50 GODINA OD TERORA „SVJETSKOG PRAVEDNIKA“: Ima li SAD dovoljno moralnog kapaciteta da se ispriča?
Od krvavog vojnog puča u Čileu koji se dogodio 11. rujna 1973. godine prošlo je 50 godina. Taj prevrat i rušenje vlade predsjednika Salvadora Allendea izvršila je do tada tradicionalno neutralna čileanska vojska na čelu s generalom Augustom Pinochetom, uz asistenciju sjevernoameričkog predsjednika Richarda Nixona i njegovog dijaboličnog alter ega, Henryja Kissingera, savjetnika u Nixonovoj predsjedničkoj kampanji 1968. godine, a tada na funkciji državnog tajnika i Nixonovog “consiglierea” za nacionalnu sigurnost.
Kako je došlo do toga da “demokratska Amerika” odigra tako prljavu antidemokratsku ulogu u rušenju Allendea, čovjeka koji je 3. studenog 1970. godine postao prvi socijalistički mandatar na svijetu što je demokratskim putem, na slobodnim višestranačkim izborima, bio izabran na tu funkciju? Jesu li su se SAD danas, pola stoljeća nakon organiziranja tog profašističkog puča, spremne ispričati Čileu i njegovom narodu zbog veličine patnje i tragedije koju su proživjeli zbog njih?
Danas se o umiješanosti i ulozi SAD-a u izvršenje vojnog puča u Čileu zna puno više jer je skinuta oznaka “tajnosti” s dijela dokumenata iz National Security Archivea iako je objektivnim analitičarima sve bilo jasno odmah, o čemu smo već na Lupigi opširno pisali. Tako je slavni nobelovac Gabriel García Márquez (inače “opasni komunista” čije knjige, kao i djela mnogih drugih “subverzivnih autora”, Pinochetov režim ritualno spaljuje na lomačama pa je tako na jednoj od njih odjednom spaljeno čak 15.000 primjeraka knjige “Pustolovina Miguela Littina”) još 1974. godine objavio tekst “Čile, puč gringosa” o tajnoj “Washingtonskoj večeri” na kojoj se, godinu dana prije predsjedničkih izbora na kojima će pobijediti Allende, dogovorilo sve ono što će uslijediti ukoliko on pobjedi. “Svjetski čuvari demokracije” i “gospodari svijeta” sve su već riješili daleko prije održavanja čileanskih izbora i puča od 11. rujna 1973. godine.
Naime, jedne snježne noći krajem 1969. godine na periferiji Washingtona su se na tajnoj večeri našla tri američka generala iz Pentagona i četiri visoka časnika čileanske vojske. Domaćin je bio zrakoplovni pukovnik pri vojnoj misiji Čilea u SAD-u, Gerardo López Angulo. Poseban gost na večeri je bio direktor čileanska zrakoplovne škole general Toro Mazote koji je dan ranije stigao u “studijski posjet” SAD-u. Tih sedam visokih časnika razgovaralo je što uraditi kako bi se spriječila pobjeda Salvadora Allendea na predstojećim čileanskim izborima, ali i o tome kako djelovati ukoliko Allende ipak uspije pobijediti.
Richard Nixon naredio je masivnu intervenciju u Čileu (FOTO: Wikimedia/Jimdsnyder)
Dok su jeli pečenu govedinu s graškom i voćnu salatu, pijuckajući odlična čileanska crna vina, general Mazote izjavio je da će u tom slučaju „predsjedničku palaču La Moneda zauzeti u pola sata, makar je trebali i zapaliti”. Svi su se složili, uključujući i generala Ernesta Baeza, budućeg Pinochetovog direktora Nacionalne sigurnosti koji će četiri godine kasnije uistinu izdati naređenje da se predsjednička palača zapali. Za stolom su još sjedili general Sergio Figueroa Gutieŕez, zapovjednik zračne brigade i budući Pinochetov ministar javnih radova te najbolji prijatelj generala Gustava Leigha koji će narediti raketiranje La Monede. Uz njih, sjedio je i admiral Arturo Troncoso, kasniji pučist iz Valparaisa, koji će izvršiti krvavu čistku Allendeu odanih mornaričkih časnika.
Ta “Washingtonska večera” bila je prvi kontakt Pentagona s budućim pučistima. Nakon ove večere uslijediti će još niz susreta, kako u Washingtonu tako i u Čileu, na kojima je u tajnosti dogovoreno da će u slučaju pobjede Allendea i njegove uspješne inauguracije grupa urotničkih generala oružjem svrgnuti demokratski izabranog čelnika.
Sve je isplanirano unaprijed, hladnokrvno, kao da se radilo o običnoj ratnoj operaciji bez obzira na moguće žrtve. Plan je trebala osmisliti Naval Intelegence Agency (Sigurnosna služba ratne mornarice) koja je objedinjavala sve informacije drugih agencija, uključujući i CIA-u, a sve pod najvišim političkim vodstvom i nadzorom Nacionalnog savjeta za sigurnost. Bilo je “logično” da se mornarica zaduži za ovaj “projekt” jer je prvotni plan bio da se puč izvrši za vrijeme odvijanja zajedničkih američko-čileanskih pomorskih manevara na Pacifiku. Ti su se manevri trebali održati u rujnu 1970. godine, istovremeno s održavanjem čileanskih izbora, a sve u koordinaciji s čileanskim kopnenim i zračnim snagama.
Još 1965. godine SAD su razvile opsežnu akciju pod nazivom “Plan Camelot” kojom je bilo obuhvaćeno kompletno čileansko društvo. Još jedna Kuba nije se smjela dogoditi. Za Amerikance je izborna pobjeda bilo koje lijeve političke opcije, pa makar i one najumjerenije, bila istoznačna s “pobjedom komunizma”. Smatrali su kako u tom slučaju “imaju pravo” da u ime svojih globalnih interesa oružjem, nasilno sruše takvu vlast bez obzira na političku volju naroda suverenih država.
Ipak do puča u Čileu neposredno nakon pobjede Allendea ne dolazi. Glavni razlog za to jest procjena američkog ambasadora u Čileu Edwarda Korryja i čileanske ispostave CIA-e kako je za takvu terorističku državnu akciju “loš moment” zbog čega bi sve moglo završiti katastrofalnim posljedicama po SAD. Stoga je trebalo razraditi nove planove.
Stadion u Santiagu gdje će vojska dovesti Allendeove pristaše i sve one koji su smatrani "nepoćudnima", njih oko 40.000 od kojih su mnogi mučeni, ubijeni ili se do danas vode kao nestali (FOTO: Flickr/santiagonostalgico)
Salvador Allende pobijedio je na čileanskim izborima 4. rujna 1970. godine. Jedanaest dana poslije toga (15. rujna) američki predsjednik Richard Nixon primio je u Ovalnom uredu Bijele kuće konzervativnog vlasnika najvećeg i najutjecajnijeg čileanskog dnevnika El Mercurio, Augustína Edwardsa Eastmana. Taj događaj posredovao je predsjednik PepsiCo i glavni distributer Pepsi-Cole za Čile, Don Kendall. Cilj susreta najmoćnijeg svjetskog političkog magnata, Nixona, s dvojicom medijskih i poduzetničkih magnata bio je razrada sveobuhvatnog plana uništenja Allendea. Nakon razgovora tog naizgled čudnovatog trija, predsjednik Nixon poziva Richarda Helmsa, direktora CIA-e. Otvoreno mu kaže da “režim Allendea u Čileu nije prihvatljiv Sjedinjenim Državama” i naređuje masivnu intervenciju u toj suverenoj zemlji.
Za te prikrivene akcije odobrava mu početnih deset milijuna dolara, što je otprilike iznos ekvivalentan današnjih 80 milijuna dolara. Helms objašnjava Nixonovo odobravanje puča riječima kako je “Truman izgubio Kinu, Kennedy Kubu. Nixon neće izgubiti Čile”. Demokratska volja čileanskog naroda izražena na slobodnim izborima ove lažne zaštitnike “svjetske demokracije” nije niti malo zanimala. Nixon zahtijeva od šefa CIA-e strogu konspiraciju, a Helms će kasnije tvrditi kako je to bila njegova “najtajnija misija nakon Drugog svjetskog rata”.
Početni cilj bio je “ekonomsko davljenje” te “proizvodnja kaosa” i nezadovoljstva u Čileu. Za to je zadužen direktor Odjela za Zapadnu hemisferu CIA-e, Wiliam Broe. On je u tu svrhu formirao “Task Force” pod upravom Davida Atlee Philipsa, šefa podružnice CIA-e u Brazilu. Plan ekonomskog razaranja, poticanja bunta, kaosa i nepodnošljivih uvjeta života u Čileu nazvan je “Projekt FUBLET”.
Metode bespoštednog ekonomskog uništenja država čija vlast nije po volji moćnih američkih kontrolora stvarnosti prastara je priča. Kuba je tako pod sankcijama i u izolaciji već preko 60 godina, a kompletna Latinska Amerika gotovo svakodnevno potvrđuje aktualnost slavne izreke davno preminulog don Porfiria Díaza - “Pobre México, tan lejos de Dios y tan cerca de Estados Unidos” („Jadni Meksiko, tako daleko od Boga, a tako blizu Sjedinjenih Država“). U novije vrijeme slične “blagodati” moćnog američkog susjeda posebno je osjetila Venezuela pa tako poznati ekonomist Jeffrey Sachs zajedno s Markom Weisbrotom u izvještaju Center for Economic and Policy Research navode da je u Venezueli “ubijeno više od 40.000 ljudi kao posljedica sankcija” i to samo u periodu između 2017. godine i kraja 2018. godine.
“Čileanska ekonomija mora vrištati” - tim je riječima Nixon naredio uništenje tamošnjeg gospodarstva, pravljenje nereda, proizvodnju straha i očaja među građanima i stvaranje tzv “objektivnih uvjeta” za slom kičme Allendeovog režima, odnosno uspostavljanja klime podrške vojnom puču koji će srušiti demokratski izabranu vlast. Amerika odmah po završetku izbora u Čileu pokušava spriječiti da čileanski Kongres podrži Allendeovo preuzimanje funkcije predsjednika. Za ostvarenje tog cilja razradili su dva moguća puta. “Track I” bio je pokušaj da Kongres ne prizna Allendea za predsjednika pozivajući se na činjenicu da stranka Narodnog jedinstva (Unidad Popular) nije osvojila apsolutnu većinu za što im je trebala suradnja najuglednijeg čileanskog demokršćanskog lidera Eduarda Freia koji je trebao izvršiti Ustavni puč poništavajući rezultate izbora. On je kanio imenovati Vojni kabinet koji bi predvodio prijelaznu vladu, a predsjednički kandidat desničarske Nacionalne stranke (Partido National) Jorge Alessandri postao bi njen privremeni predsjednik koji bi zatim raspisao nove izbore i odstupio s funkcije. U tom bi slučaju Frei, koji ne bi ulazio u prijelaznu vladu, bio novi kandidat za predsjednika Čilea. Druga opcija, “Track II”, značila je smjenu predsjednika Allendea vojnim pučem.
O ulozi Eduarda Freia u rušenju Allendea i o neuspjehu socijalista da “nađu zajedničku riječ s demokršćanima” (što je po nekima bio glavni uzrok fatalnog kraja njihove vladavine) danas se puno razglaba, ali je činjenica da on nije prihvatio ovu “izdajničku ulogu” (ima onih koji smatraju kako je to kasnije rezultiralo njegovom smrću tijekom bezazlene medicinske operacije, kako je završio i slavni čileanski nobelovac Pablo Neruda, o čemu smo također pisali na Lupigi). Još je tu puno nejasnih stvari, ali ideja ustavnog puča u Kongresu koju je u lipnju 1970. godine osmislio američki veleposlanik Korry nije se ostvarila te se pribjeglo pripremama za izvršenje vojnog puča („Track II“). Ta faza počinje Nixonovim obećanjem “ekonomskog davljenja” Čilea.
Allende i Pablo Neruda u godinama prije vojnog puča (FOTO: Fundacion Salvador Allende)
Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka uskraćuju Čileu sve kredite, a zapadne kompanije prestaju sa svojim ulaganjima. To je bio prokušani recept i tehnika koja je već primijenjena u Brazilu kako bi se opravdao vojni puč i rušenje predsjednika Joaoa Goularta 1964. godine. Činjenica je da se Korry žestoko suprotstavljao vojnom puču (zalažući se za ustavni puč) vjerujući da će to nanijeti štetu američkim interesima. Svoje spoznaje o pripremama vojnog puča prenio je Freiu. Posebno je upozorio na suradnju majora Artura Marshalla i generala Horacia Gamboa s paravojnim desničarskim Pokretom nacionalista Domovina i sloboda (Movimiento Nacionalista Patria y Libertad - MNPL) kojeg je odvjetnik Pablo Rodriguez Grez osnovao pet dana nakon izbora s direktnim ciljem rušenja Allendea. Njihov plan će se ostvariti tek za tri godine.
Peter Kornbluh, novinar i ekspert iz Arhiva Nacionalne Sigurnosti u Washingtonu te direktor Projekta dokumentacije u Čileu, objašnjava kako je Richard Nixon prvo poduzeo sve kako bi se socijalist Allende onemogućio da pobijedi na izborima. Nakon toga, pokušalo se spriječiti da Allende preuzme vlast. Nisu uspjeli, a istovremeno je Allendeova popularnost u širokim slojevima naroda rasla sve više. To je izazvalo veliku nervozu u Bijeloj kući. Nixon i Kissinger strahovali su da bi taj umjereni liječnik, demokratski socijalist i latinoamerički marksist, mogao uspjeti u svom projektu te postati uzor i primjer ostalim narodima latinoameričke hemisfere koju je Amerika još od vremena Monroeve doktrine iz 1823. godine te Manifesta Destiny iz 1845. godine, smatrala svojim “stražnjim dvorištem” kojim imaju pravo gospodariti i uređivati ga kako ih je volja, a ne kako bi to svojom slobodnom odlukom, željeli narodi koji tamo žive. To nije moglo završiti drugačije nego u krvi i zločinu.
Ta su vremena politički izuzetno turbulentna. Eho kubanske revolucije još je odjekivao svijetom, a posebno Latinskom Amerikom. Europu trese politički potres “revolucionarne” 1968. godine ljuljajući temelje “kapitalističke logike života” dok studentski nemiri ne zaobilaze ni Jugoslaviju, ali su najsnažniji u Francuskoj i Njemačkoj. Niz teoretskih kritika postojeće “kretenizacije života” pretvaraju se u direktnu akciju studenata, uskoro i radnika, uz zahtjev za radikalnim promjenama postojećeg načina života.
Uoči samog početka Olimpijade u Meksiku 1968. godine dolazi do masakra studenata na trgu Tlatelolco (Plaza de las Tres Culturas) u Meksiko Cityju. Iste godine Sovjetski Savez u Čehoslovačkoj tenkovima guši Praško proljeće. U Argentini izbijaju pobune studenata u gradovima Cordoba i Rosario, tzv “Cordobazo” i “Rosariaso”. U Urugvaju se između 1967. i 1969. godine dešavaju četiri generalna štrajka. U listopadu 1967. godine u Boliviji je ubijen Che Guevara, ali ne i njegova teorija “revolucionarnih žarišta”. U isto vrijeme kada Allende pobjeđuje u Čileu, u Boliviji se uspostavlja “Asamblea Popular”, predstavničko tijelo sindikata i radnika kao alternativna vlada. U Meksiku u lipnju 1971. godine dolazi do “Krvoprolića na Tjelovo” (“La Matanza de Corpus Cristi” ili “Halconazo”) kada famozne paravojne jedinice Los Halcones masakriraju studente koji traže reformu obrazovanja (o čemu će Alfonso Cuarón snimiti film “Roma”). U Europi se ranije, početkom šezdesetih godina, u Italiji i Španjolskoj, rađa ideja “eurokomunizma” koja sredinom sedamdesetih dominira zapadnoeuropskim komunističkim strankama. To su godine Vijetnamskog rata, godine pobuna i revolucija, ali i pokretanja Operacije kondor, plana Sjedinjenih Država da uz pomoć desničarskih diktatura u Južnoj Americi svim metodama, legalnim ili ne, pod svaku cijenu suzbiju ljevičarske političke pokrete. Operacija Kondor trajat će sve do 1980. godine.
Allende je imao vrlo ambiciozan projekt poboljšanja uvjeta života narodnih masa (FOTO: Wikipedia/Che Mella)
Na ljevici se tada pokreću rasprave o odnosu reforme i revolucije, načinima borbe protiv kapitalizma i imperijalizma te različitim putevima u socijalizam. Otvara se prostor i za ideju čileanskog puta koji je podrazumijevao da se fundamentalna struktura buržoaske države ne dira i da se duboke društvene promjene pokušaju izvesti uz poštivanje institucionalnih i ustavnih formi i principa bez ikakvog nasilja nad njima. Treba imati na umu da u Latinskoj Americi oko deset posto zemljoposjednika tada kontrolira 80 posto obradive zemlje. Seljaci čine 55 posto stanovništva Latinske Amerike i žive u uvjetima ekstremnog siromaštva te prekomjerne eksploatacije. Industrijalizacija je vrlo niska, koncentrirana u nekoliko centara i enormno ovisna o Americi. U Čileu je čak 72,7 posto obradivih površina koncentrirano u samo 1,3 posto farmi dok 85,2 posto seljaka raspolaže sa samo 5,8 posto obradivih površina. Čileanska ekonomija 80 posto ovisi o bakru, a 40 posto najvažnijih kompanija u stranim je rukama.
Program Allendeovog Narodnog jedinstva zapravo je vrlo ambiciozan projekt poboljšanja uvjeta života narodnih masa što podrazumijeva radikalni raskid s imperijalizmom. Zato će njegova vlada odmah potaknuti nacionalizaciju prirodnih dobara i raspodjelu zemlje seljacima. Uvjeti nacionalizacije proizvodnje salitre, željeza i drugih ruda dogovarali su se s vlasnicima. U prosincu 1970. godine čileanski Kongres je jednoglasno izglasao nacionalizaciju eksploatacije bakra. Nacionaliziraju se banke i osniva se “Área de Propriedad Social” (“Područje Društvenog Vlasništva”) u koju ulaze strateška nacionalizirana poduzeća. Allendeova vlada uskoro uspostavlja kontrolu nad industrijom čelika, naftnih polja, rafinerija, većine željeznica i zračnog prometa - tako da 1973. godine čileanska socijalistička vlada kontrolira 80 posto industrijske proizvodnje i 60 posto BDP-a. Sve je to bilo popraćeno socijalnim mjerama poboljšanja uvjeta stanovanja, prehrane i zdravstvene zaštite.
Naravno da se alarm velikih internacionalnih kompanija odmah upalio. Američki je već odavno bio upaljen. Allende je svjestan toga. On će inzistirati na mirnom putu ostvarenja socijalizma dolazeći zbog toga i u sukob s radikalnim krilom vlastite stranke. Zanimljivo je da su mu čileanski komunisti bili najlojalniji partneri podržavajući do kraja njegov pacifistički koncept.
CIA i čileanska desnica u listopadu 1972. godine organiziraju štrajk kamiondžija paralizirajući cijelu državu nakon čega dolazi do velike mobilizacije i samoorganizacije radničke klase. Socijalni se konflikti zaoštravaju. Allende pokušava oslabiti urotnike i smiriti vojsku njihovim uključivanjem u izvršnu vlast pa tako 9. kolovoza 1973. godine formira svoj novi civilno-vojni kabinet u koji ulaze tri generala i glavni zapovjednik policije. Taj krug “zatvara” 23. kolovoza 1973. godine (niti tri tjedna uoči puča) imenujući generala Augusta Pinocheta zapovjednikom čileanskih Oružanih snaga. Dakako, taj Allendeov pokušaj pokazao se promašenim na što su ga odmah upozoravale vođe radničkih samoorganizacija “Córdones industriales”. Bili su to organi teritorijalne koordinacije među radnicima određene zone unutar koje su se nalazile desetine tvornica i poduzeća čiji radnici imaju svoje predstavnike u pojedinom “Kordonu”. Upravo su oni su za vrijeme štrajka kamiondžija organizirali život u Čileu, a u trenutku Pinochetovog puča djeluje 31 “Kordon” od čega njih osam u glavnom gradu Santiago de Chile.
Nakon puča zabranjuju se sindikati, a njihove vođe se hapse ili ubijaju (SCREENSHOT: YouTube)
Jedan od radničkih vođa, Armando Cruces, upozorava da “vojnici u vladi predstavljaju jamstva poslodavcima, a ne radničkoj klasi”. Četiri dana uoči puča, 5. rujna 1973. godine, Koordinacija Industrijskih kordona u Santiagu (La Coordinación de los Cordones Industriales de Santiago) obratila se “drugu predsjedniku” Allendeu riječima: “Upozoravamo te druže, uz svo naše poštovanje i povjerenje koje još imamo prema tebi, da ćeš, ukoliko ne provedeš program Narodnog jedinstva, ukoliko izgubiš povjerenje masa, izgubiti jedinu stvarnu podršku koju imaš ti osobno i kao predsjednik vlade te ćeš biti odgovoran što ćeš odvesti zemlju, ne u građanski rat jer je on već u punom tijeku, nego u hladnokrvni, planirani masakr najsvjesnije i najorganiziranije radničke klase Latinske Amerike”
Nakon Pinochetovog vojnog puča kompletnu kontrolu nad zdravstvom preuzima vojska, a ministar zdravstva postaje pukovnik. Sva nacionalizirana industrija vraćena je starim vlasnicima ili su velikodušno obeštećeni dok su rudnici bakra vraćeni američkim vlasnicima. Pinochet u jednom od svojih prvih intervjua kaže: “Netočno je da mi Čileanci preuzimamo nešto što nama ne pripada”. Politička diktatura, ekonomski neoliberalizam, eliminiranje bilo kakve vrste državne intervencije, svetinja privatnog vlasništva i djelovanje magične “nevidljive ruke tržišta” postaju, u režiji Miltona Friedmana i njegovih “Chicago boysa”, temelji organizacije čileanskog društva.
Pučističkoj kliki sada se širom otvaraju vrata svih banaka koje su Allendeovoj vladi odbijale dati kredite, a posebno vrata Svjetske banke i Latinoameričke razvojne banke (El Banco de Desarrollo Latinoamericano). Izdašni krediti i inozemne investicije preplavljuju Čile. Predsjednik Nixon Pinochetu odmah odobrava 24 milijuna dolara za kupnju 120 kilotona pšenice što je bilo osam puta više od onoga što je Allendeova vlada uspjela dobiti u sve tri godine postojanja. Radnička kontrola tvornica se ukida, zabranjuju se sindikati, a njihove vođe se hapse ili ubijaju. Zabranjuju se sve političke stranke osim onih koje Vojna hunta proglašava “patriotskim”, a radničke stranke se posebno stavljaju izvan zakona. Napušta se politika kontrole cijena, ukida se program raspodjele mlijeka ... Tako je Nixonova Amerika uspjela srušiti demokratsku izabranu vladu Salvadora Allendea i u Čileu instalirati neoliberalni koncept društva “na vrhovima bajuneta”, doduše krvavim, ali koga uopće briga za to.
Vojni puč u Čileu je na brutalan način zatvorio put kojim su različite latinoameričke države krenule pokušavajući izgraditi državu blagostanja koja bi suvereno i slobodno raspolagala svojim prirodnim bogatstvima. Eric Toussant, osnivač Komiteta za ukidanje nelegitimnog duga (The Committee for the Abolition of Illegitimate Debt) smatra kako je Pinochetov puč nagovijestio ono što će se desiti u sljedećih desetak godina u Latinskoj Americi - imperijalistička kontraofenziva predvođena Amerikom i instaliranje projekta ekonomskog modela kojeg danas poznajemo pod imenom Neoliberalizam.
Pinochet i Kissinger u ugodnom razgovoru (FOTO: Wikimedia/Ministerio de Relaciones Exteriores de Chile)
Taj je model instaliran silom vojnog oklopa, a protiv interesa najširih masa. Amerika zatim pomaže dolazak na vlast Carlosa Menema u Argentini i Carlosa Salinasa de Gortaria u Meksiku koji su, obećavajući ostvarenje “eknomskog čuda”, doveli do teških neuspjeha i produbljenje socijalnih konflikata. Od takozvane politike “ekonomskog šoka” na kraju će narodu ostati samo šok. Čile je postao živi laboratorij za nametanje tog modela koji se temeljio na ukidanju dotadašnjeg stimuliranja rasta i razvoja društva preko države. Neoliberalni model podržava privatizaciju svih strateških resursa, zdravstva i obrazovanja - reducirajući intervencije javnog sektora u reguliranju gospodarskih aktivnosti. Tako se 1973. godine pomoću tenkova, teoretski osmišljen idejama Miltona Friedmana (Čikaška škola) i pod američkim pokroviteljstvom, promovirao “ekonomski model čileanske diktature”. Na taj je način neoliberalni ekonomski model bučno ušetao na svjetsku pozornicu hodajući “ruku pod ruku” s okrutnom političkom diktaturom istovremeno trubeći o tobožnjoj zaštiti demokracije. Ta truba i danas svira …
Neoliberalizam je u Čileu za sobom ostavio krvavi trag. Časni čileanski vojnici koji nisu podržavali pučiste brutalno su pogubljeni. U atentatima su ubijena dva vrhovna zapovjednika čileanske vojske. General René Schneider ubijen je u atentatu još 1970. godine u Čileu, a tri godine kasnije u Buenos Airesu, je likvidiran i general Carlos Prats. Na američku sramotu u Washingtonu je 1976. godine smaknut i bivši čileanski ministar vanjskih poslova te ministar obrane Marcos Orlando Letelier del Solar, zajedno s 25-godišnjim Amerikancem Ronnijem Moffittom. “Demokratski svijet”, a ni tadašnji američki predsjednik Jimmy Carter ne uzbuđuju se previše zbog toga. Uostalom, kao niti zbog ubojstva na desetke tisuća “nepoćudnih” Čileanaca. Prognane da i ne spominjemo. Štoviše, Henry Kissinger u prosincu 1973. godine dobija Nobelovu nagradu za mir, a Milton Friedman tri godine kasnije Nobelovu nagradu za ekonomiju.
Pet dana nakon vojnog puča u Čileu Nixon je u telefonskom razgovoru zadovoljno rekao Kissingeru: “Ovo u Čileu se konsolidira”, dodajući “U vrijeme Eisenhowera bili bismo heroji” pa cinično nastavlja kako se, na sreću, “naša ruka (…) u ovome ne uočava”. Kissinger mu je u istom, gotovo posprdnom stilu, odgovorio kako uostalom: “Mi to nismo napravili (…) mi smo im samo pomogli”.
Danas više nema nikakvih tajni o ključnoj ulozi ovog dijaboličnog dvojca u kreiranju strašnog zločina koji se u njihovoj režiji odigrao u Čileu 1973. godine. Jedino pitanje koje na kraju preostaje je ono s početka ovog teksta - imaju li Sjedinjene Američke Države danas u sebi dovoljno demokratskog i moralnog kapaciteta da se javno ispričaju čileanskom narodu za svo zlo i za sve patnje koje su mu tada nanijeli?
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
Prljavi i fašistoidni američki sistem se stara samo o bogatašima. Šta je sa američkim genocidom prema Indijancima i afro Amerikancima? Zatrovali su celi svet.