"Majku ti jebem u pičku! Ti, smradu jedan Borise Dežuloviću, jer ti pišeš za nas da smo smradovi, ti si smrad jedan koji pišeš protiv hrvatske države i hrvatskih branitelja! Ja znam da bi ga i vi najradije prebili kakvo je govno! Odlazi, Sotono! Štitite četnike! Smeće! Smradovi! Borise Dežuloviću, dođi sad do ograde i reci da jebeš Vukovar, dođi do ograde i reci da jebeš hrvatsku državu, četniku jedan, nemaš muda, kukavice jedna! Nemaš muda, usro si se, četniku! Puši, puši, popušit ćeš ga! Smeće jedno, konju jedan! Jebem ti majku četničku u pizdu!" - To je, eto, stenogram "mirnog prosvjeda bez govora mržnje" koji je u mirnoj splitskoj četvrti u Glagoljaškoj ulici, nedaleko kuće u kojoj živi dvoje penzionera nadomak devedesetoj godini života, organizirala Autohtona Hrvatska stranka prava na čelu s predsjednikom Draženom Kelemincem.

„Pogledaj ovamo“, pokazuje na zid glavne dvorane kluba: „Sigurno ti je poznat“. Nikola Kojo, slavni glumac u bivšoj Jugoslaviji, pozira za fotografiju s desetak medalja oko vrata. Ovdje je trenirao. Između ostalog, tu se pripremao i za film „Parada“. Zid krasi fotografija s nastanka filma. Ovdje već neko vrijeme nije bilo ozbiljne obuke. Zlatno doba građevinskih tvrtki je odavno prošlo. Od kasnih 1940-ih, radnici Trudbenika izgradili su na desetke tisuća domova i zgrada diljem zemlje. Judo klub jedno je od sportskih nasljeđa Trudbenika, koji je u to vrijeme bio jedna od najvećih građevinskih tvrtki u Jugoslaviji. Sport unutar tvornica i radnički sport imali su visok status u socijalizmu. Jožef je veći dio svog radnog vijeka proveo zaposlen u Trudbeniku. Za vrijeme Jugoslavije bio je trener juda uz rad, dijelom i volonterski.

Ako budemo imali dovoljno sreće da nas ne pregazi tramvaj, ne pogodi zalutali metak ili nam na glavu ne padne radio koji je komšija u naletu besa bacio kroz prozor četvrtog sprata, moguće je da nas čeka scenario sličan onom sa kojim se bore junaci ovog filma. Osim, naravno, ako nam starost toliko ne progleda kroz prste da sa ovog sveta odemo spokojni, upadajući u onaj mali procenat ljudi koji kraj ne dočekuju u borbi, već u čistom miru. Gaspar Noé u svom filmu „Vortex“ snima najstrašniji proces na svetu – trenutak kada se mozak raspada pre nego što srce stane. Noé ovde operiše u domenu ogoljenog hiperrealizma, što nije došlo slučajno. Film je nastao kao reakcija na izliv krvi u mozak koji je režiser preživeo, ali i kao direktno suočavanje sa smrću njegove majke, koja mu je izdahnula na rukama nakon duge borbe sa Alzheimerovom bolesti.