Na hrvatskoj se medijskoj sceni trenutno odvija prava drama vezana uz reformu javnog medijskog servisa, poznatijeg kao HRT. Ta drama, iako velika, ne dopire do onih kojima bi trebala biti najbitnija, a to su gledatelji i slušatelji. Razlozi tome leže u činjenici što se već desetljećima javni medijski servis srozava, ugled mu je okopnio, dok nepovjerenje u njega raste pa na kraju sve to vodi do već poznate priče u kojoj se javno dobro uništava do neprepoznatljivosti. Plan konsolidacije temelji se na modelu dobrovoljnog odlaska radnika uz otpremninu do 70.000 eura po osobi, a sadržaj bi potom umjesto onih koji su otišli trebale proizvoditi skuplje vanjske produkcije. Također, namjerava se prilagođavati ukusu mase, te upustiti u natjecanje s komercijalnim televizijama što garantira srozavanje kvalitete sadržaja. Također, bitno će se smanjiti proizvodnja kulturnog programa.

Neke su slobode osvojene, neke su pobede već ostvarene. Ni najveći pesmisti neće reći da je moguć povratak na isto. A povratak na isto bi bio povratak na gore. Vlast ne krije raspoloženje da napravi „kontrarevoluciju“, otvoreno to ovih dana poručuje, a pod njom podrazumeva – nasilje i osvetu. U tim stvarima zna da bude efikasna. Može i omanji rat, što se nje tiče. Imaju, međutim, problem. Malo su zakasnili, zbunjeni razvojem događaja. Više ni sami ne znaju na koga mogu da računaju, raskol u njihovim redovima je očigledan. Ne samo među strankama vlasti, nego i unutar mafijaške Srpske napredne stranke, pa i u bezbednosnim strukturama. U okviru „kontrarevolucije“, Vučić najavljuje veliki miting u Beogradu za 28. mart, „najveći u istoriji sveta“. Biće to debakl, sasvim sigurno, sve sa onim silnim autobusima koji pristižu odsvakud, sa partijskim delatnicima i izbezumljenim i pauperizovanim ljudima.

Poznati američki filmaš Joshua Oppenheimer, nedavno je gostovao u Rijeci, u Filozofskom teatru kod Srećka Horvata. Oppenheimer je najpoznatiji po svojim dokumentarcima-parnjacima „The Act of Killing“ (2012) i „The Look of Silence“ (2014) kojima nas je poveo u „utrobu zla” višedecenijskog državnog terora nad neistomišljenicima u Indoneziji koji su nakon brojnih nagrada i nominacija postali dijelom svjetske baštine, i to ne samo kinematografske, nego i društveno-filozofske i humanističke. Dva dokumentarca tvore komplementarni diptih u kojem je prvi dio uspjeliji: u njemu se Oppenheimer doista spušta u srce tame pričajući priču o teroru iz vizure nasilnika, odnosno krvnika, ubojica i zločinaca koji su izvodili smaknuća političkih oponenata brutalnom Sukhartovom režimu i to tjerajući ih da oni sami ponove svoja nedjela na pozornici na kojoj se odvija morbidni mjuzikl.