DEKLASIFICIRANI DOKUMENTI: Ovako je Amerika u krvi ugušila legitimnu socijalističku vlast u Čileu
Nedjelja, 25. listopada 2020. godine, ostaviti će neizbrisiv trag u čileanskoj ustavnoj povijesti. Narodni bunt koji je buknuo lani, 19. listopada, kulminirao je godinu dana kasnije narodnim plebiscitom koji je odobrio sazivanja Paritetne konstitutivne konvencije (78 posto ZA i 22 posto PROTIV). A ona će konačno dokrajčiti čileanski Ustav iz 1980. godine. Taj je Ustav bio okosnica kompletnog života Čilea posljednjih 40 godina. Riječ je o nametnutom, antidemokratskom ustavu koji je generirao ogromne socijalne razlike i cementirao neliberalni model države, a donesen je pod direktnim nadzorom Vojne hunte na čelu s generalom Augustom Pinochetom.
SLAVI JE CIJELI KONTINENT: Antiprinceza s gitarom koja nije htjela šutjeti
„KILL MADURO“ I PROPALI DRŽAVNI UDAR: Kako Sjedinjene Države ubijaju „opasnu“ Venezuelu
U IŠČEKIVANJU ISTINE: Pjesnik pokopan četiri puta
Sve je, dakle, počelo u listopadu 2019. godine s naizgled beznačajnom najavom vlade Sebastiana Piñere prema kojoj karte za metro trebaju poskupiti za 30 čileanskih pesosa (otprilike čitavih 24 lipe). Vladajuće strukture nisu mogle ni sanjati koliko će snažno ogorčenje naroda ta odluka izazvati. Nezadovoljstvo, predvođeno mladima, učas se izlilo na ulice Santiaga i drugih čileanskih gradova.
PODRIVANJE VLASTITOG AUTORITETA: Što je papa Franjo radio u Čileu?
NAJTRUSNIJA ZEMLJA SVIJETA: Kad nas trese 6 po Richteru, samo nastavimo spavati
„DIVLJI“ KAPITALIZAM NEĆE NESTATI: Neki jedu meso, neki kupus, a u prosjeku svi zajedno jedemo sarmu
Prema podacima Nacionalnog instituta za ljudska prava (INDH) između 18. listopada 2019. i 31. ožujka 2020. godine “državni agenti” ubili su 34 građana, a njih 460 je teško ozlijeđeno. Policija iznosi podatak o 544 napadnutih policijskih postaja i 4.817 ozlijeđenih pripadnika snaga sigurnosti. U Santiagu, na trgu Plaza Italia i prilazima tom trgu, okuplja se 1,2 milijuna ljudi. Svjetske agencije javljaju: “Čile se probudio!” Piñerina vlada povlači svoju najavu poskupljenja metroa, ali prekasno je. Narodno nezadovoljstvo više se ne da zaustaviti.
Kako bi čitateljima bilo jasnije, na ovom mjestu, valja nam se vratiti u daleku prošlost, u 4. studeni 1970. godine kada se na čelu koalicije Narodnog jedinstva (Unidad Popular) koju je činilo devet političkih stranaka ljevice nalazi Salvador Allende i preuzima funkciju predsjednika Čilea postavši prvi socijalistički mandatar u povijesti koji je izabran demokratskim putem na slobodnim višestranačkim izborima.
Danas znamo kako je taj umjereni socijalista, kao i cijeli njegov projekt, i prije nego što je osvojio vlast, bio osuđen na smrt i krvavo gušenje od strane onih koji su uvijek sve svoje imperijalne pretenzije licemjerno zaogrtali plaštem tobožnje obrane temelja ljudske slobode i demokracije. Pokazat će se kako je Čile postao poligon za eksperimentalno (krvavo) instaliranje ultraliberalnog koncepta društva (model koji se danas potpuno slomio) po instrukcijama čikaške ekonomske škole, a pod direktnim patronatom tadašnjeg američkog predsjednika Richarda Nixona i njegovog glavnog savjetnika Henryja Kissingera. Postat će jasno kako politička diktatura i ultraliberalna „magična ruka slobodnog tržišta“ - kao temelj “demokratskog koncepta” ultrakonzervativaca - funkcioniraju zajedno, u simbiozi. Bilo je to praskozorje rađanja reaganizma i tacherizma kao dominantnih modela suvremenog kapitalizma, sve do danas.
Slavlje građana nakon što su objavljeni rezultati plebiscita (FOTO: HINA/EPA/Alberto Valdes)
National Security Archiv je u rujnu ove godine objavio prve transkripte deklasificiranih dokumenata, odnosno snimki razgovora iz Bijele kuće između predsjednika Richarda Nixona i njegovog savjetnika za sigurnost, budućeg dobitnika Nobelove nagrade za mir (i to baš 1973. godine), fatalnog Henryja Kissingera. Iz tih dokumenata jasno se vidi kako je građena strategija destabilizacije, a zatim i organiziranja krvavog vojnog puča i rušenja legalne čileanske vlade na čelu sa Salvadorom Allendeom. Nacional Security Archiv 22. listopada 2020. godine objavljuje tekst “The CIA and Chile: Anatomy of an Assassionation”, a 3. studenog i tekst “Allende and Chile: Bring him Down”. U tom Nixonovom: “Srušite ga!” koncentrirana je suština kompletnog američkog načina razumijevanja demokracije na područjima koja oni smatraju svojim interesnim zonama iako se radi o tuđim, potpuno suverenim državama.
Ono što smo svi već znali sada je potkrijepljeno dokumentima koji dokazuju da je prije točno 50 godina tadašnji američki predsjednik Nixon direktno naredio akciju pokušaja sprječavanja Allendea da pobijedi na čileanskim izborima 1970. godine, a ukoliko, unatoč svemu, Allende bude legalno izabran onda neka ga se nasilno svrgne s vlasti. Napokon je objelodanjeno kako je američka priča o zaštiti demokracije bila gola tlapnja iza koje su se krili najprizemniji imperijalni antidemokratski interesi i pretenzije na tuđu slobodu i nametanje nedemokratskih pa čak i profašističkih sluganskih političkih režima.
Prvo se pokušao izvršiti pritisak na dotadašnjeg demokršćanskog predsjednika Čilea Eduarda Freia (1964. – 1970.) da pučem preuzme vlast što on, kao častan čovjek, odbija. Zbog toga će 1982. godine “morati umrijeti” nakon bezopasne operacije hernije. Jedan telegram američkog veleposlanstva u Santiagu iz prosinca 2009. godine kojeg je objavio WikiLeaks ukazuje na urotu i umiješanost liječnika u smrt Eduarda Freia. Oni su odstranili sve organe i svu tekućinu iz njegovog tijela preko kojih se moglo dokazati trovanje. Nažalost, sličnu će sudbinu doživjeti i Pabo Neruda, jer nije se “umiralo” nepoćudno samo u Staljinovim bolnicama.
Richard Nixon 1974. godine (FOTO: Wikimedia/Jimdsnyder)
No, vratimo se na američke pripreme za intervenciju u Čileu. Na dvadesetominutnom sastanku koji se održao između 15:25 i 15:45 sati u Ovalnom uredu Bijele kuće 15. rujna 1970. godine američki predsjednik Richard Nixon nalaže CIA-i da započne pripreme za izvođenje državnog udara u Čileu. Prema zabilješkama Richarda Helmsa, direktora CIA-e, Nixon je eksplicitno naredio da se poduzme sve kako bi se upravo izabranog predsjednika Čilea, Salvadora Allendea, (izabran 3. rujna 1970. godine) spriječilo da u studenom iste godine preuzme svoj mandat. Odnosno da se odmah krene u “stvaranje uvjeta za njegovo rušenje” ukoliko uspije preuzeti mandat “bez obzira na sve rizike koji to pretpostavljaju”. Prema Helmsu, Nixon je tražio da on “ovome posveti sve svoje vrijeme” i da u tu svrhu upotrijebi “najbolje ljude s kojima raspolaže” dodajući da treba uraditi sve kako bi se postiglo “da čileanska ekonomija vrišti”.
Kakva je razlika između ovakve i ove današnje američke politike prema Kubi ili Venezueli? Ama baš nikakva! Još 1975. godine je u sklopu velike istrage američkog Senata o prikrivenim akcijama CIA-e u Čileu i drugim zemljama ovaj dokument bio deklasificiran, ali je tek sada Arhiv Nacionalne sigurnosti objavio selekciju tih dokumenata koji razotkrivaju genezu ove Nixonove akcije, kao i posljedice koje su time izazvane. Iz ovog dokumenta o sastanku u Ovalnom uredu Bijele Kuće vidljivo je da su sastanku još prisustvovali Henry Kissinger i tadašnji glavni tužitelj John Mitchell i kako su oni također suučesnici planiranja državnog udara u Čileu koji će rezultirati dovođenjem generala Pinocheta na vlast uz mnogo krvi.
Već ranije, krajem srpnja 1970. godine, Nixon traži “hitnu reviziju” američkih interesa i opcija u Čileu. Ta je revizija završena krajem kolovoza neposredno uoči održavanja čileanskih izbora. Ona je poznata kao “Memorandum 97. Studija Nacionalne sigurnosti”, a u sebi je sadržavala i jedan aneks naslovljen s “Krajnja opcija. Srušiti Allendea”. U tom aneksu su iznesene pojedinosti o prednostima i manama vojnog puča kao “rješenja” ukoliko će Allende biti izabran. Zamjenik državnog tajnika, John Crimmins, šalje telegram veleposlaniku Edwardu M. Korryju “samo za njegove oči” u kojem ga moli za mišljenje o izgledima da “vojska i policija spriječe Allendea u preuzimanu vlasti”. Korry 11. kolovoza šalje odgovor na 13 stranica o potencijalnim liderima i izgledima vojnog udara.
Allendea je, pokazuju nam dokumenti, Nixon želio svrgnuti pod svaku cijenu (FOTO: Wikipedia/Che Mella)
Allende pobjeđuje i samo nekoliko dana nakon toga (8. rujna 1970.) sastaje se tzv. “Komitet 40” koji nadgleda prikrivene akcije i razmatra situaciju u Čileu. Komitetom predsjedava Kissinger. Korry šalje novi telegram u kojem tvrdi da čileanska vojska “neće djelovati kako bi spriječila Allendea da preuzme vlast osim u malo vjerojatnoj situaciji da dođe do nacionalnog kaosa i općeg nasilja”. Po Korryju čileanska vojska već zna da ima “naš blagoslov za bilo koji ozbiljan potez protiv Allendea”. Po njemu sve ovisi o volji Eduarda Freia hoće li se staviti na čelo svega, poništiti izbore, pa preuzeti vlast i imenovati jedan vojni kabinet umjesto vlade dok se ne stvore uvjeti za održavanje novih izbora. Tada Amerikanci vrše strašan pritisak na Freia da se prihvati te uloge. CIA šalje specijalnog agenta Georgea Donahuea u Santiago koji nudi Freiu dvostruko veći tajni fond od onog kojim je raspolagao na izborima 1964. godine. Čak mu nude da će mu, u slučaju propasti ove akcije, financirati odlazak i život izvan Čilea. Frei ipak sve to odbija i CIA rezignirano zaključuje kako se s njim ne može računati – pazite sad – “kao izdajnikom vlastite zemlje”.
Druga opcija je nazvana “Formula Kaos”, a ona predviđa “stvaranje pučističke atmosfere” koja bi služila kao opravdanje za nasilno preuzimanje vlasti. Šest dana prije Nixonovog naređenja da se izvrši vojni puč - William Broe, šef CIA-e za Zapadnu sferu, naredio je šefu CIA-ine podružnice u Santiagu, Henryju Hecksheru, da započne “operativnu zadaću uspostavljanja direktnih kontakata s čileanskom vojskom i (onima) koji bi se mogli iskoristiti za poticanje puča ako se donese odluka o njegovom izvođenju”. Nekoliko dana poslije (15. rujna 1970.) Nixon izdaje zapovijed da CIA započne davati instrukcije za “stvaranje pučističke klime” preko otvaranja “ekonomskog”, “političkog” i “psihološkog” rata. Tada se šef CIA-e u Santiagu suprotstavlja ovim “instrukcijama” smatrajući ih nerealnim. Nije bio usamljen u takvoj procjeni. Pridružio mu se dobar dio CIA funkcionera, kao i američko veleposlanstvo u Čileu. Odjel Ministarstva vanjskih poslova zadužen za Latinsku Ameriku formalno se protivi aneksu “Memoranduma 97” smatrajući kako bi “izlaganje neuspjelom puču bilo plaćeno previsokom cijenom za naše odnose s Čileom, u hemisferi i u cijelom svijetu”. Oni smatraju kako “čak da puč i uspije” izlaganje Amerike bi izazvalo slične “posljedice u cijelom ovom području”. U privatnom telegramu Kissingeru veleposlanik Korry upozorava da “ne trebamo srljati u rizik da dobijemo jedan novi Zaljev svinja”. Kissingeru se čak suprotstavljaju i njegovi glavni savjetnici poput Winstona Lorda koji 14. rujna 1970. godine šalje memorandum u kojem piše da bi intervencija u Čileu “kompletno potkopala našu politiku u Vijetnamu” u kojem Amerika traži slobodne, demokratske izbore “i samoodređenje naroda Južnog Vijetnama bez ikakvog uplitanja izvana”. Drugi Kissingerov savjetnik, Viron Vaky, upozorava budućeg dobitnika Nobelove nagrade za mir, kako bi američka intervencija u Čileu mogla dovesti do “općeg nasilja, uključujući ustanak u Čileu”. On se pita hoće li zaista Allendeova vlada predstavljati veće zlo od njenog nedemokratskog svrgavanja pučem “kojeg predvodi Amerika” i dodaje: “Ono što predlažemo je evidentno nasilje nad našim vlastitim političkim principima i vrijednostima”. Potom se retorički pita istovremeno daje odgovor: “Je li Allende zaista smrtna opasnost za Sjedinjene Države? To je zaista teško argumentirati”.
Ugodan susret Pinocheta i Kissingera tri godine nakon puča (FOTO: Wikimedia/Ministerio de Relaciones Exteriores de Chile)
Henry Kissinger (zajedno s direktorom CIA-e, Helmsom, koji u potpunosti podržava rušenje Allendea pučem po bilo koju cijenu) odbija sve ove argumente i izostavlja ih iz svog izvještaja predsjedniku Nixonu. Zanimljivo je da Nixonova odluka o izvođenju puča koincidira s boravkom Augustina Edwardsa, vlasnika najvećeg čileanskog dnevnog lista El Mercurio, u Washingtonu. Edwards se 14. rujna 1970. godine sastaje s glavnim državnim tužiteljem, Johnom Mitchelom, a zatim i s direktorom CIA-e Richardom Helmsom. Razgovaraju o mogućim vođama puča. Prema nekim izvorima sljedeće godine je Nixon odobrio tri tajne uplate na Edwardsov bankovni račun, u iznosu od ukupno 2.000.000 američkih dolara. Njegov El Mercurio nakon vojnog puča objaljivao je krivotvorine kojima se opravdavao puč te prikrivalo kršenje ljudskih prava diktature generala Pinocheta. Tek kada je 20 godina kasnije objavljeno Rettigovo izvješće s detaljima zločina Pinochetove diktature El Mercurio je prestao žrtve diktature nazivati „navodno nestalim zatovrenicima“.
CIA se nakon konzultacija s Edwardsom usredotočuje na dostavu oružja, osiguravanje financijskih fondova uključujući i police životnog osiguranja čileanskom časnicima koji su pristali na suradnju. Na zapovjednika čileanske vojske, generala Renéa Schneidera, koji se suprotstavio pučističkim elementima u vojsci, 22. listopada 1970. godine izvršen je atentat. Akcija organiziranja puča otegla se tri godine dok ga vojska na čelu s generalom Augustom Pinochetom, a pod direktnom američkom dirigentskom palicom, napokon nije izvršila 11. rujna 1973. godine.
Pinochetov puč, Nixonovo rušenje predsjednika Allendea i njegove legalne, demokratske vlade u Čileu imalo je svoju cijenu. Taj teroristički akt čileanski narod platio tisućama žrtava. Na samom početku puča na gradski stadion u Santiagu zatvoreno je oko 40.000 osoba, od kojih su mnogi mučeni i ubijeni ili se do danas vode kao nestali. U tri godine novi je diktatorski režim uhitio preko 130.000 građana Čilea, ali i stranih državljana. Broj ubijenih procjenjuje se na 3.000. U jednom drugom terorističkom aktu koji će na američkom tlu izvesti Al-Kaida, na isti datum 28 godina nakon vojnog puča u Čileu, 11. rujna 2001. godine, kada su srušeni njujorški “Twin Towersi”, poginut će 2.997 nevinih građana, uglavnom američkih državljana. Svaki terorizam je isti, ali je najgori onaj iza kojega stoji moćna država sa svojim kompletnim aparatom represije pa ma čija ona bila i kako god se zvala. Svi teroristi moraju biti i jesu izvan zakona, a posebno onog najvišeg, “ljudskog zakona”. Zato i je najgore kada iza terorizma stanu i potiču ga oni koji te zakone donose i koji bi ih trebali štititi, a ne kršiti i to ponekad na najbrutalniji mogući način istovremeno se zaklinjući u demokraciju i u “svete ciljeve” obrane njenih vrijednosti.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: screenshot/YouTube
Uz ovo bi svakakobilo zgodno usporedno staviti kako se Čle pod Allendeom odupirao pučističkim napadima, kako je organizirao ekonomiju i kako je kontrirao štrajku kamiondžija. Osobito projekt Cybersyn, koji je za ono vrijeme bio fenomenalan.
link