Opadanje imperije nakon poraza u Opijumskim ratovima je formalizirano prelaskom na republikanski model upravljanja, za koji se ispostavio da je tek tranzitni. Onda smo imali japansku okupaciju i građanski rat, maoistički eksperiment koji je rezultirao glađu i Dengovo otvaranje koje je spasilo stvar, ali je također započelo tranziciju i proces klasnog raslojavanja. 

Zanimljivo, nitko do sada nije pokušao povezati povijest filma, njegovih prijelomnih točaka i dominantnih trendova, s kineskom poviješću 20. stoljeća. Sineast mlađe generacije Bi Gan je tim paralelama dodao još nivo naših pet osjetila i pomalo „papreni” narativni okvir alternativne stvarnosti, pa smo dobili „Uskrsnuće“ („Resurrection“) kao jedan od najambicioznijih, najčudnijih i najviše angažirajućih filmova prošle godine. Mi smo ga imali prilike pogledati tek ove, na Subversive Festivalu.

„Uskrsnuće“ je Bijev treći i svakako najambiciozniji film, ali su paralele s prethodna dva itekako prisutna. Autor je uspostavio svoj stvaralački svijet i svoju poetiku, kao i svoje preokupacije. U prvijencu „Kaili Blues“ (2015), Bi Gan se bavio intimnom geografijom svog odrastanja u naslovnom duboko provincijalnom gradu. Teoretski, neo-noir „Put u tamu“ („Long Day's Journey into the Night“ iz 2018.) s time nema veze, ali i on je funkcionirao po određenim principima poetskog realizma. U oba slučaja, važnu ulogu su igrali snovi i fantazije.

Premisa za „Uskrsnuće“ je slijedeća: U alternativnoj sadašnjosti ili bliskoj budućnosti, znanstvenici su otkrili tajnu dugovječnog života – spavanje bez sanjanja. Takav život je, možemo priznati, prilično bljutav, pa postoje ljudi koji biraju da sanjaju, bez obzira što će živjeti kraće i biti manje produktivni. U takvom svijetu, ti „delirični” ili „fantasti”, ovisno o prijevodu, su parije neke vrste, ne mnogo različiti od narkomana. Njih proganjaju „drugi”, poseban soj ljudi koji može upadati u njihove snove i tamo ih ubijati.

Premisa je postavljena u prvom poglavlju realiziranom u stilu koji imitira period nijemog filma, posebno njemački ekspresionizam. U labirintu opijumske jazbine s početka prošlog stoljeća, jedan fantast (pjevač i glumac Jackson Yee) se skriva, dok ga proganja i konačno hvata pripadnica drugih (Shu Qi). Ona će se, kada ga vidi tako čudovišnog (nalik na Murnauovog Nosferatua), sažaliti nad njim i instalirati mu filmski projektor u glavi, čime će on dobiti još nekoliko snova, odnosno filmova, odnosno nešto vremena do svoje neizbježne smrti.

Nadalje ćemo tako imati filmove povezane time što će se u svakom od njih pojaviti Jackson Yee igrajući varijaciju na temu fantasta čiji pokušaji preživljavanja mimo svijeta bivaju osujećeni. Dobit ćemo špijunski noir smješten u doba japanske okupacije, pseudo-poučnu socijalnu dramu smještenu u ruševine hrama uništenog tijekom Kulturne revolucije u kojem se skitnica suočava sa zlonamjernim duhom ogorčenja, socijalnu dramu iz tranzicijskih devedesetih u kojoj prevarant uči djevojčicu s ulice svom „zanatu” i, na koncu, neonski osvijetljenu vampirsko-romantičnu priču o nesretnoj ljubavi. 

Bi Gan u tim svojim kratkim i samo konceptom povezanim kratkim filmskim pričama citira brojne autore kao što su pioniri Melies, Murnau, Orson Welles („Dama iz Šangaja“, naravno), Andrej Tarkovski (za kojeg autor tvrdi da mu je veliki uzor), hongkonške i tajvanske klasike novijeg datuma, prije svih Wonga Karwaija, ali i ideje pojedinačnih filmova kao što je to „Blade Runner“. Mladi autor ide čak toliko daleko da pleše po rubu auto-reciklaže, naročito po pitanju motiva zelene haljine koji je toliko upadao u oči u „Put u tamu“.

Jasno, Bi Gan nas očito „uzima u rad”, da bi nas na kraju nagradio tek otkrivanjem tautologije da je film zapravo san, što je i inače vrlo standardan filmski motiv još od ranih dana. Tako nešto mu svakako možemo očitati kao aroganciju ili makar običan bezobrazluk. Jednako tako, strukturu pet poglavlja smještenih u pet perioda možemo etiketirati kao umjetno stvorenu da bi mladi autor mogao „briljirati” svojim skromnim poznavanjem povijesti filma, a nivo pet osjetila koja se ne mogu elegantno prenijeti na film možemo slobodno nazvati pretencioznim.

Opet, s druge strane, način na koji nas Bi vara ili makar „dribla”, fascinantan je u svojoj jednostavnosti i samouvjerenosti. Još više od toga je fascinantna ambicija autora da sa svojim tek trećim filmom pokuša ispisati povijest sedme umjetnosti, ali i vinjete iz povijesti svoje zemlje koje nisu donesene partijskim dekretom. Konačno, Bi Gan demonstrira i ponešto političke, možda čak i filozofske hrabrosti da progovori protiv modernog svijeta u kojem Kina ponovo igra važnu ulogu, a koji obeshrabruje sanjanje i stvaranje. Kada se crta podvuče, „Uskrsnuće“ ostaje jedan od onih starinski monumentalnih filmova koji se usuđuju od publike zahtijevati angažman, što je rijetkost u današnje vrijeme.

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: Subversive

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.