Venezuela je zemlja koja je danas zanimljiva iz više razloga, ali je možda najzanimljivija kao drastičan primjer manifestacije licemjerja “demokratskog svijeta” i sramnog zatvaranja očiju Europske unije pred onim što se već dugo vremena radi toj zemlji. Nije nikakva novost da Sjedinjene Američke Države iz nekog samo njima “logičnog razloga” polažu pravo na područje cijele Latinske Amerike kao, tobože, njihovog, kako oni to vole kazati, “stražnjeg dvorišta” pa su tako bezbroj puta do sada ili vojno ili ekonomski ili politički ili pučistički ili izolacionistički intervenirali u Latinskoj Americi. Duga je povijest tog odnosa, jer, primjerice, još u 19. stoljeću oružjem su prisvojili preko 50 posto meksičkog teritorija.

Zadnji predsjednički izbori u Venezueli održani su 20. svibnja 2018. godine. Na njima je pobijedio Nicolás Maduro, čelnik PSUV (Partido Socialista Unido de Venezuela), koji tu funkciju obnaša još od 2013. godine, nakon smrti Huga Cháveza. Te je izbore nadziralo više od 200 međunarodnih promatrača, a više od polovine njih su bili članovi Vijeća izbornih eksperata Latinske Amerike, tijela koje formalno surađuje s Organizacijom američkih država (OAE) koja okuplja 35 država (33 latinoameričke države te SAD i Kanada). Među promatračima su bili i bivši španjolski premijer José Luis Zapatero i bivši ekvadorski predsjednik Rafael Correa. Posebno je zanimljivo da su Ujedinjeni narodi odbili poziv Madura da pošalje svoje promatrače, već su poslušali sugestije njegove opozicije (koja bojkotira izbore) da ne dolaze “jer će izbori biti ukradeni”. Madurov protukandidat Henri Falcon uzalud ih je molio da pošalju promatrače. Osim promatrača iz Latinske Amerike izbore su nadgledali i promatrači iz Azije, Afrike, Španjolske, Sjeverne Irske, Njemačke, Italije, Velike Britanije, Rusije, Kine i SAD-a. 

Maduro je na izborima dobio 67 posto glasova, što SAD i većinu zemalja Europske unije nije smetalo da za predsjednika priznaju osobu koja se nije ni kandidirala na izborima, dapač Trump je Madurovu "glavu" čak "ucijenio" na 15 milijuna dolara (FOTO: HINA/EPA/Miraflores Palace)

Na izbore je izišlo 46 posto građana (što je inače iznad prosjeka kada govorimo o Latinskoj Americi). Nicolás Maduro od toga dobiva 67 posto glasova i Međunarodna komisija te izbore proglašava regularnim, ali opozicija tvrdi kako su izbori ukradeni u čemu dobivaju punu podršku SAD-a. U siječnju 2019. godine Organizacija američkih država većinom od 19 država članica (od ukupno njih 35) proglašava izbore neregularnim i priznaje samoproglašenog predsjednika Venezuele (tzv. “ulični predsjednik”) Juana Guaidóa “privremenim predsjednikom” u čemu im se pridružuje većina zemalja Europske unije. 

SAD odmah uvode teške ekonomske sankcije, izolaciju, zapljenu venezuelanske imovine i zamrzavanje venezuelanskih financijskih sredstava u SAD-u, provodi politiku stalnih prijetnji vojnom intervencijom, a britanska središnja banka odbija Venezueli ustupiti njene zlatne rezerve vrijedne 1,2 milijarde dolara. Profesor Francisco Dominguez sa Sveučilišta Middlesex u Londonu, inače jedan od engleskih promatrača na tim izborima, sve to smatra flagrantnim primjerom kršenja međunarodnog prava i Povelje UN-a kao i Povelje OAE-a. Te mjere za cilj imaju paraliziranje venezuelanskog društva i one zaista i dovode do tragičnih posljedica te smrti desetina tisuća ljudi u Venezueli, prvenstveno, zbog nedostatka lijekova i medicinske opreme. Kao što je Richard Nixon nakon dolaska Salvadora Allendea na vlast, kazao kako će izazvati da čileanska ekonomija “vrišti” i da će čileanski narod patiti do krajnjih granica izdržljivosti sve dok se ne pobuni protiv demokratski izabrane socijalističke vlasti u Čileu, tako će slijed događaja u Venezueli pokazati kako su metode pritiska i izazivanje krize i pada onih vlada koje nisu “po volji SAD-a” samo postati još okrutnije i intenzivnije.

Početni udarac "svjetskog pravednika"

Venezuela je postala žrtva kombiniranih prisilnih jednostranih “kaznenih mjera” Sjedinjenih Država još za vrijeme predsjednika Baracka Obame kojeg se često nekritički promatra u puno boljem svijetlu nego što je to uistinu bilo. Tako je na Obaminu inicijativu američki Kongres u prosincu 2014. godine izglasao Zakon 113-278 (cinično nazvan: “Javni zakon o obrani ljudskih prava i civilnog društva u Venezueli”). Taj “eksperimentalni zakon” će postati arhetip svih kasnije uvedenih američkih sankcija prema Venezueli. On je omogućio blokadu vanjske trgovine Venezuele (prije svega naftom), blokadu i “zaleđivanje” svih venezuelanskih bankovnih računa i imovine po svijetu, totalnu blokadu i izolaciju kompletne zemlje i njenog naroda. Naravno, sve u ime svetog interesa demokratizacije venezuelanskog društva što su građani Venezuele bukvalno trebali platiti vlastitim životima.

Već u ožujku 2015. godine Obama donosi neuobičajenu Izvršnu odredbu 13692 (Zakona 113-278) u kojoj konstatira kako je Venezuela “izvanredna prijetnja za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Američkih Država”. Razuman svijet se smijao ovoj formulaciji najmoćnije svjetske sile kojom su se pokušale opravdati drakonske mjere koje će nakon toga uslijediti. Ali to više nije bilo smiješno nego tragično. Thomas Sparrow, zaprepašteni dopisnik BBC-a iz Washingtona, konstatira da je Obama ovim potezom de facto proglasio “izvanredno stanje” u SAD-u što mu implicite daje pravnu podlogu za uvođenje izvanrednih predsjedničkih ovlasti jer, eto, “moćna” Venezuela prijeti Americi. U ožujku 2016. godine američka vlada obnavlja Odredbu 1369, a blokada venezuelanske imovine postaje praksa diljem svijeta u svim Americi odanim državama saveznicama ili onima koji su tek ovisni o njoj. Njemačka Commerzbanka prva blokira račune venezuelanskih banaka i državne naftne kompanije PDVSA opstruirajući financijski kapacitet Venezuele. Europska unija sluganski slijedi SAD u čemu Hrvatska niti malo ne zaostaje pa tako venezuelanac Ricardo Luque (bivši pjevač grupe Cubismo i naturalizirani Hrvat) izjavljuje: “Kao hrvatski državljanin sram me što je hrvatska vlada priznala Juana Guaidóa i čak glasala protiv osude američkih sankcija koje uzrokuju velike patnje i smrt”. 

Za Obaminog mandata krenula je priča s blokadama Venezuele (FOTO: obamalibrary.gov)

Slijede radikalne blokada, sankcije i “davljenje“ Venezuele izvana. To je tu zemlju, prema nedavnoj procjeni profesora Atilia A. Boróna sa Sveučilišta Harvard, „koštalo“ 69.000 života zbog nemogućnosti uvoza lijekova poput inzulina i lijeka protiv malarije, što je još 2018. godine na sjednici UN-ovog Savjeta za ljudska prava u Ženevi proglašeno “zločinom protiv čovječnosti”. Tako je samo 2017. godine “zamrznuto” 300.000 doza inzulina i blokirana je kupnja Primaquina, lijeka protiv malarije. Sljedeće godine blokiran je pokušaj Venezuele da kupi lijekove u vrijednosti od 39 milijuna dolara, kao i uplaćivanje pet milijuna dolara za liječenje venezuelanskih pacijenata u Italiji (transplantacija koštane srži). Michelle Bachelet, povjerenica UN-a za ljudska prava, u svom Izvještaju iz veljače ove godine konstatira da zbog blokade i nametnutih sankcija postoji manjak osnovnih lijekova od 60 do 100 posto u četiri najveća grada Venezuele uključujući Caracas. Zbog blokade jedan od svaka tri stanovnika Venezuele pati od pothranjenosti, a milijuni građana ostali su bez radnog mjesta. 

Američki savjetnik za vanjsku politiku, John Bolton, u studenom 2018. godine Venezuelu proglašava dijelom “tiranske trojke” (uz Kubu i Nikaragvu) zbog čega očito treba kazniti venezuelanski narod. Prisjetimo se samo što se sve dogodilo u Iraku i s koliko je spinova i laži bilo zasuto svjetsko javno mnijenje ne bi li se opravdala katastrofalna vojna intervencija SAD-a i saveznika u Iraku. Danas dobro znamo s koliko je stotina tisuća nevinih života plaćena ta prisilna „demokratizacija“ a la Americana. Irak je na kraju ostavljen u krvi, kaosu i potpunom rastrojstvu, a Svijetu je podarena pojava Islamske države. Cijeli Bliski Istok je time potpaljen, ratovi i sukobi bukte preko Afganistana, Egipta, Sirije, Libije pa do Jordana, a zauzvrat je Europa dobila valove izbjeglica i prognanika, ali i rastućeg terorizma. Latinska Amerika i Venezuela samo su mali dio tog strašnog mozaika igre Velikih.

Pokrovitelji paravojski i "Eskadrona smrti"

Onog trenutka kada je Elliott Abrams postavljen za koordinatora “američkih napora za uspostavu demokracije u Venezueli” boljim poznavateljima njegovog lika i djela sve je postalo jasno i odmah se znalo što čeka Venezuelu. Radi se o 72-godišnjem bivšem pomoćniku Državnog tajnika u vrijeme administracije predsjednika Ronalda Reagana. Potpisnik ovih redaka za njega je prvi puta čuo boraveći početkom osamdesetih godina u Centralnoj Americi, u vrijeme trajanja građanskih ratova na tom području, kada je Abrams postao poznat po “šerifovanju” na tim prostorima. Vrlo detaljno bi se o njemu dalo pisati, jer je u vrijeme njegovog intenzivnog političkog djelovanja u Latinskoj Americi on predstavljao inkarnaciju Reaganove radikalne imperijalne politike. Kao izraziti politički jastreb bio je žestoki promotor, sponzor i pokrovitelj desničarskih diktatora diljem Južne i Srednje Amerike Istovremeno je bio tutor i pokrovitelj najrazličitijim vrstama kontrarevolucionarnih desničarskih plaćenika, avanturista, idealista, profašista i paravojski, poput zloglasnih „Eskadrona smrti“ (“Escuadrones de la Muerte”).

Abrams je djelovao posebno intenzivno na području Salvadora, Nikaragve, Gvatemale i Paname. Za vrijeme Reagan-Kissingerove vlasti bio je glavni arhitekt američke politike na području cijele Srednje i Južne Amerike uopće. Bio je uvučen u financiranje i trening “contrasa” u Nikaragvi kojima je osnovni cilj bio rušenje sandinističke vlasti. “Contrasi” (od “contrarevolucionarios”) odgovorni su za strašne zločine, nestanke, ubojstva i torturu bezbrojnih civila i socijalističkih lidera. Kasnije će ga, 1991. godine, senatski odbor optužiti za prikrivanje podataka o pokolju (mučenja, silovanja žena i djevojčica, vješanja, klanja, kidanja glava, komadanja) oko 800 do 1.000 salvadorskih seljaka u selu Mozote, na sjeveroistoku te zemlje. Taj strašni zločin počinio je odred salvadorske vojske „Atlácatl“ kojeg su formirale, trenirale i naoružale Sjedinjene Države sa zadatkom borbe protiv FMLN-a (Fronta za nacionalno oslobođenje Farabundo Martí), ali je taj odred počeo terorizirati koga je god htio. 

Glavni čovjek Donalda Trumpa za Latinsku Ameriku nevjerojatne biografije (FOTO: Flickr)

Zločin u Mozoteu se dogodio u prosinu 1981. godine, a Abrams je pred senatskim odborom tvrdio da su informacije o počinjenom masakru “nepouzdane”. UN osniva Komisiju za istinu koja 1992. godine ekshumira većinu žrtava tog pokolja, a potom utvrđuje čak 22.000 raznih zločina počinjenih tijekom dvanaestogodišnjeg rata u Salvadoru. Njih čak 85 posto izvršila je desničarska paravojska koju je Reaganova administracija preko Abramsa podržavala i sponzorirala. Ti zločini su gotovo u cijelosti (u 95 posto slučajeva) bili izvršeni po direktnom “naređenju osoba koje je Abrams izravno podržavao”. Abrams će svejedno izjaviti kako je Amerika u Salvadoru u to vrijeme napravila “fantastična postignuća”, odnosno “nevjerojatne uspjehe”. Za konzervativni Policy Review Abrams je 1989. godine izjavio kako je direktno upravljao „contrasima“. On sve to naziva “promocijom demokracije”. 

Kasnije će biti umiješan u “Iran-Gate” (ilegalnu prodaju oružja Iranu) zbog čega će biti osuđen na „drakonsku kaznu“ od čak 50 dolara globe i čak 100 sati društveno korisnog rada. Odigrao je bitnu ulogu u skandalu “La Empresa”, vezanom za “poslove” s narko-kartelom u kolumbijskom Medellínu, suradnju s Pablom Escobarom i prodajom droge u Los Anegelesu radi punjenja fondova za financiranje “contrasa” u Latinskoj Americi. U sve je bio uvučen i tadašnji predsjednik Paname general Manuel Noriega. Abrams podržava i gvatemalskog diktatora Efraína Ríos Montta kojem prodaje oružje i preko Kostarike financira kontrarevolucionare. Tadašnji američki predsjednik, George H. W. Bush poništava sudsku presudu Abramsu i uključuje ga u realizaciju katastrofalne invazije na Irak, a kasnije upravo Abrams organizira neuspjeli puč na Huga Cháveza samo 47 dana nakon njegovog dolaska na vlast. I eto ga, osoba takve biografije, sada je glavni čovjek Donalda Trumpa za Latinsku Ameriku.

Početkom mjeseca propao je još jedan pučistički pokušaj svrgavanja venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura. „Operación Gedeón“ je doživjela slom, a Elliott Abrams samo pet dana kasnije poziva upomoć upravo Madurovu bolivarijansku vojsku koja je slomila taj pokušaj puča, tražeći njihovu (“nužnu”) suradnju u “demokratskoj tranziciji” Venezuele.

"Operacija Gedeón"

Još 30. travnja 2019. godine samoproglašeni “predsjednik” Venezuele, Juan Guaidó, pokrenuo je “Operación Libertad” ili, kako je to sam rekao, “posljednju fazu” rušenja predsjednika Nicolása Madura. Po tko zna koji put tvrdio je kako ima podršku vojske iako će upravo ona spriječiti i taj njegov pokušaj. Američki državni tajnik, Mike Pompeo, tog je dana objavio kako Maduro već odlazi prema aerodromu na kojem ga čeka avion s kojim želi pobjeći na Kubu. Guaidó je dobio ekspresnu podršku brazilskog profašističkog predsjednika Jaira Bolsonara i, naravno, Donalda Trumpa. 

Takvi pokušaji postaju stalni politički dekor Venezuele otkako se Guaidó doslovno nasred ulice samoproglasio predsjednikom države. Pritisci, blokade, sankcije, opstrukcije funkcioniranja javnih servisa, sabotaže koje izazivaju nestanak električne energije i dostave vode, opskrbe hranom i slično, postali su venezuelanska konstanta, tako da Trumpova odluka da ucjeni glavu Madura na 15 milijuna dolara, kao i slanje moćne četvrte flote u pomorsku blokadu Venezuele zbog tobožnjeg “narcotrafica”, gotovo nikoga nije iznenadila. 

Inače, prema podacima američke policijsko-obavještajne agencije DEA (The Drug Enforcement Administration) 80 posto droge u SAD stiže Pacifikom, a ne Karipskim morem kojeg je Trump blokirao. Osim toga, prema podacima DEA, upravo iz Kolumbije (Trumpove glavne saveznice u toj sferi) stiže čak 90 posto kokaina koji se plasira na američko crno tržište. Od preostalih deset posto kokaina koji stiže u SAD, s tog područja šest posto je peruanskog, a četiri posto nepoznatog podrijetla. Venezuele tu nigdje nema iako je upravo optužba za narkotrgovinu bila osnova da američki državni odvjetnik, William Barr, u ime SAD-a, u stilu Divljeg zapada, raspiše pravu pravcatu potjernicu za Madurom što je bio poziv najrazličitijim “lovcima na glave” da, kao u nekom lošem vesternu, krenu u lov na njegovu ucijenjenu glavu.

Ministar obrane Vladimir Padrino nakon puča javno izražava apsolutnu lojalnost Maduru (FOTO: HINA/EPA)

U toj atmosferi u nedjelju, 3. svibnja samoproglašena “Coalición Activa de la Reserva Internacional Venezolana” (ustvari grupa unajmljenih plaćenika) otpočela je “Operaciju Gedeón”. Radilo se o pokušaju invazije Venezuele morskim putem s ciljem rušenja legalne vlasti u Venezueli. Cilj je bio hapšenje i deportacija ili ubojstvo Nicolása Madura. Pripreme su počele još u rujnu prošle godine u Kolumbiji kada se sastala grupa venezuelanskh opozicijskih političara s 43 godišnjim plaćenikom i bivšim američkim specijalcem (“Zelene beretke”), Jordanom Goudreauom, inače vlasnikom tvrtke “Silvercorp” koja pruža usluge “zaštite” u preko 50 zemalja svijeta. Sam Guoudreau bio je dio tjelesne zaštite predsjednika Donalda Trumpa. Još u veljači 2019. godine radio je za Guaidóa osiguravajući koncert “Venezuela Aid Live” koji je na kolumbijsko-venezuelanskoj granici održan kao predigra rušenja Madura i dovođenja Juana Guaidóa na vlast. U tom trenutku planiraju uvježbavanje oko 800 ljudi u kolumbijskim vojnim kampovima na granici s Venezuelom koji su, na čelu s bivšim generalom Cliverom Alcalom, trebali usiljenim maršom sa sjevera “jurišati” na Caracas buneći usput narod i “dižući revoluciju”. Prvi udar trebao se dogoditi pomorskom invazijom gliserima na grad Macuto, praktički predgrađe Caracasa. U međuvremenu je Alcalá uhapšen zbog trgovine drogom. 

The Washington Post objavljuje kako je Goudreaua odabrao sam Juan Guaidó smatrajući kako on treba voditi tzv. „Tajni Komitet“. Oni donose dokument u kojem ističu da im je cilj “maknuti Madura” i smijeniti “aktualni režim i instalirati priznatog predsjednika Venezuele Juana Guaidóa”. Kada se u studenom 2019. godine u Kolumbiji sastaje veća grupa venezuelanskih opozicionara sa šefovima akcije koju krste imenom “Operación Gideón”, među njih su se infiltrirali Madurovi agenti. U trenutku dok se plaćenici pokušavaju iskrcati u Macutu cijela akcija se raspada. Osam je plaćenika ubijeno odmah, a ostali su uhvaćeni, među njima i dva američka specijalca, a kasnije i nećak generala Alcale. Sve to neodoljivo podsjeća na propali Kennedyjev pokušaj invazije Kube u “Zaljev svinja” travnja 1961. godine. 

U narednih pet dana od „Operacije Gideón“ uhvaćeno je 25 plaćenika, a do danas njih preko 50. Uslijedila su njihova javna svjedočenja o cilju akcije (hvatanje ili ubojstvo Madura). Po prvi put u 40 godina u hvatanje pučista uključilo se i osam ruskih specijalaca. Razotkriva se uloga koju su imali samoproglašeni predsjednik Guaidó, DEA, narkokrugovi, kolumbijska desničarska paravojska i kolumbijski ultradesni predsjednik Iván Duque Márquez, ali i SAD. Posebno je u javnosti odjeknula objava Ugovora “o izvršenju vojne akcije” kojeg su potpisali Juan Guaidó, J. J. Rendón (Guaidóv suradnik, ali i savjetnik nekoliko kolumbijskih predsjednika), Sergio Vergara (Guaidóv suradnik) i Jordan Goudreau (glavni izvršitelj). Ugovor je objavila desničarska aktivistica Patricia Poleo, jer je došlo do međusobnih optužbi i napada na Guaidóa jer je “zakazao”. 

Guaidó sve to negira i 11. svibnja “smjenjuje” Rendóna i Vergaru “zbog njihove uloge” u puču. Međutim, jedan od vođa plaćenika, Antonio Sequea Torres, 12. svibnja javno svjedoči o planovima operacije koji su dogovarani upravo s Guaidóom, predsjednikom Kolumbije Duqueom i Jordanom Goudreauom, tvrdeći da je Trumpova vlada bila upoznata sa svime i da su se Guaidó i Duque s njim o svemu dogovarali u samoj Bijeloj Kući. Posebnu ulogu u svemu je imao Iván Simonovis, Guaudóv glavni obavještajac i jedan od šefova cijele operacije. 

Tužilaštvo Venezuele zbog svega je optužilo Guaidóa za pokušaj državnog udara i za financiranje propalog puča zaplijenjenim venezuelanskim novcem. U američkom Kongresu je predsjednik Odbora za vanjsku politiku, Elliot Engel, postavio pitanje Mikeu Pompeu je li Trumpova vlada umiješana u „Operaciju Gedeón“, ali odgovora još nema. Ostaje činjenica da je Trump Madurovu Venezuelu proglasio “velikom opasnošću” po američku sigurnost iako je Venezuela 2019. godine u oružje uložila 62,7 milijuna dolara, a SAD „samo“ kojih deset tisuća puta više - nevjerojatnih 732 milijarde dolara. Zar je zaista moguće da se „slon” toliko boji malog „miša”?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/EPA/Rayner Pena