Ultranacionalizam? Na to smo već oguglali. Militarizam? Ništa novo. Sve je postrojeno udesno; nema mjesta za sumnju, za protivljenje, za upitnike ili za bilo što manje od bezrezervnog poštovanja i hvale za Izraelske obrambene snage. I to je, uostalom, jedno od obilježja ratnog vremena: Tišina, dok pucamo. U televizijskim i radijskim studijima, kao i na društvenim mrežama, dopušten je samo patriotizam. Ono što je ovaj put drugačije jest razina diskursa – ili, točnije rečeno, njegov zastrašujuće nizak nivo. Nikada prije nije bio ovako isprazan, banalan i zaglupljujući. Salve ispiranja mozga kakve ovdje dosad nisu viđene. Tako to biva kada dvije i pol godine nemamo pravo novinarstvo, kada nemamo čak ni minimalno izvještavanje o ratu u Gazi. Pokušajte pronaći makar jedan glas razuma.

Prije dvije-tri godine Nikola Jokić je na okupljanju pred neko veliko takmičenje rekao sljedeće: „Takav je mentalitet u Srbiji. Mi ne volimo sport, ne volimo košarku, mi samo volimo da pobeđujemo kao i u svakom drugom sportu“. Sinoć gledam podkast sa izbornikom hrvatske vaterpolo reprezentacije. Ivica Tucak, čovjek pod čijim je vodstvom osvojeno pregršt medalja. Europskih, svjetskih, olimpijskih, između ostalog opisuje trenutak kad je hrvatska reprezentacija izgubila u finalu evropskog prvenstva u Zagrebu. Parafraziram njegove riječi: „poslije poraza … ne znam kako sam nekako došao u jedan ured. Ušao sam u njega da malo dođem sebi. Sjedio sam u mraku. SAM. Niko da me nazove, niko da mi se javi, da me utješi. Sjedim u mraku i svjestan sam da tri i po miliona ljudi sigurno misli - Ma, ko mu jebe mater!“

Ako budemo imali dovoljno sreće da nas ne pregazi tramvaj, ne pogodi zalutali metak ili nam na glavu ne padne radio koji je komšija u naletu besa bacio kroz prozor četvrtog sprata, moguće je da nas čeka scenario sličan onom sa kojim se bore junaci ovog filma. Osim, naravno, ako nam starost toliko ne progleda kroz prste da sa ovog sveta odemo spokojni, upadajući u onaj mali procenat ljudi koji kraj ne dočekuju u borbi, već u čistom miru. Gaspar Noé u svom filmu „Vortex“ snima najstrašniji proces na svetu – trenutak kada se mozak raspada pre nego što srce stane. Noé ovde operiše u domenu ogoljenog hiperrealizma, što nije došlo slučajno. Film je nastao kao reakcija na izliv krvi u mozak koji je režiser preživeo, ali i kao direktno suočavanje sa smrću njegove majke, koja mu je izdahnula na rukama nakon duge borbe sa Alzheimerovom bolesti.