On se jedini od nekoliko stotina putnika glasno pobunio kada su zločinci okupljeni pod imenom „Osvetnici“ i komandom zloglasnog, kasnije u Haagu i osuđenog, Milana Lukića, iz vlaka izvodili putnike bošnjačkih imena. Buzovu vojnička etika jednostavno nije dopuštala da postupi drugačije. Kao „nagradu” za takav čin dobio je mučenje i smrt, grob mu se ne zna, a do skora ga se sjećala jedino njegova obitelj, nikako institucije ili države, jer nije bio ničiji.

SRBIJA I OTMICA U ŠTRPCIMA: Ubistvo i novo ćutanje istorije

REPORTAŽA KOJA NIJE TREBALA BITI NAPISANA: Nekad su pucali jedni na druge, a sada „neprijateljima“ daju krv

Jedan od onih koji ga se sjetio bio je Boris Dežulović smjestivši ga u fokus svoje kolumne „Jedan od tisuću“. Taj su tekst pročitali producent Danijel Pek i filmaš Nebojša Slijepčević te odlučili ekranizirati priču Tome Buzova. Proizvod je kratkometražni igrani film inspiriran istinitim događajem, po motivima Dežulovićevog teksta i s dijalogom koji se u dobroj mjeri bazira na sudskim transkriptima. Ostalo je povijest - film je otišao u Cannes i Hrvatskoj donio prvu Zlatnu palmu od njene samostalnosti. 

„Čovjek koji nije mogao šutjeti“ zaista je izniman kratki film kojem je mjesto u kurikulumu za etiku u srednjoj školi. I nije ga mogao snimiti nitko drugi osim Nebojše Slijepčevića, autora iznimne etike, spremnog da progovori o tome kako mnoštvo, ma kojim se imenom ono zvalo i ma kojom se zastavom ogrtalo, uvijek diskriminira pojedinca. Sjetimo se samo „meko” cenzurirane „Srbenke“ koja se van festivala gotovo nigdje u Hrvatskoj nije prikazivala, ali i „Dragih susjeda“, „Pravde“ ili „Muškog filma“ kojima je Slijepčević postavljao neugodna etička pitanja i ispitivao neuralgične točke hrvatskog društva poput kulture oružja, upitnu toleranciju prema različitosti i diskriminaciju po nacionalnom ključu koja se zna prelijevati i na nove generacije koje s ratom nisu ništa imale. A ako ćemo čisto o autorskom kvalitetu i kvalifikacijama, istaknimo da je upravo Slijepčević snimio najuspjeliju hrvatsku (hm, post-jugoslavensku?) romantičnu komediju, doduše kao dokumentarni film, a taj „Gangster te voli“ jedan je od rijetkih dokumentaraca koji se mogu nazvati kino-hitom.

AUTOR „SRBENKE“: "Ovo je društvo zapelo na Drugom svjetskom ratu i ne znam hoćemo li ići i dalje"

SRBENKA: Slika koju ćete vidjeti nije nimalo lijepa

Vratimo se na sam film. Mjesto radnje je narečeni vlak, ali se toponimi ne spominju, dok vremensku orijentaciju možemo uspostaviti kroz rekvizitu: „walkman” s kojeg se čuje pjesma grupe Denis&Denis, cigarete marke koja više ne postoji, novine dizajna iz devedesetih i u jednom značajnom kadru skup vojnih ili „vojnih” vozila. U središte zbivanja Slijepčević stavlja jednog od putnika (Bogdan) u puni kupe i on nam služi kao točka gledišta. Ako znamo priču o Buzovu, onda će nam se ovaj putnik učiniti premladim, a ni držanje mu nije odgovarajuće, šutljiv je i samozatajan. Kada se u razgovoru s jednim mladićem iz kupea, Milanom (Mumelaš), predstavi kao Dragan, shvaćamo da iako se on čini kao glavni protagonist filma, ipak nije njegov naslovni junak, što je prvi od vještih trikova koje Slijepčević koristi kako bi poentirao.

Pored njih dvojice, u kupeu su još djed s unukom, studentica s „walkmanom” kojeg će prvo uključiti, a onda isključiti dok vlak neplanirano stoji, a putnici žamore o mogućim razlozima zaustavljanja i pretresa (švercu ili potragama za dezerterima), te jedan stariji i naoko šutljivi gospodin. On će progovoriti tek u odsudnom trenutku, kada svjetlokosi vojnik bez imena, ali s nadmenim stavom (Manenti) krene ispitivati putnike o nacionalnosti i vjeroispovijesti. I tek tada ćemo otkriti da je on zapravo naslovni junak, Tomo Buzov (Mićanović). To je drugi trik: da se Buzov ponašao kao svi ostali, gledao u pod i surađivao s zločincima, ostao bi epizodista u filmu i u životu; ne bi bio (naslovni) junak.

Treći trik, odnosno potez majstora redateljskog zanata, koordinacija je glumaca i ekipe na skučenom prostoru. Kontrolirani pokreti kamere Gregora Božiča (režirao je jedan od najuspjelijih slovenskih art-filmova „Priče iz kestenovih šuma“), skupa s finalnom rotacijom koja nas nakon dužeg vremena izvodi iz vlaka, samo pojačavaju dojam mučne, tjeskobne atmosfere. Žamor kroz koji se tu i tamo čuju komadići informacija u dizajnu zvuka Ivana Andrejeva dodatno doprinosi osjećaju jeze, čak i kad nam priča nije nepoznata. 

I izbor glumaca je impozantan, makar za one noseće uloge. Dok Goran Bogdan pokazuje kvalitete običnog čovjeka, „jednog od nas”, što i jesu uloge za koje se specijalizirao, Dragan Mićanović je onaj kazališni tip glumca kojem treba malo prostora, kolega za „sparing” i nekoliko jakih replika koje ga razigravaju. U ovom slučaju, to je francuski glumac Alexis Manenti čija je gluma na čisto tjelesnom planu vrlo uvjerljiva, dok se ipak u njegovom izgovoru osjeti da mu je srpski jezik koji je naknadno naučio zapravo strani jezik. I to je zapravo jedini nedostatak filma, ali on će biti primijećen samo od strane publike iz bivše Jugoslavije.

Na koncu, Slijepčević nas svojim filmom na efektivno desetak minuta vodi direktno u srce košmara i stavlja pred dilemu. Možda svako od nas sebe vidi kao potencijalnog Tomu Buzova, eventualno kao mladića Milana, ali istina je da smo u takvim situacijama u opasnosti da postanemo ljigavi kao kondukter Grujo (Pop Tasić) ili nemušti kao putnik Dragan. Situacija je možda sasvim partikularna, ali je kontekst posve univerzalan.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Antitalent

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"