Film je, istina, adaptacija istoimenog memoarskog, odnosno autobiografskog romana Lidije Yuknavitch iz 2011. godine, što samo po sebi nije rijetka pojava. Ono što ovako osebujnu adaptaciju inače vrlo meandrirajućeg romana čini pomalo čudnim je činjenica da ju potpisuje autorica-debitantica u dugom metru, inače glumica Kristen Stewart, te da to čini s točnom i preciznom vizijom.

Kristen Stewart je, inače nepravedno, široj publici poznata prije svega kao glavna glumica „Twilight-sage“ o svjetlucavim vampirima. Nakon nečeg takvog, ona nije izabrala koračanje stazama slave, pa dokle može, već je pažljivo birala glumački zahtjevnije uloge u neovisnim, art- i festivalskim filmovima i suradnje s vrhunskim redateljima kao što su Olivier Assayas ili Pablo Larrain koji bi iz nje izvlačili ono najbolje. Zato ni transfer u režiju i izbor zahtjevnog materijala za adaptaciju nije začudio, ali zato nas jest iznenadilo odsustvo one za glumce očekivane sujete i s njom povezane česte pogreške – dodjeljivanja jedne od uloga samoj sebi i režiranje sebe same.

Umjesto toga, Kristen Stewart je učinila pravu stvar i izabrala čak sebi donekle sličnu (te stoga konkurentnu) glumicu Imogen Poots da projekt iznese svojom ekspresijom. Zapravo, obje su počele na sličan način, u mladoj dobi i u visokoprofilnim projektima, a kasnije je i Poots uloge uglavnom birala po zanimljivosti i zahtjevnosti, a ne po visini honorara. Također, britanska glumica je prirodno mladolika da može pokriti raspon godina protagonistice, od studentske do zrele, profesorske dobi. U dječjoj i mlađoj dobi, istu ulogu, premda na neki način „skraćenu” igraju mlađe, još uvijek neafirmirane glumice.

Po pitanju radnje, dovoljno je reći da ona ne odstupa od romana i njegove strukture poglavlja umjesto dramskih činova. Ona prati protagonisticu Lidiju od teškog odrastanja s ocem (Michael Epp) koji je emocionalno, fizički i seksualno zlostavljao nju i njezinu sestru Claudiju (u odrasloj dobi igra ju sada već pomalo zaboravljena, a zapravo izvanredna Thora Birch), dok je majka (Susannah Flood) to sve ignorirala. Stoga se Lidia s takvim životom nosi pomoću visokih stremljenja i ekscesnog ponašanja, od plivačke karijere koja je došla skoro do olimpijske razine, do auto-destruktivnih manira poput promiskuitetnog ponašanja, drogiranja, napijanja i upadanja u volatilne veze s pogrešnim ljudima. Jasno, ljudi koji su povrijeđeni znaju samo za bol, pa povrjeđuju i sebe i druge, sve misleći da tako pokušavaju raditi na sebi u svrhu terapije. Terapiju će Lidia na koncu pronaći u vidu pisanja, prvo na projektu kolaborativnog romana skupa s kolegama pod vodstvom profesora Kena Keseya (inače poznatog pisca koji služi kao spona „bitnika” i „hipika” u američkoj literaturi, a ulogu je odigrao neponovljivi Jim Belushi, još jednom naklon za savršeno pogođen casting), pa onda i sa svojim manje ili više uspješnim pokušajima.

Ovako opisana, radnja u teoriji podsjeća na još jedan američki film nastao po memoarskom ili autobiografskom romanu „Život ovog dječaka“ („The Boy's Life“) Tobiasa Wolffa, u režiji Michaela Caton-Jonesa. Osnova je slična: dječak i kasnije mladić Toby (Leonardo DiCaprio) je žrtva svoje lakomislene majke (Ellen Barkin) i diktatorski nastrojenog očuha (Robert De Niro) koji ga psihički i fizički zlostavlja, sve vrijeme tražeći bijeg ili terapiju koju na koncu nalazi u pisanju. Oba filma dosta zavise od glumaca, a „Život ovog dječaka“ je na tom planu bravurozan, romani su po sižeu i razvojnom luku slični, pa bi u teoriji filmovi mogli funkcionirati kao parnjaci, doduše odvojeni vremenskim periodom od preko 30 godina. Međutim, čak i kada zanemarimo težinu traume koju protagonisti doživljavaju i njihov makar djelomično rodno uvjetovani odgovor na istu, „Život ovog dječaka“ se više koncentrira na incidente i događaje, poredane kronološki, kao u romanu, dok je „Kronologija vode“ film stanja i osjećaja.

To je na umu imala Kristen Stewart kada je montažerki Oliviji Neergaard-Holm naložila da montira asocijativno, time podvlačeći mehanizam po kojem trauma funkcionira: iako se zbila u prošlosti, ona žrtvu prati u svakom trenutku, ili makar vreba da ponovo napadne. Slično se može reći i za instrukcije snimatelju Coreyu Watersu da oca gotovo nikad, osim kada to nije ključno, ne uhvati u cijelosti, već da ga snima kao veliko, agresivno, nadvijeno i prijeteće prisustvo. Kristen Stewart je, dakle, o značenju svakog pasusa iz knjige i značenju svakog potencijalnog kadra u svom filmu razmislila i optimizirala sve u smjeru pokušaja da, koliko se može, oslika difuzni emocionalni portret protagonistice. Naravno, ne uspijeva uvijek i u svemu, pa u trajanju od dva sata film na momente upada u repeticije i umara gledatelja više nego što bi to bilo preporučljivo, čime možda i škodi cilju induciranja empatije ili makar razumijevanja traume koju je Lidia doživjela.

Ali, „Kronologija vode“ je svejedno hrabar film koji pomjera granice medija u oslikavanju unutarnjih portreta i u adaptaciji literarnih uradaka. Jer, rekli smo, traumu je lakše iskomunicirati riječima u razgovoru ili na terapiji, ili je putem tih istih riječi, ali i drugih izražajnih sredstava (glazbom, slikanjem, pokretom) pretočiti u umjetničko djelo. S narativnim filmom, kao visoko sinkretičkom umjetnošću koja sve navedene elemente koristi, zadatak je nešto kompleksniji, a Kristen Stewart pokušava nešto svježe i iz duše, i u tome u priličnoj mjeri uspijeva.

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: Subversive

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.