Božo Kovačević je sudionik javnog života u Hrvatskoj već gotovo pedesetak godina. Diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, objavio je nekoliko publicističkih i znanstvenih knjiga, bio je saborski zastupnik, ministar i hrvatski veleposlanik u Rusiji od 2003. do 2008. godine.

S Kovačevićem smo razgovarali o prvim tjednima predsjednikovanja Donalda Trumpa u SAD-u te o mogućim pregovorima o završetku rata u Ukrajini. 

Evo, čini se da će se Donald Trump i Vladimir Putin sastati u Saudijskoj Arabiji. Ako se dogovore, Ukrajina će ostati bez dijela teritorija, a Trump bi Europu, „zadužio“ da plati sve troškove obnove nakon trogodišnjeg razaranja, a možda i još da čuva mir u Ukrajini, što je prilično teško zamislivo.

- Jasno je da predsjednik Trump Ukrajinu vidi ponajprije kao europski problem. On je svjestan da je Europa u panici od Rusije, da je Europa koja je odsječena od ruskih energenata potpuno ovisna o Americi i stoga postavlja uvjete. Iz njegove perspektive Amerika nema interesa da pomaže Ukrajini. Ima jedino interes Ukrajini prodavati oružje. To je jedan od aspekata problema. Drugo, on Rusiju smatra i dalje relevantnom silom. Nuklearnom silom koja može zaprijetiti i Americi i stoga je spreman s Rusijom pregovarati o uvjetima mira u Ukrajini. Ništa od toga nije nepoznato. Sve je bilo jasno za vrijeme kampanje. Bilo je jasno da ne smatra Europu relevantnim sugovornikom u raspravama o miru. Također je bilo jasno da on namjerava Ukrajini nametnuti uvjete mira i jedina strana s kojom je spreman pregovarati je Rusija. Sve je bilo jasno i prije pa više iznenađuje čuđenje ostatka kolektivnog Zapada nego najava samog takvog angažmana. Ono što je možda neobično u razgovoru Putina i Trumpa je pozivanje na zajedničku borbu Amerike i Rusije protiv nacizma u Drugom svjetskom ratu. Utoliko čudnije što Putinova propaganda ukrajinsku vlast neprestano žigoše kao nacističku. Situacija je tim apsurdnija što je prije nekoliko dana ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov objavio jedan članak u kojem Trumpove suradnike optužuje za nacizam, ponajprije Elona Muska. No, od riječi više treba pratiti djela, a to će se svesti na sljedeće - Trump će s Putinom dogovoriti ono što će Ukrajina morati prihvatiti, a Europa, htjela to ili ne, morat će se tome pokoriti. 

Očito će neke vojne trupe trebati ići tamo. Postavlja se pitanje dolazi li UN u obzir. Kad bi Rusi i pristali da europske trupe uđu kao mirotvorci, a Rusi su već govorili da neće na to pristati, bi li to bilo uopće zamislivo i provedivo? Europa je podržavala vojno i politički Ukrajinu, kakav bi to bio mir da u Ukrajinu stigne 150.000 europskih vojnika? Pa i da ne zanemarimo da bi to bilo vrlo „nezgodno“ za europske zemlje?

- Ovo je trenutak otrežnjenja za Europu, a do tog trenutka je došlo prekasno. Nakon Drugog svjetskog rata, američka politika bila je temeljena, kako su ih nazivali, univerzalnim načelima i na američkim interesima. To je bio multilateralizam, kolektivna sigurnost, slobodna trgovina, promicanje ljudskih prava i demokracije. Nakon kraja hladnog rata sva ta načela su manje-više korištena kao izgovor za ostvarivanje američkih interesa. Na koncu, kad je definitivno došlo do razlaza između Europe i Amerike, a to je bilo 2003. godine kad je Amerika odlučila napasti Irak, tadašnji američki ministar obrane Donald Rumsfeld je odgovorio: „Ne određuju saveznici misiju, nego misija određuje saveznike“. Znači, Amerika donosi odluke, saveznici su oni koji te odluke prihvate, a neprijatelji su oni koji se s tim odlukama ne slože. Europa je i 2008. godine propustila priliku postaviti se kao relevantan subjekt međunarodnih odnosa. Tada je na samitu NATO-a u Bukureštu većina europskih zemalja bila protiv upućivanja poziva Ukrajini i Gruziji da se učlane u NATO. Ali je američki predsjednik George Bush mlađi uspio nametnuti takvu odluku, unatoč Putinovom upozorenju s Minhenske konferencije 2007. godine da se Rusija protivi širenju NATO saveza. Europa je pokleknula pred Amerikom. I kasnije je imala najmanje dvije prilike jasno argumentirati svoje pozicije i za njih se zauzeti. Uspješno je posredovala u pregovorima između Viktora Janukoviča i prosvjednika na Majdanu te je postignut sporazum o prijevremenim izborima, o smanjivanju predsjednikovih ovlasti i mirnoj predaji vlasti, ali su Amerikanci to odbili prihvatiti. Potom je 2015. godine EU opet posredovala između Ukrajine i Rusije u postizanju sporazuma iz Minska 2, taj je sporazum postao i rezolucija Vijeća sigurnosti, ali su Amerikanci potpuno ignorirali postojanje sporazuma. EU je neprestano slijedila američke interese, a američki interesi su bili jasni. Amerika je bila protiv toga da europska ekonomija napreduje zahvaljujući jeftinom ruskom plinu. Predsjednik Joe Biden je u vezi sa Sjevernim tokom 1 i 2 jasno rekao: „Uništit ćemo te plinovode“. I ti su plinovodi bili uništeni. To pokazuje kontinuitet američke politike u pogledu odlučnosti da onemogući energetsku suradnju Europe i Rusije. Naime, 1982. godine nedaleko ruskog grada Tjumenja došlo je do najveće nenuklearne eksplozije ikad. Eksplodirao je prvi plinovod koji je povezivao SSSR i Europu, a eksploziju je izazvao maligni software u programu za upravljanje plinovodom koji su Sovjetima podvalili Amerikanci. Europa je u energetsku suradnju s Rusijom ušla ne izgradivši otpornost na mogući ruski politički utjecaj koji je bio posljedica te suradnje i ne uspostavivši jasne crvene linije prema Amerikancima u smislu definiranja svojih interesa. Dakle, Europa je prokockala prethodne prilike i zbog toga se Trump može ponašati ovako kako se ponaša. Ukrajina je u Europi, vi snosite trošak obnove.

"Dovoljno je da Amerika vidi nešto kao svoj interes, i ona će to ostvariti milom ili silom" (FOTO: Flickr/Gage Skidmore)

A ovaj je rat Biden potaknuo na izvjestan način?

- Apsolutno. Ali možemo konstatirati da postoji kontinuitet u američkoj politici izazivanja Rusije. Amerika se izravno umiješala u ukrajinsku politiku onemogućivši provedbu sporazuma između Janukoviča i opozicije. Tada su dogovoreni prijevremeni izbori, smanjivanje predsjedničkih ovlasti i mirna promjena vlasti. Jasno je da je Amerika željela nasilnu smjenu vlasti, državni udar. To je politika koja se razlikovala od politike tijekom hladnog rata. Tada je politika Zapada, NATO-a, bila odvraćanje Rusije od namjere da napadne Europu, a politika koja je započela s Bushom mlađim je politika neprestanog provociranja Rusije, što je i izazvalo neprimjerenu rusku reakciju. Putinova odluka o invaziji na Ukrajinu suprotna je međunarodnom pravu i, u dugoročnoj perspektivi, štetna sa stajališta strateških interesa Rusije, ali ne može se reći da Rusi nisu bili ničim izazvani.

Sad se naizgled čini da je ovo radikalna promjena američke vanjske politike. Međutim, neki analitičari tumače da je Trump samo do kraja razotkrio tu dominantnu američku politiku koja je većinom u povijesti bila imperijalistička i bez empatije prema drugima. 

- Točno, mislim da jest riječ o velikom razotkrivanju. Politika multilaterizma, ljudskih prava, demokracije redovito je bila ideološko opravdanje za američke poteze u smjeru ostvarivanja američkih interesa. Trump odbacuje sva ta ideološka opravdanja i stvari postavlja vrlo jednostavno. Amerika je prva vojna i ekonomska sila svijeta i njoj nisu potrebne multilateralne organizacije za ostvarivanje njezinih interesa. U bilateralnim odnosima sa svakom državom, osim s Kinom, Amerika je jači partner i moći će nametnuti svoje interese. Dugoročno, može se dogoditi da će se druge države udruživati protiv Amerike. No, u Europi je farsično stanje - što je manje Amerika spremna biti lider slobodnog svijeta, to više Europa vapi za tim da Amerika bude lider. To je tragedija europske politike. 

NATO će vjerojatno biti vrlo ozbiljno uzdrman, hoće li za SAD vrijediti uopće onaj članak 5. NATO-a o solidarnoj obrani članica?

- Pa Trump je već vrlo jasno rekao da će on slijediti načelo - Amerika prva. Dakle, ako procijeni da je u američkom interesu aktivirati članak 5., onda će to učiniti. Ali, njemu to očito nije u interesu, jer da jeste onda se ne bi sam pojavljivao u ulozi mogućeg agresora protiv jedne od zemalja članica Saveza. Zapravo protiv najmanje dviju - Danske i Kanade. 

Što sada EU može učiniti da se obrani od ovakve Trumpove politike s jedne strane, a s druge strane od Putina, s kojim se nikad ne zna što može biti?

- Europa treba odlučiti hoće li se uspostaviti kao europska konfederacija ili će se raspustiti na niz malih država. Jasno je da Europa kakva jest nije uvjerljiv subjekt međunarodnih odnosa. Osnovna prepreka na putu daljnje integracije EU-a je Lisabonski sporazum koji EU definirao kao nešto između međuvladine organizacije i konfederacije. U doba ekonomske konjukture, EU funkcionira kao labava konfederacija, a u doba opasnosti, EU umjesto da se homogenizira ona se polako rastače. Unutar Unije postoje države koje jedino u Americi vide jamstvo svoje sigurnosti.

"Trump će s Putinom dogovoriti ono što će Ukrajina morati prihvatiti, a Europa, htjela to ili ne, morat će se tome pokoriti" (FOTO: kremlin.ru)

Donald Trump svakodnevno bombardira svijet opasnim izjavama. Na primjer, iselit će Palestince i Gazu preurediti u turistički resort. Tu, zapravo, genocidnu izjavu neki analitičari i u Hrvatskoj, a i u Europi, relativiziraju na način da je to samo maksimalistička izjava kojom on hoće što više izvući u pregovorima. Je li točna ta interpretacija?

- Pa, ako bude mogao Trump će ostvariti sve ono o čemu je govorio. Ako naiđe na otpor u međunarodnoj zajednici, onda će morati donijeti odluku hoće li se vojno angažirati ili neće. Stanovite nade treba polagati na otpore unutar samog SAD-a. Demokrati se pokušavaju konsolidirati. Na vanjskopolitičkom planu riječ je o velikom razotkrivanju, o potpunom lišavanju ideoloških opravdanja za vanjskopolitičke poteze Amerike. Dovoljno je da Amerika vidi nešto kao svoj interes, i ona će to ostvariti milom ili silom. Ali, u unutarnjoj politici, jasno je da Trump dovodi u pitanje podjelu na izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast. On i njegove pristaše žele smjenjivati suce s čijim se odlukama ne slažu. Lideri republikanske većine u Kongresu govore da je njihova zadaća provoditi ideje predsjednika Trumpa, a ne donositi zakone i nadzirati izvršnu vlast. Trump se ponaša kao apsolutni monarh kojem Ustav propisuje da to može biti samo na određeno vrijeme, ali on sam bi, čini se, to htio biti na neodređeno vrijeme, što je potvrdio 6. siječnja 2021. godine.

Pa u kampanji je biračima spominjao da je to zadnji put što će morati izaći na izbore.

- Da, jer on kao pravi populistički lider sebe smatra jedinim predstavnikom američkog naroda, a svoje pristaše smatra američkim narodom. Oni koji nisu pristaše, nisu za njega američki narod. 

Protjerivanje izbjeglica se provodi bez sudskih odluka. Potpisao je uredbu po kojoj se mogu protjerivati čak i oni koji su rođenjem u SAD-u stekli državljanstvo? Ruši se demokratski sustav, skupa s trodiobom vlasti koja je i u Europi i u Americi stara, barem formalno, stoljećima. 

- Točno. I zato je Trump najveća prijetnja američkoj demokraciji, ali i demokraciji uopće. Govori se od 2022. godine kako je ruska agresija pokazatelj stupnja opasnosti koji od diktatura prijeti demokratskim zemljama. Ali, sjetimo se Iraka. Demokratska zemlja je napala Irak, a u Siriji je SAD podržavao ISIL protiv režima Bašara al-Asada. Sjetimo se Muammara Gaddafija, to su slučajevi u kojima su demokratske zemlje napadale nedemokratske zemlje. A suvremeni populizam unutar zapadnih zemalja, a njegov je glavni protagonist Trump, razara institucije liberalne demokracije. Trump ima popis ljudi koje Ministarstvo pravosuđa treba progoniti zbog toga što su bili Trumpovi protivnici u izbornoj kampanji 2020. godine. 

Trump, a i Amerika doživljava Kinu kao glavnog protivnika, pa se tumači i da je približavanje Putinu, njegova želja da Rusiju izvuče iz kineskog zagrljaja. Ali, u čemu je zapravo poanta tog velikog straha od Kine, osim toga što Kina toliko napreduje da će u jednom trenutku i ekonomski biti jača od SAD-a? Pa što onda?

- Zato što Amerikanci, i demokrati i republikanci, smatraju Ameriku izuzetnom. Trump je i govorio o izuzetnosti Amerike u svom inauguralnom govoru i smatraju da je prirodno da Amerika bude prva u vojnom, ekonomskom i tehnološkom pogledu. Kina je iskoristila vrijeme globalizacije za ekonomski i tehnološki napredak i u nekim je aspektima ne samo dostigla, nego i prestigla Ameriku. Ali Amerika, umjesto da sebe učini boljom i uspješnijom od Kine, sebi daje zadaću da onemogući daljnji kineski razvoj. Trump je tijekom prvog mandata uveo mnoge sankcije Kini, Biden je samo dodao nove sankcije i, što je farsa prve vrste, on je te sankcije opravdavao time da Kina daje visoke državne subvencije tehnološkim kompanijama. Ali je onda i sam nekoliko tisuća milijardi dolara namijenio za subvencije američkim kompanijama. Možda je najjasniji primjer te američke opsjednutosti Kinom razgradnja svjetske trgovinske organizacije. Na njezinom uspostavljanju inzistirao je SAD. Ali, kad ih je Kina počela prestizati, Amerikanci su počeli uvoditi jednostrane sankcije suprotne pravilima WTO-a. I onda su onemogućili rad arbitrarnog tijela WTO-a koje je trebalo sankcionirati američke poteze suprotne pravilima WTO-a. Tako da je Amerika koja je bila glavni promotor i ideolog globalne slobodne trgovine danas najžešći protivnik slobodne trgovine, a komunistička Kina je njezin glavni promotor, što je jedan od apsurda suvremenog svijeta. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/N1

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.