AUTOR „SRBENKE“: "Ovo je društvo zapelo na Drugom svjetskom ratu i ne znam hoćemo li ići i dalje"
“Mama, jel' sam ja Srbenka”, ključno je pitanje već nekoliko generacija djece srpske nacionalnosti u Hrvatskoj. Pozitivan odgovor na to pitanje prečesto je određivao sudbinu te djece. Ako se za tako nešto moglo imati razumijevanja, i to samo “ako”, u ratnim okolnostima gdje ona druga strana predstavlja “Srbenku”, iako nju i ostale nitko nikad nije pitao žele li oni to, onda danas to nikako ne bi smio biti slučaj. “Srbenka” u ovom kontekstu, međutim, ne znači samo nacionalnost, “Srbenka” označuje svaku ugnjetavanu manjinu. A to je ono što je istoimenim filmom htio poručiti Nebojša Slijepčević, autor tog filma, filma koji je nastajao prateći pripremu i premijeru predstave “Aleksandra Zec”, Olivera Frljića, u Rijeci.
VRIJEDNI SVAKE PAŽNJE: Sjajna godina za domaći dokumentarni film
FILM O NACIONALIZMU I KSENOFOBIJI: Svjetska premijera „Srbenke“ Nebojše Slijepčevića
Nakon festivalskih prikazivanja i nagrade “Srce Sarajeva” koju je dobio na Sarajevo Film Festivalu film bi uskoro trebao krenuti u kino distribuciju. O filmu, o tom ključnom pitanju koji je odredio i film, o manjinama, o većinama, o Oliveru Frljiću razgovarali smo s autorom filma koji za početak objašnjava kako je zapravo cijeli film snimljen na probama kazališne predstave “Aleksandra Zec”, ali kako to nije making off, film o tome kako nastaje predstava.
- To je film o jednoj od glumica u toj predstavi, 12-godišnjoj Nini koja je tijekom rada na predstavi imala krizu identiteta. Film prati nju i kako ona razrješava tu krizu. Na te probe sam došao s očekivanjem da ću snimiti neke scene za film, a ne cijeli film. Došao sam prvenstveno kako bih učio od Olivera Frljića, kojeg jako cijenim kao autora i umjetnika. Došao sam znajući da će njegova predstava izazvati kontroverzne reakcije i tada sam očekivao da će to biti samo jedna od scena koja će se baviti hrvatskim društvom i podjelama. Inspirativno je bilo promatrati Olivera, njegov rad. Učio sam i o odgovornosti umjetnika i o građanskoj hrabrosti. Smatram ga izrazito hrabrim, bitnim ne samo za Hrvatsku nego i Europu danas.
"Mislim da postoji puno načina kako se suprotstaviti radikalizaciji društva, a jedan je priznavanjem kompleksnosti različitih stavova" - Nebojša Slijepčević (FOTO: Hina/Fena/Almir Razić)
Stekao sam dojam da se najviše ipak naučilo od Nine. To je bio, koliko znam, i ključni trenutak u kojem si shvatio da imaš film?
- Da. Presudni trenutak da shvatim da ću snimiti film se dogodio na jednoj od ranih proba. U toj predstavi između ostalog glume i četiri djevojčice, koje su glumice, naturščici. Izabrane su jer idu na dramsku skupinu, ali nisu profesionalne glumice. Njihov zadatak u predstavi je bio da predstavljaju same sebe. U jednom trenutku, na probi, Oliver ih obavještava da će na sceni biti razgovor s njih četiri u kojima će im postavljati pitanja iz njihovog svakodnevnog života. Jedno od pitanja će biti što su po nacionalnosti. U tom trenu Nina, koja je jedina među njima Srpkinja, se nalazi u totalnom šoku. Njeno lice je bilo toliko interesantno da sam znao da se nešto zbiva u njoj. Taj kadar pokazuje nešto što je i za mene bilo šokantno, to da se jedna 12-godišnja djevojčica rođena 2001. godine, debelo nakon završetka rata boji reći, pred ljudima, javno da nije Hrvatica. To je bilo vidljivo na njoj. Oko tog jednog kadra se cijeli film izgradio. To su kompleksna osjećanja, to je mješavina svega. Ne bih ja to pojednostavljivao zašto se tako osjeća, ali činjenica je da se osjećala nelagodno zbog činjenice da nije Hrvatica u Hrvatskoj.
Ubojstvo Aleksandre Zec i njene obitelji dogodilo se u Zagrebu, ali predstava se pripremala u Rijeci, što ima neke logike jer je riječ o gradu koji nije podnosio toliku težinu rata, koji je važio za grad s više razumijevanja. Ali ta priča sa Ninom pokazuje i tu drugu stranu Rijeke, jer njoj nije nimalo lakše priznati da je Srpkinja u Rijeci, nego što bi to bilo u Zagrebu ili bio kojem drugom gradu u Hrvatskoj.
- Meni se čini najlogičnijim da predstava bude u Zagrebu, jer se tu zločin i dogodio. Zašto to nije bilo tako, to je pitanje za Frljića. Znam da je bila planirana predstava u Gavelli, ali u Gavelli je Oliver otkazao suradnju nakon jednog drugog skandala kada je cenzuriran plakat predstave “Fine, mrtve djevojke”. Da, Rijeka ima nekakvu aureolu liberalnog grada. Rijeku poznajem površno preko prijatelja, ali također je samo jedan grad u Hrvatskoj. Živimo u vremenu kad nitko ne živi u oblaku ili vakuumu. To je sve povezano međusobno. To je problem i medija i političara i javnog diskursa koji prevladava u Hrvatskoj i od kojeg se nitko ne može sakriti.
Zanimljivo je bilo pratiti sukob Frljića i glumaca u predstavi oko onoga što su desničarski, profašistički portali pisali o predstavi i Frljiću. Dok su glumci smatrali da tome ne treba pridavati preveliku pažnju Frljić se zalagao za suprotno tvrdeći da on sebe ne smatra superiornim, kao što to misle glumci i da želi odgovoriti. Na koji način se suprotstaviti tome?
- To je jedan od zapleta u samom filmu. Mislim da postoji puno načina kako se suprotstaviti radikalizaciji društva, a jedan je priznavanjem kompleksnosti različitih stavova. Predstavu su radili glumci, a i Frljić, koji su devedesetih bili tinejdžeri ili čak i mlađi od toga. Svi su živjeli u Hrvatskoj ali imaju potpuno različita iskustva zato što su bili u različitim gradovima. Tako je jedan od glumaca živio u selu pored Vukovara i bio je prognanik. Oliver je bio izbjeglica iz BiH u Splitu, Nikola Nedić je Srbin iz Zagreba ... Oni na samoj probi razgovaraju, nije da samo oprobavaju tekst, nego razgovaraju o privatnim iskustvima i tu, na neki način, biva rašomon. Saznajemo razna gledišta na devedesete. To je model Hrvatske u malom, to je današnja Hrvatska. Svatko ima neka svoja sjećanja na to što se zbivalo u devedesetima. Ono što je problem današnje Hrvatske je to što nisu sva sjećanja dobrodošla. Postoji jedan narativ koji se pokušava postaviti dominantnim i svi ostali glasovi se smatraju čak i neprijateljskim, a po meni je rješenje da se prihvati da su ljudi imali razna iskustva. Ne moramo se svi slagati.
Tekstove kontra Frljića nisi obuhvatio osim kroz međusobni sukob. Jesi li i sam imao nekih prijetnji, nelagodnih situacija pred premijeru filma ili nakon što se film počeo vrtjeti?
- Nisam, hvala bogu, osim komentara na internetu što treba izuzeti jer su to anonimne bljuzgarije. Bilo je tekstova na ultradesnim portalima od ljudi koji nisu vidjeli film, s promašenim tezama. Pratio sam tijekom rada na predstavi sve te natpise, čak sam skupljao arhivu tekstova, ali u procesu filmske redukcije zaključili smo da nema potrebe da sve iznosimo u film, da je sama atmosfera i ono malo što se vidi dovoljno da se osjeti što se tu zbiva. Ekstremima tog tipa ne treba davati prostor, to su trolovi koji se hrane pažnjom i često im je jedina svrha izazvati bilo kakvu reakciju. To sam osjetio na svojoj koži. Bilo kakva reakcija na to im daje legitimitet. Treba ih ignorirati i potpuno zanemariti.
Koliko je tvoje prisustvo za vrijeme pripreme predstave utjecalo ili možda poremetilo koncepciju glumaca? Ušao si kao neko strano tijelo.
- Na prvom sastanku cijele ekipe sam se predstavio i rekao što radim. Svi su pristali. E, sad ... Ja se trudim kad radim biti maksimalno diskretan. Razgovarao sam s brojnim glumcima i uvjeravali su me da glumac uvijek zna kad je kamera na njemu. Ali oni su bili na svom radnom mjestu. Imali su zadatak napraviti kazališnu predstavu i sasvim sigurno nisu toliko obraćali pažnju na mene i kameru. Snimanje je prošlo brzo. Cijela predstava je nastala u mjesec dana. Došao sam prvi dan kad se upoznala ekipa i ostao s njima do premijere. U manje od 30 dana sam snimio 90 posto materijala, ali nakon premijere nisam bio svjestan da imam cijeli film. Znao sam da imam strašno jak materijal. To znaš odmah. Čim gledaš kroz kameru znaš da si snimio nešto što je vrlo jako. To me ispunilo i respektom prema materijalu. Znao sam da moram pametno smontirati film. Trebalo mi je tri godine da skupim hrabrosti suočiti se s tim materijalom i da se uvjerim da cijela priča nije samo pojedinačni eksces već da je to priča koja je šira od Nine, o osjećaju nelagode koji osjećaju klinci koji su rođeni iza rata, a slučajno su srpske nacionalnosti, ali nije to priča samo o tome. To je priča o svima koji se osjećaju kao manjina iz bilo kog razloga i nadam se da sam u tome uspio.
Četiri djevojčice koje spominješ su maloljetne. Pretpostavljam da si morao dobiti pristanak roditelja za snimanje, ali bez obzira na to Ninin slučaj je bio posebno osjetljiv i opasan čak.
- Naravno da je to vrlo osjetljivo. U svakoj od faza roditelji su dali pristanak. Da sam pomislio da bi Nina mogla imati neugodnosti mislim da ga ne bih ni završio. Mislim iz više razloga da neće imati neugodnosti. Tko god pogleda film, osim ako nije potpuna životinja, mora osjetiti naklonost prema Nini. Drugo, od snimanja do emitiranje je prošlo više od četiri godine. Nina je skoro punoljetna, fizički se promijenila. Film će tek ići u širu distribuciju, a na festivalima gdje je prikazan Nina je bila prisutna. Njoj je bilo strašno, ali i zanimljivo, sebe gledati na velikom platnu. Ima ambiciju postati glumica u životu pa joj je to i priprema za javnu izloženost.
"Mi smo svi u nečemu manjina" (FOTO: Privatni album)
Teško da bi ikome poželio tu vrstu javne izloženosti. A kad govorimo o tome, postoji još jedna djevojka, koliko znam, koja je bila dio priče, također Srpkinja, ali koja je na kraju ipak odustala od sudjelovanja. Snimljena je, ali ne i prikazana u filmu. Uzevši u obzir sve o čemu smo razgovarali teško da nju zbog te odluke možemo osuđivati?
- Ta djevojka je isto kao dijete imala neugodnosti u osnovnoj školi. Čak sama nije ni znala što je po nacionalnosti, jer je odrasla u domu bez roditelja, bez saznanja tko su njezini biološki roditelji, a ime njene majke je pisalo u imeniku. Cijela priča se zbiva u Slavoniji i kad su ostala djeca u razredu pročitala ime njene majke zaključili su da je Srpkinja što je bilo dovoljno da je krenu maltretirati. Ona je rođena 1996. godine i u trenutku kada sam je snimao imala je 18 godina i strašno je željela ispričati to iskustvo koje ju je obilježilo. Kad je film bio gotov predomislila se s obrazloženjem da je u međuvremenu dobila posao. Bojala se da će izgubiti posao nakon što poslodavac vidi njenu priču. Morali smo je maknuti. Nema nikakvog osuđivanja. To je njen izbor. Taj strah je simptomatičan sam po sebi bez obzira postoji li realna opasnost za nju ili je to samo percepcija stanja u društvu. Nije nastao sam od sebe. Nešto ga je prouzročilo. O tim uzrocima se ne priča, a moj film je baš pokušaj da pokrenemo priču.
Kolika je, po tvom mišljenju, moć ovog ili nekog drugog filma?
- Film sigurno ne može promijeniti svijet, ni državu, ni društvo, ali to ne znači da se nema smisla baviti time. Filmovi mogu mijenjati pojedince. Društvo se postepeno mijenja. Moj trenutni cilj s ovim filmom je da ga vidi što više ljudi pa samim tim mislim da će donijeti pozitivnu promjenu.
Kad govorimo o manjinama ne mogu a da se ne sjetim Damira Avdića Grahe koji je rekao da je strah većine da ne postanu manjina. Iz te perspektive se i zatvaraju.
- Mi smo svi u nečemu manjina. Jako je lijepo biti manjina. U puno stvari sam, na žalost, većina, a ponosan sam s onim stvarima u kojima sam manjina. Pitanje je tko je većina i kako se određuje. Lako se s tim manipulira.
Uspjesi tvog filma i filma Ognjena Glavonjića, “Teret”, na Sarajevo Film Festivalu, govore da se stalno vraćamo na isti problem i da će filmovi koji se bave prošlošću kroz sadašnjost uvijek imati prolaznost koliko god pričali o tome da nam je dosta ratnih tema. Kao da stalno demantiramo sami sebe?
- Moj film se bavi sadašnjošću i prvi bih rekao da se prošlošću uopće ne trebamo baviti kad ta prošlost ne bi definirala našu sadašnjost. Kad je tako ne možemo pobjeći od nje. Moramo se baviti s njom, a svjedoci smo, ne samo kod nas, nego i svuda u svijetu pokušaja da se manipulira prošlošću, da se manipulacijom prošlošću utječe na sadašnjost. Mi smo za sad stali na Drugom svjetskom ratu. Ne znam hoćemo li ići i dalje.
Oprezan si kad je riječ o samom prikazivanju filma u Srbiji.
- Jesam. Prvo, ovaj film je rađen za hrvatsku publiku i veliki sam poklonik teze da svatko treba čistiti pred svojim pragom, a ne viriti susjedu u dvorište. Sklonost je obrnuta. Tu nema iznimki. Svi lažni osjećaji moralne superiornosti dolaze promatranjem što rade susjedi, a zanemarujući ono što se radilo u ime naših država. Ovaj film je lako zloupotrijebit u Srbiji na isti taj način. U nekim se senzacionalističkim medijima i sad, iako film još nije prikazan tamo, prenose natpisi iz hrvatskih medija i stavlja se u senzacionalističke naslove koji promašuju bit filma i jedina svrha im je polarizirati javnost, skupljati poene na niskim strastima. Moj uvjet za premijeru u Srbiji je da se film stavi u kontekst manjina, ne samo Srba u Hrvatskoj, već manjina u Srbiji i da se usporedno sa filmom napravi okrugli stol gdje će se razgovarati iz pozicija manjina i to ne samo nacionalnih.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Privatni album
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
krenut naprijed da... čim mi riješimo ustaše a srbi četnike, a jedni i drugi crkve!!!