„Mi se moramo pitati šta je ta demokratska procedura kad se tu pojavi – da li je anomalija ili logična posljedica te procedure. Zašto bi mi birali najbolje? Mi treba da biramo one koji će nas predstavljati, a tu je slučajan izbor puno bolji. I naučili smo nešto iz ovih naših 30 i nešto godina iskustva u političkom životu, a to je da naši narodi nisu Bog zna šta, a politička elita je ono najgore što ovaj narod ima. Oni su gori od prosjeka, oni su esencija...vmoramo se zapitati jesu li te demokratske procedure toliko intaktne da nećemo govoriti ili o posljedicama, 'samo da se makne Trump' i kao biće bolje. Hoće, ali vrlo su male šanse da se više ne pojavljuju trumpovi“, kaže Viktor Ivančić u razgovoru s Ozrenom Kebom, koji su dogodio u Sarajevu, pred publikom sastavljenom uglavnom od studenata Fakulteta političkih nauka.

„Smatram kako mitovi mogu biti korisni, ali o tome sudimo od slučaja do slučaja – uvidom u stvarno stanje. Da je mitologiziranje povijesti posljedovalo kulturnim, socijalnim i ekonomskim napretkom Bošnjaka ja bih im prvi uputio čestitke, ali nije. Od recikliranja romantičarskih fantazmagorija o bogumilima ima koristi samo jedan uzak krug profesionalnih bošnjakizatora“, kaže u razgovoru za Lupigu Tarik Haverić, jedan od najprodornijih kritičara stanja koje bismo mogli nazvati bosanskohercegovačkim društvenim i političkim sunovratom. S Haverićem smo razgovarali nakon predstavljanja njegove knjige“ „Bošnjaštvo kao promašen projekt. Kako suditi (o) povijesti“. U razgovoru će Haverić iznijeti i tezu kako bošnjačke elite u nekim akcijama razgradnje BiH čak prednjače.

Ako budemo imali dovoljno sreće da nas ne pregazi tramvaj, ne pogodi zalutali metak ili nam na glavu ne padne radio koji je komšija u naletu besa bacio kroz prozor četvrtog sprata, moguće je da nas čeka scenario sličan onom sa kojim se bore junaci ovog filma. Osim, naravno, ako nam starost toliko ne progleda kroz prste da sa ovog sveta odemo spokojni, upadajući u onaj mali procenat ljudi koji kraj ne dočekuju u borbi, već u čistom miru. Gaspar Noé u svom filmu „Vortex“ snima najstrašniji proces na svetu – trenutak kada se mozak raspada pre nego što srce stane. Noé ovde operiše u domenu ogoljenog hiperrealizma, što nije došlo slučajno. Film je nastao kao reakcija na izliv krvi u mozak koji je režiser preživeo, ali i kao direktno suočavanje sa smrću njegove majke, koja mu je izdahnula na rukama nakon duge borbe sa Alzheimerovom bolesti.