DIJETE ZAČETO SILOVANJEM U RATU: „Kako sam upoznao svog biološkog oca“

Alen Muhić

18. veljače 2024.

DIJETE ZAČETO SILOVANJEM U RATU: „Kako sam upoznao svog biološkog oca“

Alen Muhić rođen je 1993. godine tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Majka, žrtva silovanja, po rođenju ga je ostavila u bolnici u Goraždu. Kasnije je posvojen, a istinu o svom porijeklu doznao je s nepunih sedam godina. Posljednjih godina javno progovara o ratnom zločinu silovanja i djeluje kroz udrugu Zaboravljena djeca rata. Prije nekoliko godina je po prvi puta upoznao svog biološkog oca, a sada je taj susret opisao na svom Facebook profilu.

Još sam kao mali znao svoju životu priču i način na koji sam došao na ovaj svijet. Nikad se nisam ustručavao da pričam o tome, niti mi je ikad iko mogao to da zabrani, ma koliko se trudili, nisu uspjeli.

Nakon što sam postao otac, nekoliko mjeseci poslije dobio sam poziv od prijatelja da odemo na džumu (vjerski obred petkom) u Jeleč, na šta sam pristao, ali se nisam nadao ostatku dana koji se odvijao kao u magli i nevjerici (iako sam znao da se u blizini nalazi kuća Radmila Vukovića, mog biološkog oca koji je silovao u proteklom ratu moju biološku majku).

Nisam ni sanjao da ću pred samim početkom klanjanja džume namaza, upoznati čovjeka koji je rekao: "Vidio sam ti oca maloprije" .., Mislio sam u sebi, pa moj otac Muharem je na vikendici, gdje sam se kiselo nasmijao, već shvativši o kome govori, nije mi puno trebalo da mi se pokvari raspoloženje.

Ne znam kako sam klanjao, ne sjećam se ni kako sam abdest uzeo, ne sjećam se ni sedže ni predavanja selama, jer su mi misli već odavno na drugu stranu otišle. Nisam mogao obuzdati svoje emocije, te sam se odlučio na korak koji ću do kraja života pamtiti.

Nakon završenog obreda, zamolio sam prijatelja da me odvuče do Rataja, sela u blizini Jeleča, na šta je pristao, vjerovatno je i znao razlog, ne znam, ali pred sami dolazak pred porodičnu kuću Radmila, rekao sam šta sam naumio, te sam čuo pitanje "Jesi li siguran Alene?".

Ne sjećam se da sam išta odgovorio, samo sam ušao u avliju, gledao staru kuću koja je već istrošena od godina starosti i bez imalo ustručavanja, sa velikim pritiskom i željom, pokucao na vrata ... Jednom, dva, tri puta ...

Odjedanput, čujem škripanje poda, koji je odzvanjao u mojoj glavi, otvaranje vrata ... Najednom, sebe starog 25 godina unaprijed ... Gledam u sebe samog … Muk ...

„Izvoli ...?“, pitao je ... On ...

„Ja sam Alen Muhić. Tvoj ...“

Ne stigoh ni izgovoriti do kraja rečenicu, prekinuo me njegov glas: "Znam ko si ..."

Tih par sekundi trajale su kao vječnost ...

„Možemo li popričati?“, pitao sam drhtavim glasom, ali onako ponosno, da ne primijeti da me je strah, ne zbog njega, već moje reakcije ...

"Uđi, ako želiš", ponudi mi onako domaćinski, pomaknut na štok od vrata, raširene ruke, da uđem u kuću ...

Odbio sam te popričasmo u četiri oka ispred kuće, za betonskim stolom, cigaretom u ruci, o svemu. Lažima, istini, silovanju, suđenju ... Lagao je, petljao, pokušao da spere ljagu sa svog imena …

Onako visok, krupan, guste kose, ogromnih ramena, stava, pravog muškog, sjedi ispred mene čovjek bez duše, čovjek koji je moj otac, koji je oslobođen za ratno silovanje, jer nije bilo dokaza ...

Na kraju, DNK je pokazao da je moj biološki otac, mada nije ni bio potreban, oči ne lažu, ako laže komad papira ... Iako je negirao i DNK i da je poznavao moju majku ...

Za mene je ratni zločinac, komad sirovine, kriminalac. I ne samo on. Bilo ko, ko je radio takve stvari, ko je ubio nedužne, silovao, pljačkao ... bez obzira na vjeru i naciju. Možda naš sud nije pravedan, ali Božji jeste. I uvijek će biti ...

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/Alen Muhić