Prošlo je mjesec dana otkako je završio ovogodišnji Zagreb Film Festival. Dojmovi su se slegli pa je vrijeme da napišemo nekoliko riječi, pogotovo s obzirom da je festival donio mnoštvo sjajnih naslova. Specifičan fokus na prve i druge filmove redatelja pruža gledateljima priliku da „otkriju“ nove autorske glasove, umjesto da se oslanjaju na već etablirana imena. Direktor festivala Boris T. Matić naglasio je kako ostaju vjerni ideji da festival ne služi samo za prikazivanje filmova, već kao mjesto susreta i razmjene ideja. Također, iznimno je zadovoljstvo pratiti često impresivne karijere redatelja čiji su se prvijenci prikazivali na festivalu. 

Norveški redatelj Joachim Trier jedna je od takvih nekadašnjih „mladih nada“ – na ZFF-u je davne 2011. godine debitirao fantastičnim filmom „Oslo, 31. Kolovoza“, a u međuvremenu se prometnuo u jednog od najhvaljenijih autora današnjice. ZFF ga otada redovno prati u programu „Ponovno s nama“, u sklopu kojega je prikazan i njegov najnoviji film, obiteljska drama „Sentimentalna vrijednost“ („Affeksjonsverdi“) o kojem je već na Lupigi iscrpno pisao Marko Stojiljković. A priča prati filmskog redatelja Gustava (igra ga legendarni Stellan Skarsgård koji je kao stvoren za ovu ulogu) koji pokušava ponovno uspostaviti odnos sa svojom kćeri Norom (sjajna Renate Reinsve) zamolivši je da glumi u filmu temeljenom na njegovom vlastitom životu. Nora, kazališna glumica koja je emocionalno distancirana i pati od anksioznosti, u početku odbija, što izaziva napetost i prisiljava obitelj da se suoči s nerazriješenom boli, gubitkom i narušenim odnosima. Radnja se uglavnom odvija u staroj obiteljskoj kući, simboličnom prostoru koji čuva stare uspomene.

„Paše mi da si oženjen jer se onda ne moram u pravoj vezi suočiti s time koliko sam sjebana“, kaže Nora kolegi glumcu s kojim se povremeno viđa. Ovakav osjećaj nesigurnosti i samopropitkivanja u vezi kao da je preslikan iz Trierovog prethodnog filma, sada već (mogli bismo reći) modernog klasika „Najgore osobe na svijetu“. Jasno, „Sentimentalna vrijednost“ svakako se naslanja na teme prošlog filma, fokus je i dalje na međuljudskim odnosima, sjećanjima, obitelji, identitetu, prolaženju vremena, ali dodaje i jednu metarazinu: film-unutar-filma. Pratimo proces snimanja te odnos umjetnika prema onom stvarnom, neumjetničkom aspektu svoga života, kojega nastanjuju pravi ljudi a ne umjetničke kreacije. 

Gustav je veliki redatelj koji stvara veliku umjetnost, ali po cijenu nanošenja boli drugima, žrtvovanja odnosa i napuštanja vlastite obitelji. Njegove kćeri su u središtu njegova svijeta samo onda kada ih on snima. Vidi ih i vrednuje jedino kroz objektiv filmske kamere. Film donosi jedno od najpromišljenijih preispitivanja tropa „veliki umjetnik, ali toksični narcis“.

Iako teme koje propituje ne mogu biti ozbiljnije nego što jesu – odnos života i umjetnosti, obiteljska trauma, bolna sjećanja – ovaj film ima i urnebesnih momenata, koji su, doduše, rijetki, ali i više nego zasluženi, kao kada, primjerice, Gustav svom malom unuku poklanja DVD-ove Hanekeovih filmova.

Trierovi filmovi zapravo se vrte oko specifično skandinavskog centralnog problema: likovi su privilegirani, žive u savršenom komforu, ne oskudijevaju ni u čemu materijalnom, ali ipak su slomljeni iznutra. Kao i brojni sjajni filmovi Larsa von Triera, Thomasa Vinterberga, Lukasa Moodyssona, Rubena Östlunda, te Trierovih sunarodnjaka Daga Johana Haugeruda, Jensa Liena i Kristoffera Borglija. Ovdje svakako valja napomenuti da se norveška kinematografija, predvođena Trierom, prometnula u jednu od najzanimljivijih u svijetu.

Kratko i o filmu „Zauzdan“ („Pillion“) redatelja Harryja Lightona, koji se bavi sado-mazo odnosom submisivnog Colina i „mačo bajkera" Raya, kojeg igra uvijek sjajni Alexander Skarsgård, inače sin gorespomenutog Stellana Skarsgårda. Tonski vedar i bezbrižan, stilski potpuno konvencionalan, subvertira naša očekivanja o tome kakav bi film o gej BDSM vezi trebao biti – edgy, pomaknut, uznemirujuć … nema tu ništa od toga, film je praktički lepršava i lagana romantična komedija. Možda subverzivnost ovog filma i leži upravo u njegovoj stilskoj konvencionalnosti. Jer zašto bi film s ovom tematikom uopće trebao biti mračan i neugodan? 

Litvansku kinematografiju rijetko imamo prilike „uhvatiti“ na velikom platnu. Film „Renovacija“ redateljice Gabrielė Urbonaitė prati zbivanja u i oko stana u Vilniusu u koji se tek uselio jedan par iz generacije milenijalaca. Zgrada uskoro kreće u renovaciju, a Ilona, prevoditeljica i pjesnikinja u slobodno vrijeme, spontano sreće radnika na baušteli, izbjeglicu iz Ukrajine, i među njima se razvija kompleksan odnos.

Nakon projekcije filma imali smo prilike prisustvovati razgovoru s redateljicom, koja je objasnila da je u Litvi iznimno velik pritisak na ljude koji su na pragu tridesete. Trideseta je, dodajmo, ona liminalna godina gdje se još uvijek tražiš kao osoba, još uvijek si „mlad“, ali ipak nisi, dolaze prvi znakovi starenja i sve su jača i opresivnija društvena očekivanja da se „skrasiš“ i „unormališ“. Protagonisti filma pripadaju prvoj „postsovjetskoj“ generaciji rođenoj i odrasloj u neovisnoj Litvi, koja kao da je naslijedila traume prijašnjih generacija. A u pozadini je svega, iako se o njemu ne govori direktno, rat u Ukrajini. 

Redateljica je željela „uzdići svakodnevne trenutke i dati im poetsku kvalitetu“ dokumentarističkim pristupom u kojem je koristila i kadrove pravih građevinskih radnika. Prostor je za ovaj film vrlo važan: kako onaj stana, u kojemu se većina radnje odvija, tako i grada Vilniusa koji je u Urbonaitėinoj viziji multikulturan grad. Susjeda protagonista je Bjeloruskinja, a jedan od glavnih likova je ukrajinski radnik. 

Redateljica je istaknula utjecaj norveške kinematografije, od koje se nama najočitiji čini onaj Joachima Triera o kojemu smo upravo pisali. Film su neki i prozvali „litvanskom Najgorom osobom na svijetu“ prema Trierovom filmu. Vrlo je zanimljivo pronalaziti poveznice među filmovima na festivalu.

Spomenut ćemo i film „Glas Hind Rajab“ koji se temelji na stvarnoj tragediji djevojčice iz naslova koja ostaje zarobljena u automobilu nakon što ih je granatirala izraelska vojska tijekom invazije na pojas Gaze, i upućuje poziv volonterima Crvenog polumjeseca, moleći ih da pošalju vozilo hitne pomoći po nju. Radnju pratimo u potpunosti iz perspektive volontera, a djevojčicu samo čujemo. Kroz razgovore je pokušavaju umiriti, a u pozadini svega stoji bjesomučna potraga za „zelenim svjetlom“ za slanje spasioca. Postoji čitav komplicirani protokol za odobravanje sigurne rute do unesrećene djevojčice, proces prepun posrednika i nadležnih instanci koje se moraju kontaktirati. 

Centralni sukob u filmu odvija se između idealističnog volontera Omara, koji je potresen užasom situacije i želi pošto-poto pomoći Hind, i njegovog nadređenog, stoika Mahdija, koji ne odustaje od strogog pridržavanja pravila i protokola. 

Film u maniri dokudrame koristi stvarne audio snimke poziva Hind Rajab, koje su toliko snažne i potresne da nam slika užasa nije potrebna – dovoljan je glas. Stvarna audiosnimka isprepliće se s dramatiziranim izvedbama palestinskih glumaca koji tumače djelatnike Crvenog polumjeseca. O ovom filmu pisali smo u našoj rubrici „Gledali smo“, a tekst možete pronaći na ovoj poveznici.

„Prvi put nakon smrti majke Nece, Stefan se vraća kući kako bi sa porodicom proslavio bakin rođendan. Vođen željom da završi film o majci i da pomogne povrijeđenom psu, njegov povratak prerasta u putovanje ka iscjeljenju“. Ako je nešto obilježilo ovogodišnji ZFF, onda je to žanr dokudrame. Nakon „Glasa Hind Rajab“, tu je i „Vetre, pričaj sa mnom“, srpskog redatelja Stefana Đorđevića, nježan i suptilan film s nevjerojatno dobro uhvaćenim osjećajem mjesta. Sniman negdje u zabiti oko kuće i vrta zaraslog u korov, u bukoličkom okruženju između šume i jezera, uvodi nas u neki drugi ritam, tehnologije nigdje na vidiku, u skladu s prirodom. Gledamo Stefanovu baku koja može satima sjediti sama na verandi i osluškivati šum vjetra u stablima i pjev ptica.

Film je nastao iz jednog intimnog razgovora koji je autor imao s majkom, u kojem mu je pričala kako razgovara s vjetrom, i iz načina na koji se Stefanova obitelj kolektivno suočila s njezinom smrću. Na snimanju je Đorđevićev glavni pristup bio da pusti obitelj da budu ono što jesu, i da portretiraju sami sebe, ali unutar unaprijed definirane strukture scenarija, koji je, pak, inspiriran stvarnim sjećanjima članova obitelji na majku. Puno je slojeva u ovoj dokudrami koja je, zasluženo, osvojila glavnu nagradu festivala, Zlatna kolica. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pillion

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.