Još donedavno samo su teški paničari brinuli o atomskoj bombi. Već danas nije neobično na kavi načuti razgovor o toj jezivoj napravi. Međunarodna kampanja za zabranu atomskog oružja (ICAN) navodi kako tek devet država ima nuklearne glave. To su Rusija, Sjedinjene Države, Kina, Francuska, Velika Britanija, Pakistan, Indija, Izrael i Sjeverna Koreja.

U svakom trenutku X zemalja, uz potporu drugih ili samostalno, pokušava doći do nuklearnog naoružanja. Između ostalih, tu je i Iran za kojeg tajne službe SAD-a smatraju kako „u ovom trenutku ne izrađuje nuklearnu bombu, ali je proteklih godina uran obogatio do 60 posto čistoće što je blizu 90 posto koliko je potrebno za izradu nuklearnog oružja”, analizira Associated Press.

NOAM CHOMSKY: "Mogla bi se dogoditi velika katastrofa za buduće generacije"

KOLIKO KOŠTA BUDUĆNOST VAŠE DJECE: Posljednji smo naraštaj koji ima priliku popraviti stvari

GODIŠNJICA ČERNOBILA - FOTO-REPORTAŽA: Lupiga u ozračenom gradu, gdje priroda uživa bez ljudi

Baš kako je Albert Einstein predvidio u svojoj slavnoj formuli, mala količina materije sadrži ogromne količine energije. Ona se može koristiti za napajanje strujom čitavih regija, dijagnosticiranje i liječenje raka, ali i za držanje u napetosti čitave planete. U knjizi „Tražeći bombu” ("Seeking the Bomb") iz 2022. godine, profesor nuklearne sigurnosti i politologije na Massachusetts Institute of Technology (MIT), Vipin Narang, odgovara na pitanja kako određene zemlje dolaze do nuklearnog naoružanja.

„O nuklearnoj proliferaciji često razmišljamo kao o stiliziranom 'Projektu Manhattan', ali SAD i Sovjetski Savez zapravo su jedine zemlje koje su na taj način došle do nuklearne bombe. Ostale nuklearne sile su to napravile drugačije”, navodi Narang.

Premda tek devet država trenutno ima nuklearne kapacitete, tijekom godina, barem još 29 ih je pokušalo doći do naoružanja za masovno uništenje. Narang analizira načine i strategije koje su tragači za bombom koristili te ih razvrstava u nekoliko kategorija.

Prvu grupu, koju Narang naziva „sprinterima”, čine velike zemlje što su mogle i jesu napravile atomsko oružje. Riječ je o SAD-u, Sovjetskom Savezu, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Kini i Indiji.

U drugu skupinu spadaju oni što se nećkaju, „hedgeri”. Zemlje koje imaju ekonomski i tehnički potencijal za razvoj nuklearnog oružja, ali to iz geopolitičkih, povijesnih ili unutarnjopolitičkih razloga ne čine. U toj su skupini Njemačka, Japan, Južna Koreja, Švedska, Švicarska, Argentina i Brazil.

Grad Hiroshima bio je prva žrtva nuklearnog oružja 6. kolovoza 1945. godine (FOTO: Wikimedia/calflier001)

„Zaštićeni” čine treću skupinu. Riječ je o zemljama koje svoje saveze sa supersilama koriste za razvoj nuklearnog oružja. Kao primjer Narang navodi Izrael koji bi, nuklearnu bombu tehnički mogao imati još od šezdesetih godina prošlog stoljeća premda to nikada nisu službeno potvrdili. Na isti je način, ali uz pomoć Kine, do svog arsenala došla i Sjeverna Koreja.

Obzirom da razvoj nuklearnog oružja često nije u interesu niti saveznika, najveći broj zemalja stoga do nuklearnog oružja pokušava doći krijući to. Ovu skupinu znanstvenik s poznatog sveučilišta naziva „skrivači”.

„Ukoliko nemate nekoga da vas zaštiti, jedina opcija vam je da se krijete. Skrivanje razvoja nuklearnog oružja je pak vrlo riskantna strategija jer većina bude otkrivena”, zaključuje Narang. Ova kategorija, u koju se očito ubraja i Iran, ne predstavlja samo rizik da će režim biti otkriven u izradi bombe, već i bjanko ček za velesile da, opravdano ili ne, bilo koga proglase potencijalnom nuklearnom prijetnjom i bombardiraju.

No, ukoliko su znanje i "proizvodni proces" poznati više od 80 godina, zbog čega je nuklearnim aspirantima i danas toliko teško neometano napraviti atomsku bombu? Osim geopolitičkih razloga, uglavnom je problem u količinama.

Ogromna destruktivna sila atomskih oružja proizlazi iz naglog oslobađanja energije nakon odvajanja jezgre radioaktivnog atoma, najčešće uranija ili plutonija, koji lančanom reakcijom dovode do nuklearne eksplozije. Međutim, većina radioaktivnih elemenata ne podržava lančane reakcije. Najčešći izotopi koji ju podržavaju su pak uran-235 i plutonij-239. Ovaj plutonijev izotop ne postoji u prirodi, a sirovina od deset kilograma, koliko je potrebno za razvoj nuklearnog oružja, nastaje kao nusprodukt godine dana rada nuklearnog reaktora poput onog u Krškom. Kako bi bio upotrebljiv za razvoj nuklearnog oružja, treba ga pak svesti na plutonijev izotop 239 što je proces koji je teško sakriti od satelita i špijuna.

Alternativno, koristi se uranij kojeg je moguće nabaviti u "slobodnoj" prodaji. Prema Svjetskom nuklearnom udruženju, najveći svjetski proizvođač je Kazahstan koji je lani iskopao gotovo 22 kilotone. Nevolja je u tome što prirodni uranij preko 99 posto mase duguje izotopu 238 koji ne podržava lančanu reakciju zbog čega ga treba tretirati. Taj proces je, gotovo cijelo stoljeće, nepremostiv problem za većinu zemalja. Naime, od 22.000 tona uranijeve rudače lani iskopane u Kazahstanu moguće je dobiti tek 50 tona ovog metala. Manje od jedan posto toga je upotrebljivi uranijev izotop 235. Dakle, najveći svjetski izvoznik uranija trebao bi sto godina kopati kako bi samo jedna zemlja napravila bombu koju tek treba testirati.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia/Burnt Pineapple Productions

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.