Jednog dugačkog, neobičnog poslijepodneva, kakva su uobičajena u djetinjstvu, a poslije se skrate, ubrzaju ili prespavaju, vidio sam široku kolonu žutih mrava kako gmiže preko kuhinjskog zida, pored kalendara za 1976. godinu iz TV Revije. U sredini kolone hodao je ogroman narandžasti insekt sa velikom prugastom stražnjicom. Mravi sa nakostriješenim antenama na glavama napravili su živi zid oko njega, a gorostas se kretao sporo, kao da je jako težak. Gledao sam kako insekti zamiču u do tada nevidljivoj pukotini na dnu zida. Stavio sam dlan na hladan zid, ne bih li osjetio njihovo kretanje. Zamišljao sam kako se sićušne staze granaju unutar zidova stana koji me okružuju i da sve vode do velikog mravljeg grada, žutog i narandžastog, sa prstenastim kulama i staklenim krovovima. Dalje sam zamišljao kako velika kolona trijumfalno stupa kroz njegovu veliku zlatnu kapiju, u dubini zida, možda baš ispod moga dlana. Svijet je, naslutio sam tada, mnogo življi i veći nego što mogu razumjeti.

Poslije su mi rekli da je veliki mrav bio njihova kraljica i da sam je morao ubiti. Jer mravinjak ne može opstati bez nje i mi bismo se tako konačno riješili mrava koji su nam godinama pravili samo probleme. Ulazili su u kutiju za hljeb, u kesu sa čajnim kolutićima, u ormar sa pekmezom od šljiva, kantom miješane marmelade, slatkom od dunja i ajvarom, gdje god požele ... i mi ih nismo mogli spriječiti u tome. Nisu pomagali nikakvi otrovi, prepreke, hermetički zatvorene vrećice, gumice na teglama, čvorovi na kesama ... mravi su uvijek pronalazili novi način da dođu do naše hrane. Toga dana imali smo savršenu priliku da ih porazimo. Ali, prvo sam ja morao da im ubijem majku.

Godinama poslije, mravi su sami otišli, pred sami početak rata. Izostanak je prvi uočio moj otac. Pitao nas je: „Kada ste posljednji put vidjeli mrava? Makar jednog?“

Nismo se mogli sjetiti.

Niti jednoga nismo vidjeli tokom cijelog rata. Dok su rušeni naši gradovi, možda je srušen i njihov, žuti, narandžasti i zlatni. Možda. Ili su jednostavno otišli zbog gladi, trbuhom za kruhom, jer nije bilo dovoljno mrvica i za nas i za njih. Možda.

Ne mogu se tačno sjetiti kada su se vratili, znam samo da je to bilo nakon rata. (Da, još uvijek tako najjasnije dijelim vrijeme i nije mi drago zbog toga.) Tada sam već živio u svom stanu koji su mravi zaposjeli prije nas. Dočekali su nas tamo i odmah napali svaku našu mrvicu. Morali smo pažljivo birati gdje ćemo ostavljati hranu kako bi bila van njihovog domašaja. Ali, stan su poznavali mnogo bolje od nas, vrlo brzo smo ponovo shvatili da u njemu ne postoji mjesto koje je izvan njihovog domašaja. Zabrinuli smo se kada smo na nekom portalu pročitali da žuti mravi prenose salmonelu i streptokoke. Nije nam se dopala nova opasnost koja nam je prijetila, i to u našem stanu, iza čijih vrata smo zaštićeni od bilo kakve vanjske opasnosti. Zbog te sigurnosti podigli smo kredit koji smo jedva plaćali, ali, smatrali smo, nepovredivost doma opravdava svako odricanje.

Prijatelj mi je rekao gdje se može kupiti efikasna klopka za mrave s kojom je on uspio riješiti problem u svom stanu. Zamka je izgledala kao mali srebrni disk sa rupom na obodu, ličila je na maketu svemirskog broda iz SF serije. Uputstvo koje je došlo s njom objašnjavalo je način na koji ubija – iz rupe na obodu izlazi miris koji privlači mrave – njihove sakupljače hrane, što je jako opasan posao, pa ga mravlja zajednica dodjeljuje samo insektima koji su pri kraju životne dobi. Kada ti starci uđu u klopku, tamo pronađu otrov koji ne ubija odmah, otrov koji je naučio da čeka, pa se mravi, ne sluteći, bez ikakvog plijena, izuzev otrova zalijepljenog na tijela, vrate kući u mravinjak i tako unesu smrt svima koji se tamo zateknu – ubiju radnice, sterilne ženke koje obavljaju sve fizičke poslove, ubiju dadilje koje se brinu o jajima i ličinkama, ubiju jaja i ličinke, ubiju graditelje i čistače, ubiju ostale umorne sakupljače, ubiju vojnike sa opasnim, čvrstim čeljustima ... sve. I kraljicu.

Dok sam joj objašnjavao metod kojim ubija, žena je gadljivo posmatrala zamku na mom dlanu i rekla mi da je spustim u neki ćošak trpezarije i dobro operem ruke.

Sutradan, pili smo kafu, šutili i gledali u zamku. Rano ujutro ne volim da razgovaram, noć mi se još komeša u glavi pa obično gledam kroz prozor ne bi li mi sunce pomoglo. Tog jutra gledao sam u podmuklu klopku, zrak sunca je udario u nju i sijala je kao „gvožđe u šumi“.

Neko od nas dvoje bacio ju je u kantu za smeće.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.