Nespretno sam navukao na sebe prsluk sa logom časopisa Liceulice. Nespretno, jer tražio sam da mi se obezbedi XXL veličina, a ovaj koji sam dobio, em mi je bio kratak, em širok, a nit’ ga možeš produžiti, nit’ suziti. Nikoleta iz Liceulice mi je rekla da su veličine univerzalne, znate već ono: „One size fits all“. Prsluk je bio tu, tu je i ekipa prodavaca i nekako ti je drago da nisi sam, da su oni, koji prodaju časopis svaki dan, tu pored, da je ekipa koja brine o sadržaju, ali i o tome da Liceulice već godinama opstaje, uz sve teškoće sa kojima su se suočavali, takođe tu. Ohrabri te. A onda kreneš. Uz vodu, uz ljude jer računaš da je direktan kontakt, pogled oči u oči dovoljan da se napravi taj prvi iskorak ka prodaju časopisa. Ljudi su užasni. Najveći dio će proći pored tebe, koliki god da ste. Ni pogledati vas neće. Neko će odmahnuti rukom, a ima i onih koji stave ruku u položaj da te odgurnu. Za svaki slučaj. I prava je rijetkost naletiti na ljubaznost.

Iako svojim obimom zapravo tek knjižica, kratka fotomonografija od jedva stotinjak i kusur stranica, prema mišljenju autora ovih redaka, radi se o jednom od najvažnijih izdanja objavljenih u Hrvatskoj protekle godine. „Život u limbu -knjiga ožiljaka“ potpisuju Slaven Rašković i Igor Čoko. Obojica su iz Knina i imaju poseban odnos prema svom gradu, iako ni jedan ni drugi danas ne žive u njemu. Slaven je od Oluje uglavnom stanovnik Zagreba, a Igor Beograda. Obojicu je, sad već davne, ali u Hrvatskoj itekako prisutne 1995. godine, „Oluja“ tog jutra probudila i spravila u izbjegličke kolone, uz tu razliku da je Slaven imao 11, a Igor 20 godina. Ovaj dvojac se beskompromisno uhvatio u koštac i s analizom onoga što je do svega toga dovelo, dajući većini javnosti nepoznate slike Knina, života u njemu uoči srpske pobune i rata, kada su hrvatski poslovni objekti letjeli u zrak, a dotadašnji susjedi i nerazdvojni prijatelji „preko noći“ postali nepoželjni. S njima smo o svemu, jedne ljetne večeri u Kninu, satima razgovarali.

Vjerojatno najpoznatiji kineski disident Ai Weiwei posredno je filmski dokumentirao događanja u Wuhanu i drugdje u Kini u vrijeme početka pandemije koronavirusa prošle godine. Film „Coronation“ režirao je „na daljinu“ jer Ai Weiwei inače živi u Europi, tako da su mu u tome pomogli deseci dobrovoljaca i plaćene ekipe koje su (uglavnom prikriveno) prikupljale snimke u gradu, unutar bolnica, domova i karantenskih zona u zarazom zahvaćenoj Kini. Veliki dio sniman je ručnim videokamerama otprilike veličine pametnih telefona. Autor je prikupio gotovo 500 sati snimki, a one su montirane u dva sata filma koji je prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu. „Coronation“ se pojavio u javnosti u kolovozu 2020. godine kada je epidemija u Kini zapravo već bila završena, a skoro posvuda u svijetu bila je još u punom naletu, iako, poslije prvog vala, na sjevernoj polulopti u laganom i privremenom ljetnom predahu.