Ta okrugla brojka za nju je presudna točka samoprocjene, a omjeri dvaju suprotstavljenih rezultata – da a) za svoje godine bilježi solidna postignuća ili da je naprotiv b) dosad zeznula baš sve – u njenoj su glavi podjednaki i u konfliktu. 

Već ionako jaku anksioznost perfekcionistice u egzistencijalnom škripcu potpiruje njena pretenciozna majka, koja joj uz kojekakve (ne)suptilne kritike stvara pritisak informirajući je o blistavim uspjesima njene poznanice. Top sređena mama suočit će svoju kćer, vječno u simple and plain kućnom izdanju, s fotkama s mreža koje potvrđuju da je ta djevojka njenih godina s mužem kupila stan u novogradnji, dok Ilona, još neudana, napretkom smatra useljenje u rentani stan u starogradnji. Zgrada ne samo da je socijalistički „obična“, nego joj se upravo sprema obnova, dakle, majstori, prašina, buka na neodređeno; Ilonino preseljenje, sumira mama, popriličan je promašaj. 

Uz takvu majku ovoj curi ne trebaju neprijatelji, pomislit ćemo, no je li Ilonina mama zaista primjer onoga što se u popularnoj psihologiji naziva toksičnim roditeljem ili je tek suviše zabrinuta za kćer sklonu inertnosti i infantilnim idejama, teško je procijeniti. Kako bilo, predbacuje joj što nije ostala u Norveškoj, a za to je s diplomom norveškog jezika navodno imala šansu, nije sasvim zadovoljna ni njenim dečkom, u čemu je podupire i njegov tata uvrijeđen što mu je sin napustio fin, odnosno stalan posao da bi odrađivao turističke ture po Vilniusu. Rođendanska proslava u novom domu kulminacija je Ilonine unezvijerenosti, ali znamo već, u gužvi i kaosu najbolje se razrješavaju zaguljeni upitnici i blokade.

Paušalni je zaključak da Ilona ustvari živi ugodnu kolotečinu kakvu smo u ranoj mladosti brkali s dosadom, kao uostalom i stabilnost sa stagnacijom pa i nazadovanjem. Usto, u onom je specifičnom stanju gdje nemamo pojma što dalje s nekim s kim kao da smo oduvijek, pa nam se čini nužnim djelovati radikalno, ženiti se ili prekinuti. Zatim, Ilona je jezičarka, ali radije bi bila nešto manje egzaktno i obavezujuće, pa kad joj se pruži prilika da propita vlastiti identitet, predstavit će se kao pjesnikinja, a onda zbog djevojačke fantazije skoro riskirati sve što ima. U njezinom ograničenom radijusu kretanja, točnije na skeli uz njene prozore, pojavit će se naime Ukrajinac Oleg. 

Dok se muškarac od Iloninog platonskog interesa, nakon što je obitelj smjestio na sigurno, sprema vratiti u rat, njezin dugogodišnji dečko Matas s mamom i tatom pohađa tečaj samoobrane što ga u njenim očima čini jadnim, pa dok prvog heroizira, od drugog se pomalo distancira. Jasno je, isforsirala je zasićenje dugom vezom zavedena nekim novim i drugačijim pa joj kod Matasa odjednom smeta sve. On se pak, u panici da je gubi, ponaša nelogično, nespretno, svadljivo. Djeluje mu da se Ilona i Oleg, iako komuniciraju na rudimentarnom engleskom, i predobro razumiju. No pokazat će se da su oboje iracionalni kad je o tom momku riječ; još to malo vremena koje će provesti u sigurnosti, jedino što mu treba benevolentni je sugovornik koji ga neće etiketirati kao ratnog bjegunca ili bezveznog građevinca. Prolazna epizoda opčinjenosti kod jednog i ljubomore kod drugog partnera poslužit će kao katalizator za dvoje ljudi u tranziciji iz postadolescentskog doba u tridesete koje zahtijevaju veću ozbiljnost u pogledu odnosa i postupaka.

Vraćamo se još nakratko Iloninom i Matasovom domu; svijetao je i udoban, tipski stan velikih prozora kakve nalazimo po modernističkim zgradama 1960-ih ili 1970-ih, i kao takav podsjeća naravno na zagrebačke, sarajevske, beogradske što je dovoljno da se u kadru osjetimo domaće. Istodobno, možemo se poistovjetiti s momentima tipičnog posttranzicijskog mentaliteta gdje Ilonine i Matasove roditelje frustrirane manjkom prilika za napredovanje u malenoj zemlji, za njihove mladosti utopljenoj u golemom SSSR-u, najednom spopadaju megalomanske vizije kako bi njihova djeca trebala dobaciti dalje ne samo od njih nego i od djece susjeda i poznanika. Ako oni nisu mogli ništa, novi klinci moraju sve. Miks kompleksaške kompetitivnosti i ziheraške teze da je najmudrije ukopati se ma gdje bilo i ne mrdati jer smo ionako uvijek na korak od propasti i predobro nam je poznat, obilježio je pokoljenja. A nastojanje da ostvarimo kakvo takvo profesionalno ispunjenje, da se vodimo afinitetima umjesto imperativom (varave) sigurnosti u transgeneracijskom batrganju s egzistencijom, u očima naših roditelja maltene je blasfemično – otkud nam te buržujske tlapnje, pa nikome od nas nije obećano da ćemo biti sretni.

Pokoji je tu scenaristički klišej i višak koji međutim ne umanjuje simpatije spram ovog „malog“, praktički studentskog filma na kojem je autorica, rođena 1993. godine, počela raditi u dobi od dvadeset i šest godina. Film plijeni i hiperrealističkim prosedeom, i mekom slikom urbanog djevojaštva, zapravo mikro epizodama koje svjedoče o ljepoti i težini mladosti, a jedno i drugo proizlazi iz istoga; iz privida ili nade da je svašta još moguće, ali i prizemljujuće spoznaje da je mogućnosti ipak manje nego bi mladom, halapljivom čovjeku odgovaralo. 

Gabrielė Urbanaitė s pomnjom, ali i dozom uvijek dobrodošle opuštenosti, pa i blagog humora razlaže mentalitetna opterećenja, generacijska stremljenja i posrtanja, međugeneracijske nesporazume. Pritom zrelo i pametno promišlja o društveno političkim osobitostima svoje zemlje sada, kao i o kompleksnoj problematici onoga što je prethodilo. Sve to, usprkos početničkim nesavršenostima, „Renovaciju“ čini jednim od vrjednijih, svakako i autentičnijih, ulova ovogodišnjeg ZFF-a.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Renovacija

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.