Što se događa s domom zdravlja kada se sve više segmenata javnog zdravstva postupno prepušta privatnom sektoru? I što se iz čekaonica, ordinacija i razgovora s pacijentima i zdravstvenim radnicima može iščitati o stanju zdravstvenog sustava? Upravo tim pitanjima bave se novinar Igor Lasić i fotograf Marko Ercegović u knjizi „Dom zdravlja“, nastaloj nakon višegodišnjeg istraživanja. Zanimalo nas je koje najveće sistemske probleme hrvatskog zdravstva knjiga otvara? Ercegović upozorava na tendenciju prema sve većoj privatizaciji zdravstva, pri čemu se liječnici obiteljske medicine postupno pretvaraju u svojevrsne „skretničare“ koji pacijente upućuju prema specijalistima, dok se dio usluga sve više normalizira kao privatna usluga. Posebno problematičnim smatra prodor privatizacije u područja poput onkologije. 

Kada stjuardese navuku zavjesu između ekonomske i poslovne klase, zapitam se šta se tamo počelo dešavati? Zašto nam ne dozvoljavaju da to vidimo? Šta to kriju od nas? Možda tamošnjim putnicima otkrivaju neku tajnu, možda tačan datum izbijanja novoga rata? Savjetuju ih gdje će se skloniti kada mi mislimo da se svijet ruši i da prvi odlaze dobri ljudi? Možda nije takva tajna, možda pričaju viceve o nama ili se jebu međusobno, tiho, tiše? Možda kolju zečeve što plaču kao bebe, možda pljuju u flaširanu vodu koja je nama namijenjena, ili jedu neki dobar sir kakav se odavno ne može kupiti na pijacama? Možda planiraju nešto, neko zlo, gadnu epidemiju, možda novu pandemiju ili zabavu iznenađenja? Možda broje pare? Preturaju po našim koferima? Podmeću nam drogu, možda sihire, nokte i dlake?

Izgleda da je meta-film kao žanr s manjom ili većom dozom autofikcije ove godine preuzeo najviši ešalon španjolskog filma. Tome smo mogli posvjedočiti na filmskom festivalu u Cannesu, kao i u Karlovym Varyma koji je filmove Rodriga Sorogoyena i Pedra Almodóvara prenio u svoju revijalnu festivalsku selekciju „Horizonti“. Pritom, Sorogoyen je sa svojim filmom „The Beloved“ ostao na manje-više općenitim, velikim temama autorskog ega i odnosa između posla filmskog redatelja i obitelji u primjeru kada otac i kći dijele „set”, dakle, bez nužno autobiografskih elemenata. S druge strane, Almodóvar je skoro pa izmislio autofikciju u filmu, a ona mu je u posljednje vrijeme glavna preokupacija. Ranije je u karijeri samo učitavao pojedine elemente iz privatnog života u svoje djelo, ali su njegovi posljednji filmovi često potpuno natopljeni autobiografskim elementima.