Svi koje je dotakla bezobzirna propaganda, znaju šta znači kad čovek, napadnut iz svih najmoćnijih propagandnih oruđa, traži dokaz da je normalan. I nalazi ga u napisima čoveka koji nikad nije slagao. Tako je pisao Miloš Vasić, zato mu se verovalo kad je izveštavao o Borovu Selu, Vukovaru, o ubistvu Josipa Reihla Kira, o opsadi Sarajeva u kojem je boravio sa ekipama izveštača stranih medija. Iz njegovih izveštaja saznavalo se o monstruoznosti aktera, zapovednika i ljudi sa prvih linija. Istinom je branio krhotine normalnosti i ljudskosti, preživelih nakon bezobzirne anticivilizacijske devastacije svih civilizacijskih normi - želeo je i uspevao samo da piše istinu, da je prosledi kao na tanjiru, da je čitateljstvo primi ili odbaci. Sa umišljajem, ili bez njega, svejedno, bio je personifikacija Druge Srbije, one koja se, kazaće Radomir Konstantinović, “ne miri sa zločinom”.

„Ono što je zamišljena kao kičasta, bahata groteska samo tako može i da završi. Uz gadan mahmurluk, naravno“, ocjena je „spektakularnog“ vjenčanja Jasmine Izetbegović, kćerke jedinice bračnog para Izetbegović. Dao ju je bosanskohercegovački književnik Selvedin Avdić u kratkom razgovoru za prošli broj tjednika Novosti, a bila bi prava šteta da ga ne podijelimo i s našim čitateljima i čitateljicama. Avdiću su postavljena tek tri pitanja. U jednom od odgovora izrazit će nadu da svjedočimo kraju dinastije Izetbegović, a u drugom će konstatirati da se odnos Bošnjaka prema Turskoj ne može uspoređivati s odnosom bosanskih Srba i Hrvata sa Srbijom i Hrvatskom: „Ne znam šta misli većina Bošnjaka, ali koliko znam, BiH nikada nije imala veliku pomoć Turske izuzev izljeva deklarativne bratske ljubavi.“

Deset je država, uglavnom bivših socijalističkih, ušlo u Europsku Uniju 1. svibnja 2004. godine. To masovno proširenje ostavilo je posljedice, kako pozitivne, tako i negativne, i na zemlje „stare“ Europe, i na zemlje one „nove“. Jedno od ključnih pitanja u tom kontekstu je i pitanje ljudi koji su otišli „trbuhom za kruhom“ na Zapad, pritom dosta često ostavivši svoje obitelji doma. Novac je možda u smislu doznaka potekao sa zapada prema istoku, ali su zbog toga često patili odnosi unutar obitelji. Milje radnika-migranata nije stran poljskom glumcu i režiseru Piotru Domalewskom. On se njime bavio i u svojem dugometražnom debiju „Tiha noć“ (2017) u kojem se protagonist nenadano vraća doma za Božić nakon nekoliko godina provedenih u inozemstvu. Čini se kao da Domalewski sa svojim drugim dugometražnim filmom „Što dalje odavde“ (2020) još dodatno podiže uloge u ispitivanju ovog važnog pitanja.