Kakva je naša kultura sjećanja i ko su zaboravljene žrtve? Mogu li se žrtve dijeliti prema nacionalnoj pripadnosti ili ipak moramo priznati da su sve žrtve zapravo žrtve nacionalističkog terora koji je devedesetih godina sprovodio jednu brutalnu tranzicionu politiku? I koliko se još nalazi neimenovanih žrtava čiji se posmrtni ostaci nalaze širom naše zemlje? 

Nedavno je u Novom Goraždu, ispod pravoslavne crkve Svetog Georgija, pronađena masovna grobnica. Riječ je o nekompletnim posmrtnim ostacima koji su pronađeni na dubini od oko svega 40 centimetara, a mediji prenose da je riječ o sekundarnoj masovnoj grobnici. Isto tako su prije par mjeseci pronađeni posmrtni ostaci žrtava Srebrenice ispod fontane u dvorištu porodične kuće uglednog doktora iz Brčkog. Iako ovi pojedinci, bili oni ugledni ljudi iz lokalnih zajednica ili članovi religijskih institucija, nose određenu ''dobrotu'' u očima naroda tih zajednica, činjenica je da iza sebe nose mračnu ratnu prošlost na čijim temeljima su izgradili vlastito bogatstvo. Pritom, postratni zakoni i ustavi entiteta BiH definišu zabranu iskazivanja nacionalne, vjerske i etničke mržnje, a opet vidimo da pripadnici drugih nacionalnosti i religija nemaju suštinski jednak položaj u različitim entitetima te je nacionalistička propaganda jednako brutalna kao i devedesetih godina. Ovo najbolje možemo vidjeti u napadima na povratnike koji se i dalje događaju.

Na području BiH otkriveno je preko hiljadu masovnih i pojedinačnih grobnica gdje je pronađeno oko 25.000 posmrtnih ostataka. Ljudi svoje mrtve traže širom zemlje. Po šumama, njivama, jamama … a sada ih pronalaze ispod vjerskih objekata i dvorišnih fontana. I skoro svim političarima na vlasti, kao i vjerskim predstavnicima, je žao. Svi osuđuju ovakve zvjerske zločine, a opet svake godine na godišnjice ovih stradanja vidimo njihovo veličanje vlastitih vojnih formacija i vlastitih zločinaca, formirajući jedan identitet naroda oko zločinačke propagande. 

Spomenika ovdje žrtve i dalje nemaju (FOTO: Dejan Kožul/Lupiga.Com)

Tako smo 2013. godine mogli čitati o tome kako je gradonačelniku Prijedora Marku Paviću žao zbog svega što se desilo u Prijedoru tokom rata, te da je grad spreman pomoći u procesu ekshumacije žrtava. A to je onaj isti Marko Pavić koji je tada zabranio podizanje spomenika prijedorskim žrtvama. 

U Sarajevu imamo spomenik ubijenim Srbima čiji su posmrtni ostaci pronađeni u jami Kazani na području Starog Grada, ali spomenik je ostao bez ikakvih obilježja ili jasnog pokazatelja ko je počinio ovaj zločin. 

Očigledno, istina nije cilj. Cilj je istinitim podacima predstaviti umanjenu sliku zarad predizborne kampanje, uz dodatak da se zadovolje neki od interesa EU posmatrača. Bitno je da se govori o žrtvi bez imena. Tako imamo trenutak kada na obilježavanju protjerivanja Srba u operaciji ''Oluja'' vlast u Republici Srpskoj prikazuje sliku Bošnjakinje koju je iz Žepe 1995. godine protjerala Vojska Republike Srpske. 

A na čijoj strani stoje religijske institucije? 

U februaru 2020. godine dogodilo se da vjerske vođe sve četiri religijske zajednice u BiH zajedno mole za žrtve proteklog rata. Neki će govoriti o teškoj prošlosti i teškim žrtvama, kao i o osudi svih zločinaca, ali niko ne imenuje vlastite zločince. Niko ne optužuje pripadnike vlastitog naroda i vojnih formacija koje su učestvovale u tim zločinima. Da li je ovo zaustavilo saradnju religijskih institucija sa nacionalističkom vlasti i da li je zaustavilo nacionalističku propagandu o neprijateljstvu naših naroda? 

Vjerski poglavari često imaju zadatak da garantuju vlast nacionalističkim strankama (FOTO: Nenad Vukosavljević)

Predstavnici ovih institucija drugi puta govoriće i o tome kako političke elite trebaju prestati da manipulišu religijom zarad svojih ciljeva. I s tim se može složiti, ali možemo li vjerovati vjerskim institucijama da već prvom prilikom neće stati na stranu nacionalizma i ratne retorike? Čak će i profesori sa tri bogoslovska fakulteta u BiH reći da bez religije nije moguće održati mir u zemlji, ali opet se trebamo zapitati zar nisu tokom rata devedesetih upravo religijske institucije raspirivale mržnju? Mogu li ovi profesori osuditi svoje religijske predstavnike koji su sarađivali sa nacionalističkom političkom elitom tokom rata? 

Patrijarh Irinej je 2017. godine izjavio da je presuda Ratku Mladiću djelo đavola. U martu 2023. godine SPC je održala parastos Dragoljubu Mihailoviću u Višegradu, a upravo je prije nekoliko mjeseci u ovom gradu pronađena jedna masovna grobnica. U Sarajevu je biskup Vinko Puljić 2020. godine držao misu ustašama iz Drugog svjetskog rata. Također, 2016 godine je poglavar Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović na jednom skupu u Švajcarskoj navodno izjavio da je BiH zemlja Bošnjaka, ali je sporni snimak uklonjen, a 2022 staje uz izjavu Izetbegovića o ''prebrojavanju'' Bošnjaka. 

Zamislite sada koliko se toga propagira u govorima vjerskih predstavnika unutar obreda. Ovo su sve pojedinačni slučajevi gdje možemo vidjeti jasnu nacionalističku retoriku vjerskih poglavara čiji je zadatak da ovim oblikom propagande garantuju vlast nacionalističkim strankama i potencijalno budu oni koji će ''motivisati'' nove generacije na neke nove sukobe, a time i na neke nove masovne grobnice. Ali, ne treba poistovjetiti sve religijske predstavnike sa onima koji podržavaju zlotvore. Kroz istoriju imali smo svijetle primjere vjerskih predstavnika, poput pravoslavnog popa Vlade Zečevića ili fra Zlatka Sivrića ili muftije Šefket-ef. Kurtija koji su štitili druge narode od nacionalističkih zločinaca koji pripadaju njihovom narodu i koji su se ograđivali od njih, ali na žalost njihovo herojsko djelo nije imalo mnogo prostora u proteklom ratu kao što je imalo za vrijeme NOB-a. 

Osuđeni ratni zločinci za oltarom (FOTO: Arhiva/Vitez.info)

Kultura sjećanja na našem prostoru, specifično prostoru BiH, nije utemeljena sjećanju svih nevinih žrtava. Ona nije utemeljena na sjećanju da su sve žrtve istog društvenog položaja i materijalnog interesa. Ona je fokusirana na nacionalni identitet. Ona eksploatiše žrtve kroz nacionalističku propagandu time što generališe o neprijateljstvu čitavih naroda, time što umanjuje važnost tuđih žrtava i ignoriše lažno herojstvo vlastitih zločinaca. 

Možda je problem i u tome što učimo tri različite verzije istorije koje dolaze kao gotovi recepti iz stranačkih odbora u naš obrazovni sistem. A možda je i rješenje u čitavom ovom haosu zla i mržnje u tome da naša omladina sva tri naroda posjeti mjesta stradanja nevinih ljudi na sve tri strane, da sazna nešto o njihovom životu i iskustvima, pa na taj način da formira svoj stav. Potrebno je stati na kraj krvavoj nacionalističkoj propagandi, prije svega zarad sjećanja na žrtve, a onda možda ne bismo dozvolili da se ista katastrofa ponovi još jedanput.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Tamara Zrnović

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.