"Kao i ostatak svijeta, Amerika je postala još skučenija, zagađenija, užurbanija, konzumerističkija i, naravno, skuplja. Jaz između bogatih i siromašnih je još vidljivi. Takođe su vidljivije udaljenosti i nesuglasice među ljudima. Amerika je imperija koja utiče na sve nas. Ono što vidimo u svojoj okolini vidljivo je i tamo. Na primjer, Arizona je toplija i siromašnija. Saobraćaj je gori. Ljudi imaju više oružja. Ima više nasilja. Manje humanosti. Kontakt sa prirodom je organizovan, unaprijed planiran i strukturiran. Priroda se smanjuje, dok se grade velike, sive, bezlične strukture. U knjizi se mnogo govori o ogradama i privatnoj svojini - nešto što sve više viđam i na Balkanu", kaže u razgovoru za Lupigu Rumena Bužarovska, koja je nedavno objavila svoju novu knjigu "Nakon Boga, Amerika" nastao tragom želje da se vrati na mjesta za koja je vežu godine koje je devedesetih, kao tinejdžerka, sa roditeljima provela u ovoj zemlji.

U prvoj polovini devedesetih sa užasom sam shvatio da su Muslimani u javnim medijima bez izuzetka nazivani islamskim fundamentalistima, pa tako i moj prijatelj Dževad Karahasan, sa kojim sam se 80-ih godina puno družio. Ne tvrdim da islamski fundamentalisti ne postoje, ali su ih upravo Dževadova dela najefikasnije razobličila. Čak ni posle njegove smrti pre nekoliko godina, rukovodioci javne televizije nisu se izvinili. Bojim se da se neće izviniti ni vlasnici televizije Pink, koja ima nacionalnu frekvenciju, jer njihovi gosti u studiju uopšteno nazivaju Hrvate ustašama. Kako je reč upotrebljena uopšteno, odmah sam pomislio na svoje prijatelje, poput Slobodana Šnajdera i Miljenka Jergovića. Za mene su oni najoštriji kritičari ustaške ideologije. Ko će se njima izviniti? Ako ne vlasnik televizije Pink – a znam da ovo nema smisla – možda će to učiniti srpski ministar kulture … Dokle će trajati taj užasni tabloidni rasizam?

„Crossing“ (2024), melanž socijalne drame i filma ceste, pa i latentne romanse, a napisao ga je i režirao Levan Akin, švedski autor gruzijskih korijena, tematikom se, ozračjem i pripovjednom umješnošću istaknuo na programu lanjskog Ljubljanskog filmskog festivala LIFFE, jednako kao i film „April“ o kojem smo ranije pisali na Lupigi. U fokusu nam je ponovo žena, bez zaleđa i kapitala, ali zato poduzetna, borbena i divno jezičava. Umirovljena nastavnica Lia snimana je u krupnim planovima, en face, ali često i postrance, pa dok ona nekud brza ili pak miruje i razmišlja, plijeni markantnim, kao isklesanim licem. I ona je, poput Nine u „Aprilu“, na zadatku, sestri na umoru obećala je da će pronaći Teklu, svoju davno u Istanbul odbjeglu nećakinju. Lia sebi ne može oprostiti što šogora nije spriječila da kćer otjera od kuće, jer imati trans dijete u gruzijskoj provinciji smatralo se, i dalje se smatra strahotom i sramotom.