresivan?', postajete svjesni da je preko vas prošao neki oblik agresivnosti, nasilja, koji nije dio vas, jer je to nasilje fluks koji je iskoristio vaše tijelo kao kanal“, kao provodnik. Pri tome, nije jednostavno postati svestan ovog tuđeg učinka nasilja koje počini osnovnim svojim radom izrabljeni, osnovnim radom omalovaženi čovek, jer živi u kulturi kojom vlada vlastodržački i vlasnički diskurs...

Uistinu je nevjerojatno kakva se emotivna priča može ispričati u manje od 130 sekundi. Zorno je to pokazao mladi iranski redatelj i scenarist Mohammad Reza Kheradmandan svojim kratkim filmom „Dogovor četvrtkom“ („Qarrar-e-Panjshannba“) iz 2019. godine. Film je pokupio više festivalskih nagrada, a ime je dobio po iranskom običaju da se četvrtkom posjećuju grobovi najmilijih te na njih polaže cvijeće. U filmu vidimo stariji bračni par koji se kroz gradsku vrevu vozi automobilom i igra iransku igru perzijske poezije u kojoj svaka osoba mora recitirati pjesmu koja započinje zadnjim slovom pjesme koju je recitirala prethodna osoba. Međutim, stvari zapravo nisu onakve kakve ih vidimo … Ukoliko ranije niste imali priliku vidjeti ovaj kratki film, pozivamo vas da odvojite svojih 130 sekundi, jer to itekako zaslužuje …