Već godinama hrvatski novinari javno upozoravaju i glasno prosvjeduju zbog velikog broja (osobito parničnih) tužbi protiv njih koje su podnosili i podnose firme, organizacije, suci, političari i ostali „uglednici“. Nezadovoljni su novinarskim pisanjem i izvještavanjem pa ih tuže zbog navodnog vrijeđanja, sramoćenja i navodnih neistina o njima, „narušavanja ugleda“ i koječega sličnog. Kako je i materijalni položaj novinara iz godine u godinu sve lošiji i neizvjesniji, a ni mediji više nisu isprve spremni financijski pokrivati tužbe koje eventualno gube njihovi novinari, problem je ogroman, a katastrofalna je pouka da je pametnije ne „talasati“, ne istraživati, ne provocirati, ne kritizirati, nego valja biti poslušan, podoban, umiveni novinar. Nisu samo hrvatski novinari i mediji bili na udaru, iako su bili ponajviše, broj takvih tužbi rastao je i u mnogim drugim europskim zemljama.

"Najluđa stvar je bila u Podgori. Vjerojatno se sjećaš onog trenutka kada jedna žena priča o čudnim imenima ljudi koji su bili tamo i onda kaže ime: Zbjegan iz Podgore. Kad je to rečeno na filmu iz publike se čuo glas: 'Evo me, tu sam!'. Zbjegan se pojavio na projekciji. Mislim, ja ga nisam znao, ali poslije sam ga upoznao", govori u intervjuu za Lupigu Ivan Ramljak, režiser dokumentarca “El Shatt – nacrt za utopiju” koji je ovoga ljeta bio apsolutni hit u Hrvatskoj. Za one koji se još nisu susreli s pričom o El Shattu, reći ćemo kako se radi o kompleksu izbjegličkih logora na poluotoku Sinaj, na teritoriji Egipta, kamo je tijekom Drugog svjetskog rata izbjeglo otprilike 30.000 Dalmatinaca, bježeći pred okupacijom nacista i domaćih izdajnika. Boraveći u pustinji izbjeglice su organizirale samostalnu upravu u sklopu koje su djelovala umjetnička društva, škole, pa čak i crkva.

Ridley Scott je, makar u poznoj fazi svoje karijere, filmski redatelj koji uvijek i otvoreno cilja na spektakl bez ikakvih kalkulacija i imalo kompromisa. Metaforički rečeno, on zamahne, pa što bude – bude. Ili potpuni pogodak ili potpuni promašaj. A ima li, u smislu spektakla i grandioznosti, bolje „mete” od Napoleona Bonapartea, briljantnog vojskovođe, oportuniste, malog čovjeka s velikim ciljevima, generala, konzula, cara, melankoličnog paranoika? Nije lako sve to obuhvatiti u jednom samom filmu, pa makar on u svojoj najkraćoj kino-verziji trajao i epskih dva i pol sata, dok se očekuje duža, integralna verzija (inače Scottov potpisni potez) od čak četiri sata. Ridleyu Scottu se ipak mora odati priznanje da je makar pokušao, savršeno znajući u što se upušta, a to može vidjeti i zagrebačka publika s obzirom da je "Napoleon" upravo stigao u zagrebačke kino dvorane.