Milan Pavlović, Josip Bikić, Marinko Stojanović i Boško Previšić pred sudovima u Hrvatskoj priznali su krivicu za ratne zločine u ratovima devedesetih. Podatak je to iz knjige „Dogovorena pravda – sporazumi o priznanju ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije“ koju je prije nekoliko dana objavio Centar za nenasilnu akciju (CNA), mirotvorna nevladina organizacija koja ima svoje urede u Sarajevu i Beogradu. Izdanje je besplatno dostupno na ovoj poveznici. 

Milan Pavlović, rođen 1944. godine, u rujnu 1991. bio je zapovjednik topničke postrojbe JNA u Šibeniku te sudjelovao u napadima na grad u kojima je ubijena jedna žena i teško stradala zaštićena spomenička baština, među kojima i katedrala Svetog Jakova. Županijski sud u Šibeniku u odsutnosti je Pavlovića osudio na 15 godina zatvora, ali je nakon priznanja krivnje tražio novo suđenje. Pred Županijskim sudom u Osijeku 4. svibnja 2018. godine osuđen je na četiri i pol godine zatvora. Priznao je krivnju, ali je svojom izjavom implicitno odbio prihvatiti i odgovornost. Rekao je, među ostalim, i ovo: „Dogodio se rat koji nitko nije želio. Kao zapovjednik topničke baterije dobivao sam zapovijedi koje sam morao izvršavati, a i sam sam podređenima izdavao zapovjedi koje su se morale izvršavati. Žao mi je zbog toga.”

Josip Bikić, rođen 1968. godine, priznao je ratne zločine u vojnom zatvoru Lora u Splitu. Optužnicom je, stoji u opisu njegova priznanja, „doveden u vezu“ s brutalnim premlaćivanjem dvojice zatočenika koji su umrli od batinanja. Priznajući krivnju pred Županijskim sudom u Splitu kratko je rekao: „Osjećam se krivim prema svim navodima optužnice i kajem se. Ovo je moja obrana, a na pitanja ne bih želio odgovarati.“ Osuđen je 26. prosinca 2009. godine na blažu kaznu – četiri godine zatvora – jer je sud takvo priznanje prihvatio kao olakotnu okolnost.

Marinko Stojanović bio je pripadnik postrojbe „Maturice“ Hrvatskog vijeća obrane na području Kiseljaka. Protiv njega je Tužilaštvo BiH 2015. godine podnijelo optužnicu zbog silovanja dvije žene, od kojih je jedna bila maloljetna. Imao je prebivalište u Hrvatskoj, pa su njegov progon preuzeli hrvatski sudovi. U travnju 2022. godine osuđen je na četiri godine zatvora. U knjizi nije citirana njegova izjava priznanja krivice, a priznao ju je pred Županijskim sudom u Zagrebu.

Boško Previšić 1993. imao je 43 godine, a od lipnja do prosinca te godine zapovijedao je logorom HVO-a za Bošnjake u Gabeli kod Čapljine. Optužen je još 2005. godine pred Kantonalnim tužilaštvom u Mostaru. Optužnica ga je teretila za teške zločine: da je „osobno ozljeđivao zatočenike vatrenim oružjem i jednoga ubio, sudjelovao u nanošenju teških fizičkih ozljeda, psihičkom i fizičkom zlostavljanju zatočenika uskraćujući im hranu, vodu, medicinsku pomoć, te izlažući ih ponižavajućim postupcima, poticao ispitivače Sigurnosno-informativne službe HVO-a i sebi podčinjene čuvare na takve radnje prema zatočenicima.” Pred Županijskim sudom u Osijeku 4. travnja 2018. godine priznao je krivnju i osuđen je na osam godina zatvora. U knjizi se ne navodi ni njegova izjava krivnje.

Četiri ukratko opisana slučaja priznanja ratnih zločina pred sudovima u Hrvatskoj mogu dočarati koliko je informativno bogata knjiga „Dogovorena pravda – sporazumi o priznanju ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije“, jer donosi činjenični opis te kontekstualnu, pravnu i etičku analizu svih 105 sporazuma o priznanju krivnje koliko ih je, prema podacima koje su autori knjige uspjeli prikupiti, postignuto pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu (MKSJ) te pred ukupno 21 sudom koji su u Srbiji, Hrvatskoj i BiH sudili za ratne zločine: šesnaest u BiH, četiri u Hrvatskoj i jednom u Srbiji.

Knjiga je podijeljena u dva glavna dijela. U prvome, naslovljenom s „Teorija i praksa“, autori i aktivisti CNA Davorka Turk, Nedžad Novalić i Nenad Vukosavljević na oko 150 vrlo informativnih stranica podastrli su pregled nastanka Haškog suda i uvođenja priznanja krivnje u njegovu praksu te u praksu sudova u regiji, etičku analizu učinaka priznanja krivnje na temelju razgovora sa žrtvama i stručnjacima, te analizu načina kojim su se mediji odnosili prema priznanjima krivnje, nerijetko ih zanemarujući. U drugom dijelu knjige, žrtva ratnih zločina u Prijedoru i aktivist za ljudska prava Edin Ramulić – kojemu je knjiga i posvećena, kao „najneumornijem borcu za pravdu kojega smo sreli na ovim prostorima“ – na oko 120 stranica donosi „arhiv sporazuma o priznanju ratnih zločina na području bivše Jugoslavije“. Time je knjiga „Dogovorena pravda – sporazumi o priznanju ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije“ postala prvi cjeloviti prikaz pravno i etički iznimno složenog, katkad ljekovitog, katkad kontroverznog, a ponekad i kontraproduktivnog fenomena priznanja krivnje i javnog preuzimanja odgovornosti.

Kada je o Hrvatskoj riječ, od četiri priznanja postignutih pred hrvatskim sudovima samo se dva odnose na ratne zločine počinjene u Hrvatskoj: ono Josipa Bikića, za zločine u Lori, i Milana Pavlovića, za napade na Šibenik. Ostala dva priznanja uz Hrvatsku su vezana tek posredno, utoliko što su počinitelji bili vojnici HVO-a u BiH. Sva ta četiri priznanja – uz iznimku, možda, priznanja Josipa Bikića – u medijima su, sasvim neopravdano, prošla gotovo nezapaženo: da su mediji i cijela javnost, naime, tim priznanjima poklonili prostor koji zaslužuju, žrtvama bi to svakako mnogo značilo, a i javnost bi dobila ljekovit signal da čak i zločinci katkad mogu javno prihvatiti vlastitu odgovornost za najteže nasilje koje je čovjek kadar počiniti nad drugim, bespomoćnim čovjekom. Od svega toga, međutim, vidjeli smo vrlo malo. Naročito je u tom smislu žaljenja vrijedan dugoročni izostanak primjerenog medijskog i društvenog tretmana pokajanja i suradnje s Haškim sudom Milana Babića, ratnog premijera samozvane Republike Srpske Krajine.

Babić je suradnju s Haškim sudom počeo 2001. godine, dvije godine prije nego što je sam optužen, nakon što je doznao da je u jednoj od optužnica protiv Slobodana Miloševića naveden kao suizvršitelj zločina u Hrvatskoj. Razgovarao je s istražiteljima Haškog suda i pristao svjedočiti protiv Miloševića, svjestan da time inkriminira i samoga sebe. Optužen je 17. studenoga 2003. godine, a sporazum o krivici s Tužiteljstvom suda u Haagu, nakon što se dobrovoljno predao, sklopio je u siječnju sljedeće godine. Na koncu, 29. lipnja 2004. osuđen je na 13 godina zatvora. Nepune dvije godine kasnije, 5. ožujka 2006., nekoliko dana nakon što je svjedočio protiv svog ratnog suradnika Milana Martića, u zatvoru je počinio samoubojstvo. Premda je učinak Babićeva pokajanja na žrtve i javnost u Hrvatskoj, na zahtjev Tužiteljstva u Haagu, postao predmetom stručne analize koju je proveo hrvatski psihijatar Milan Lončar, te usprkos tome što je Lončar konstatirao ljekovit utjecaj Babićeva čina, hrvatski mediji i cjelokupno društvo taj su potencijal propustili iskoristiti.

Zato, na ovome se mjestu može barem podsjetiti na dio onoga što je u izjavi pokajanja 27. siječnja 2004. godine pred Haškim sudom rekao čovjek koji je svoje sugrađane 1991. godine svjesno odveo u ratnu katastrofu: „Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi da učestvujem u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno isterani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon što sam saznao šta se dogodilo ćutao sam o tome. Još gore, nastavio sam sa službom i kroz moje vlastite aktivnosti postajao lično odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude.” To je samo prvi pasus Babićeva dojmljivog priznanja. Ako nam je iskreno do istine, pravde i pomirenja, najmanje što možemo učiniti jest da ga pročitamo cijelog – evo ga ovdje na stranici 43.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: CNA

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.