O "Siratu" Olivera Laxea već je bilo riječi na ovim stranicama, a ovdje ćemo reći ponešto o „Gledati u sunce“ (u originalu "In die Sonne schauen"), koji je od nagrade u Cannesu na svjetskoj turneji po festivalima. Nama se ukazao na Human Rights Film Festivalu u Zagrebu.

U nedostatku bolje riječi, radnja je centrirana oko kuće na poljoprivrednom imanju u regiji Altmark u Njemačkoj, gdje kroz četiri priče u četiri vremenska razdoblja pratimo sudbinu četiriju djevojčica ili djevojaka, te njihovih obitelji. Te priče nisu ispričane tako da znamo gdje im je početak, a gdje kraj, već su prije u pitanju uhvaćeni i zabilježeni trenuci vremena. Također, priče nisu ispričane u sukcesiji, ali nisu ni izmiješane u „kratkim rezovima”, već kroz impresionističke duže pasaže. Povezanost između njih postoji, ponekad ju je lako uočiti, ponekad je potrebno malo odgonetanja, ali opet nije nužno baviti se tim trivijalijama jer je Schilinski ipak koncentrirana na nešto sasvim drugo ...

Najprije upoznajemo junakinju druge priče, kronološki gledano, Eriku (Lea Drinda) koja hoda na štakama. Ubrzo otkrivamo da štake nisu njezine, i da je ona sasvim pokretna, već da isprobava tuđe, zbog čega kasni da ispuni zadatak koji joj je otac dao (morala bi nahraniti svinje), pa kao kaznu dobiva šamar, što je vjerovatno najmanje traumatičan događaj u filmu. Štake pripadaju njenom ujaku Fritzu (Martin Rother) kojim je ona fascinirana. Iako je vrijeme tek jedva poratno, on nogu nije izgubio u ratu, nego davno prije, i o njemu se brine sluškinja Trudi (Luiza Oppermann), „preventivno” sterilizirana da bi bila „sigurna za muške”.

Junakinja kronološki prve priče, smještene u predvečerje Prvog svjetskog rata, djevojčica je Alma (Hanna Heckt) koja je naišla na fotografiju druge djevojčice iz neke prethodne generacije obitelji koja je ličila na nju i nosila isto ime prije nego li je umrla, zbog čega se i ona sama pita hoće li preživjeti sezonu. U toj priči saznajemo i kako je i zašto mladi Fritz (Filip Schnack) izgubio nogu, ali i notornu činjenicu da, dok djeca bježe u svijet mašte u kojem su ponekad surova jedna prema drugoj, odrasli više paze kako ispoštovati mrtve nego što brinu o živima.

Treća priča je smještena u doba pred pad DDR-a i u njoj upoznajemo Angeliku (Lena Urzendowsky) koja živi pod paskom strogog oca i duhom odsutne majke, a koja prijetnju vidi u svom stricu (Konstantin Lindhorst) koji joj je pritom i trener plivanja, pa ju ima prilike gledati u neprimjerenim situacijama. Spas od njega pokušava naći kod bratića (Florian Geisselmann) koji za nju pokazuje jednako neprimjeren, ali makar iskren i nježan interes.

Obiteljske veze u te tri priče nije posebno teško utvrditi, naročito ako slušamo i one dijelove sasvim prirodnog dijaloga između likova koji nije nužno namijenjen našim ušima. S četvrtom pričom, smještenom u, uvjetno rečeno, sadašnji trenutak je već malo teže, budući da su se u istu staru kuću Lenka (Laeni Geiseler), njena sestra i njihovi roditelji doselili iz Berlina i da su je kupili. Međutim, poznanstvo sa susjedom-vršnjakinjom Kayom (Ninel Geiger) otkriva veze između prošlosti i sadašnjosti, uz pitanje hoće li se traumatična prošlost nastaviti ponavljati.

Uski, kockasti format slike sugerira tjeskobu, pa ni topla paleta boja u fotografiji Fabiana Gampera (inače autoričina partnera), ne djeluje nužno prijatno, posebno u uvjetima slabog osvjetljenja. Neprijatnost dodatno pojačavaju i originalna glazba i dizajn zvuka kojim se, sukladno engleskom i internacionalnom naslovu filma, prolamaju tupi udarci. Montaža Evelyn Rack nas dodatno uvlači u tu difuznu i neprijatnu atmosferu, a ugođaj je na tragu pojedinih filmova Michaela Hanekea („The White Ribbon“ je tu samo prva, nikako i jedina asocijacija), samo što cilj Masche Schilinski s tim pogledom u povijest izopačenosti nije samo šokirati pristojnu publiku, već i prvo razumjeti, a onda i prenijeti žensko iskustvo traume kroz generacije.

Opet, ženska strana traume je samo jedan od uglova gledanja na likove i događanja u filmu. Jer, čim trauma nadraste individualni nivo i postane kolektivna, ona nije takva po samo jednom ključu, već po više njih. „Gledati u sunce“ je tako i film o njemačkoj traumi i tu Maschi Schilinski polazi za rukom da bude iskreno univerzalna. Jer lako je za sve okriviti Bismarcka i imperijalizam, Hitlera i nacizam, DDR i komunizam ili suvremeni kapitalizam i konzumerizam, ali izvor njemačkih trauma je ipak stariji od toga i korijene vuče od restriktivnosti, hijerarhije u kući, strukture i discipline u odgoju i bespogovornog slijeđenja različitim tradicijama pri čemu je forma uvijek pretpostavljena suštini. Upravo to stanje duha omogućava navedene povijesne anomalije.

„Gledati u sunce“ također je film koji treba nekako izdržati, odnosno istrpjeti, jer nam ne nudi nimalo relaksacije, pouke, poruke ili katarze. Također, to je film koji bi možda valjalo i s vremena na vrijeme obnavljati. Pitanje je, međutim, imamo li želudac za takvo nešto ...

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: In die Sonne schauen

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.