Slaven Bilić tako je nesvjesno odgovorio na pitanje novinara, o kojem se manje-više svi pitamo zadnjih godina u Hrvatskoj. Koliko je to dovoljno biti desno da bi bio ispravan Hrvat? Koliko je to dovoljno desno da moraš slušati muziku koju prezireš, nositi kič kojeg se užasavaš ili pjevati pjesme kojih se groziš? Koliko je dovoljno desno da bi osjećao tu reprezentaciju kao svoju, bez obzira ako si i potpuno lijevo? Ili je možda ipak, kako je ustvrdio Slaven, problem zapravo s današnjim svijetom. Svijetom koji nikada više neće imati Live Aid, nikada više Freddieja Mercuryja, nikada više Hajduk i West Ham tako rokerski i frajerski, i nikada više reprezentaciju koja će biti svačija. I onih premalo i previše desnih, i onih previše i premalo lijevih. I onih što slušaju Thompsona i onih što slušaju Iron Maiden. Da nije tužno bilo bi zapravo smiješno.

„Kad je čovjek siromašan duhom ili materijalnim stvarima važno mu je barem pripadati velikom stadu. Veliko desničarsko stado je danas poželjan identitet u Hrvatskoj, to je valjda jasno. Iznenaditi bi mogla jedino količina mržnje i krvoločnosti koju to stado pokazuje prema drugima. Jer, nemojmo se zavaravati, političari koji vode Hrvatsku potiču podjele na stada, a većina građana na to pristaje. Lakše je“, kaže u razgovoru za Lupigu Sniježana Matejčić, politologinja, feministkinja i bivša novinarka koja živi i djeluje u Poreču, a posljednjih se godina istaknula i kao aktivna sudionica javnih rasprava o pitanjima transparentnosti i odgovornosti institucija. Jedan od recentnijih slučajeva tiče se peticije vezane uz održavanje koncerta Marka Perkovića Thompsona u Poreču koju je pokrenula krajem prošle godine.

"Mogu ja svašta zamisliti, ali ne vidim se kao neangažiranog umjetnika s obzirom da mi je značenje angažiranosti prilično široko. Društveno, političko, ekonomsko, ekološko, psihološko, filozofsko, zdravo seljački i tako dalje. Angažirana umjetnost je pjevati narodne pjesme u specifičnim modernim vremenima, pjevati o svjetskim sukobima, o patnji nedužnih, opjevati žabu u bari koju zbilja rijetko vide ljudske oči, pjevati mjesecu kada ga gledaju samo luđaci …", kaže u razgovoru za Lupigu Martin Ladika uoči dvanaestog festivala Prvi prozak na vrh jezika koji će se ovog tjedna održati u parku ispred zagrebačke Bookse, a Martin Ladika će ga imati čast zatvoriti svojim koncertom u petak navečer. O sebi kaže: „Šumski pjesnik, drumski pjevač, mijene vjesnik, svjedok čuda – lutkar, lutak ..."