Književnica Ivana Bodrožić rođena je u Vukovaru 1982. godine. Kao devetogodišnjakinja, zajedno s majkom i bratom, izbjegla je iz svog grada. Otac Ante ostao je u Vukovaru, a nakon pada grada odveden je iz bolnice i ubijen na Ovčari. Njegovi ostaci do danas nisu pronađeni. 

Ta teška i traumatična vremena, iskustva izbjeglištva, nesigurnost života u bivšoj političkoj školi u Kumrovcu gdje su bile smještene vukovarske izbjeglice i iščekivanja vijesti o očevoj sudbini, opisala je u svom nagrađivanom romanu „Hotel Zagorje“. 

Dva dana uoči obilježavanja 18. studenoga, Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, napisala je kratki tekst u kojem beskompromisno progovara o tome kako društvo od ratnih žrtava stvara trajne simbole boli, prisiljavajući ih da se iz godine u godinu vraćaju najgorim trenucima svojih života. U emotivnoj i metaforičnoj kritici Bodrožić ukazuje na nasilnu logiku politike i medija koji tuđom traumom, radi političkih interesa i gledanosti, stvaraju željeni narativ prema obljetnici pada Vukovara, umjesto da omoguće dostojanstvo i zacjeljivanje. 

Njen, za ova vremena, izuzetno hrabri javni istup, kojim upozorava na nepravdu prema žrtvama koje se već više od trideset godina prisiljava da ponovno proživljavaju traume, prenosimo u cijelosti 

„Svake godine u ovo vrijeme kad mi počne zvoniti mobitel, za medije i ostale zainteresirane, imam jednu, istu izjavu: 

Zamislite osobu koju su teško pretukli i silovali, u mirnodopsko vrijeme, neka to bude mlada djevojka, naprimjer, koja je od nasilnika i ubojice uspjela pobjeći, jedva preživjevši traumu. 

Zamislite sad, idućih trideset godina, ona na svaku obljetnicu zločina sjeda za stol sa svojom obitelji, susjedima, sugrađanima i oni je potiču da im svake godine iznova i iznova prepričava detalje užasa. Sjedi tako pred kamerama, novinari postavljaju pitanja, zadižu joj majicu da vide ožiljke, ajde, sjetite se još kojeg strašnog detalja, kako vam je ono zabio nož, je li boljelo jako? 

Istovremeno, ispred njezine kuće postavljena je izložba s fotografijama zločinca, s opisom zločina, kako mu slučajno ne bi umaknula kad izađe, kako ne bi počela živjeti, kako joj ne bi palo napamet da je ona više od žrtve. 

Čini li vam se to normalno? Čini li vam se to moralno? 

Iz kojeg onda razloga već trideset godina, a zadnjih desetak sve monstruoznije izvlačite tu jadnu djecu u kaputićima iz kolone? Odakle vam pravo da žrtve rata prisiljavate da jedni njihov identitet bude izgrađen oko traume koju su proživjeli, kako vam nije neugodno oduzimati im sve druge ljudske karakteristike i tjerati ih da se osjećaju kako je njihovo najveće životno postignuće bilo to što su pukim slučajem preživjeli pakao rata. 

To nikakve veze s pijetetom i suosjećanjem nema, ali ima s najgorim političkim profiterstvom, medijskim parazitiranjem novinara koji bez mozga i kičme skupljaju sve strašnije i nikad otkrivene priče, i s onim dijelom društva koji svoj kičasti i isprazni osjećaj domoljublja upražnjava s plastičnim lampionima.“

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Sa(n)jam knjige