Nisam bio član famoznog "Porfirijevog kružoka", ali nekoliko puta sam ga susreo. Doživio sam ga kao vrlo neposrednog čovjeka, onakvog s kojim nakon par izmijenjenih rečenica prelaziš na „ti“. Kada je postao patrijarh bio sam pomalo sumnjičav, a opet sam smatrao da bi to mogao biti odličan korak kako u smirivanju nacionalizma, tako i u odnosima između Hrvatske i Srbije. No, sumnjao sam da će u Beogradu raditi ono što je radio u Zagrebu. Je li se Porfirije pretvarao u Zagrebu, a u Beogradu pokazao pravo lice? Nemam pojma, ne poznajem ga toliko dobro. Onoliko koliko sam ga poznavao, vjerovao sam mu što priča. I iz ove perspektive nije mi žao zbog tog povjerenja. Žao mi je zbog čovjeka u kojega se pretvorio, jer znam da je potpuno svjestan kako njegovo sadašnje djelovanje određuje generacije i generacije koje dolaze nakon nas.

Kad je prije nekoliko godina u Zagrebu boravio književni prevoditelj Will Firth koji je na engleski jezik preveo Krležin „Izlet u Rusiju“, tom je prilikom po prvi put listao Krležin rukom pisani tekst i čudio se da se oni nalaze u privatnim rukama. Odgovorio sam mu da živimo u Hrvatskoj. Nisam siguran da je shvatio. Nakon što sam 2022. godine objave knjigu „Book&ništa“ gdje sam pisao i o tome da NSK već dugo vremena ne pokazuje interes za Krležine rukopise, nisam više imao namjeru govoriti o tome, iako se često u razgovorima sa Aleksandrom Širom dotakla tema Krleže i rukopisa. Zadnji put mi je Šir rekao da je pitao antikvara sjeća li se od koga je nabavio Krležine rukopise. „Od čovjeka koji ih je našao u smeću“, kazao je i dodao: „Ali nemojte se bojati. To je stvarno Krležin rukopis. Autentičnost su potvrdili u NSK“.

U programu Kinoscope, Sarajevski filmski festival ugostio je ostvarenja pod opisnom žanrovskog odrednicom – art house. To su filmovi sa snažnim osloncem u nezavisnoj filmskoj produkciji, naklonjeni nekonvencionalnom i često simboličkom sadržaju, kojima je na prvom mestu estetski efekat postignut naglašenim eksperimentalnim pristupom „sirovoj građi“. Tamo je završio i film „Plava čaplja“ („Blue Heron“, 2025), dugometražni igrani debi Sophy Romvari, kanadske režiserke poznate po svojim ostvarenjima kratkog metra. Ova drama predstavlja i autofikcionalni omaž sestre Sashe (Eylul Guven) bratu, Jeremyju (Edik Beddoes), te sa izrazitim uspehom kombinuje sećanja na detinjstvo sa scenama iz meta-filmske „sadašnjosti“ i kao takav naišao je na ogromno uvažavanje filmskih kritičara, kao i pretežno filmofilski nastrojene publike.