UZ KRAJ ŠKOLSKE GODINE: Hrvatska - zemlja lažnih odlikaša

Ankica Benček

23. lipnja 2022.

UZ KRAJ ŠKOLSKE GODINE: Hrvatska - zemlja lažnih odlikaša

Autorica je radni vijek provela kao nastavnica matematike i fizike te kao pedagogica

Kraj je još jedne školske godine. Puni su mediji raznih mišljenja o praćenju i ocjenjivanju učenika, rezultatima PISA testova, Nacionalnih ispita, rezultata mature ... Uspoređivanja rezultata, analiza, sinteza, mudrovanja, filozofiranja, prijedloga, prijepora i ponavljanja jednog te istog: Ocjene učenika nisu razmjerne stečenom znanju učenika, pogotovo u STEM području. Bez ikakvog sistemskog istraživanja to je svima jasno, posebice onima koji rade u školi. Ocjene lete u nebo, a znanje plazi po tlu. Nismo djecu naučili učiti. Naučiti učiti je prioritet i imperativ. Što to znači, pitaju se neki. To znači da s dobivenim ili usvojenim informacijama, iz nekog područja, znaš i možeš riješiti postavljeni zadatak (problem) u tom području, uz korištenje dostupnih i dozvoljenih pomagala, da si razvio, usvojio i realizirao ne samo materijalne, nego funkcionalne i odgojne ciljeve nastave, postavljene na svakom nastavnom satu, posebice logičko zaključivanje, racionalno mišljenje, usustavljivanje, analizu, sintezu, sposobnost procjenjivanja, relacije, funkcije …

Osim toga neke su stvari, postupci, rezultati i ishodi neusporedivi, iako na prvu izgledaju usporedivo. Praćenje i ocjenjivanje učenika je dugotrajan i složen proces koji traje od prvog do posljednjeg dana škole, od prvog razreda osnovne škole do mature, za svakog pojedinog učenika. PISA test, Nacionalni ispit, matura i svi drugi standardizirani testovi su jednokratni, u neku ruku trenutni, čiji su rezultati egzaktni i konačni.

Svaka školska ocjena, iz bilo kojeg nastavnog predmeta je vrlo kompleksna i čini je više komponenti (elemenata), gdje bi znanje moralo biti jezgra, oko koje se slažu ostale komponente, karakteristične za svaki nastavni predmet, uz zalaganje učenika, što često stvara pedagoški dio ocjene, pri čemu je bitno operativno znanje. Učenje napamet, biflanje činjenica bi trebalo biti iza nas. Razni različiti izvori informacija su nam na dohvat ruke. Mi smo nekada to morali pamtiti i spremati u “ladice” svojeg uma. Bilo je to veliko opterećenje, često nepotrebno. Neke se temeljne stvari moraju naučiti i zapamtiti, što ne znači “spremanje” i pamćenje podataka. Sasvim je dovoljno znati. Gdje pojedine podatke naći i kako ih koristiti u konkretnom zadatku. To je zapravo jedan od glavnih ciljeva učenja i obrazovanja – znati se služiti podacima.

Moja učionica fizike bila je sva oblijepljena plakatima na kojima su bile formule, uz poneki riješeni zadatak. Neke od tih formula se upamte, što nije bitno. Bitno je znati i moći shvatiti zadatak (problem) i riješiti ga uz pravi podatak (formulu). To je moguće u svim nastavnim predmetima, ne samo u STEM području. U svim je nastavnim predmetima, pojedinim sadržajima, ukomponirana matematika, što je po meni bit svega. To treba samo uočiti i prepoznati. Stvarati od toga relacije i funkcije postaje lako, ako je razvijeno logičko mišljenje i zaključivanje, na temelju matematičkih pojmova, pravila i zakonitosti. Štreberija tu samo odmaže. Trebalo bi se izaći iz nekih kalupa i shvaćanja obrazovanja i znanja.

Škola
Čini se da ovo društvo priznaje samo odlične učenike (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)

Što je zapravo obrazovanje? To je sposobnost rješavanja problema i snalaženja u poznatim i nepoznatim situacijama, na temelju inteligencije i stečenih spoznaja iz više područja, koja se prelamaju i preklapaju. Ta sposobnost se procjenjuje i ocjenjuje. Nesvjesno negdje i ponekad ocjenjuje se i inteligencija, što nije u redu. 

Što se zapravo treba ocjenjivati u školi? To je pitanje svih pitanja. Trebaju li učenici reproducirati činjenice ili se njima operativno koristiti? Reprodukcija zapravo ničemu ne služi, što se vidi iz mnogih testiranja znanja učenika. 

Nacionalni ispiti je ove godine proveden u osamdesetak škola diljem Hrvatske, među učenicima osmih razreda. Rezultati tog ispita, prema mom mišljenju su - katastrofalni. Velika većina učenika je jedva zadovoljila, dobila ocjenu dovoljan, što bi nas sve trebalo zabrinuti. Istina, to je generacija učenika, koji su radili i učili pod mjerama pandemije, više online i na daljinu, nego uživo u razredu. Sve to ipak nije opravdanje za ovako slabe rezultate i ishode. Nešto negdje debelo ne štima i ne funkcionira. 

Pozitivno je da se tim Nacionalnim ispitima u osnovnoj školi pristupilo. Ovaj uzorak nije bio reprezentativan da bi se zaključci mogli uzeti kao opće pravilo, ali rezultati pokazuju određeni trend, s čime nitko ne bi trebao biti zadovoljan, niti učenici, niti nastavnici, niti roditelji, niti školske vlasti na svim razinama. Koliko je poznato u tom testu nije bilo velikih odstupanja, ni u čemu, s obzirom na regije, gradove i manja mjesta, što znači da u cijelom sustavu nešto ne valja i mora se hitno mijenjati.

Mijenjati se mora i naš mentalitet, posebice što se tiče praćenja i ocjenjivanja učenika, tijekom osnovnoškolskog obrazovanja. Nekako se čini da ovo društvo priznaje samo odlične učenike i to one s „pet-nula“ (5,00). Sve bi ocjene morale biti jednako vrijedne u smislu svojeg postojanja. Na skali ocjena od 1 do 5 bi se svi morali rasporediti, kao na Gausovoj krivulji, s tim da ih je najviše oko trojke, odnosno u sredini. Međutim, mi imamo najviše odličnih, što je apsurd nad apsurdima. Uz najbolju volju i super učitelje i profesore toliko odličnih učenika nikako ne može biti. Takvim ocjenjivanjem mi sami sebe, učenike i roditelje zavaravamo i dovodimo u zabludu, što se pokazuje točnim već u prvom razredu srednje škole, odnosno na inicijalnim ispitima, iz pojedinih nastavnih predmeta, gdje odlikaši ne zadovoljavaju, a kamoli da imaju ocjenu koju su donijeli.

Trebali bismo se pomiriti s činjenicom da smo se zaigrali silnim peticama. Valjalo bi se spustiti na zemlju i od prvog razreda osnovne školu učenike privikavati na skalu svih predviđenih i zakonom propisanih ocjena. Istina, ta skala je preuska. Teško je učenike smjestiti u pet klasa, pa ih onda veliku većinu stavljamo u jednu klasu, odnosno proglašavamo odlikašima. Stvorila se slika i dojam kako je sramota imati ocjenu manju od pet. Time vršimo pritisak na djecu i učitelje. Velik je to i težak teret, pod kojim mnogi posrnu. Djeca postanu nervozna, iskompleksirana, lažno motivirana, krivo procijenjena i iznadprosječno ocijenjena. To ne vodi ničemu dobrome. 

Trend se nastavlja u predmetnoj nastavi, u srednjoj školi, ali i na fakultetu, gdje svi hoće petice. Kad bi te petice bile stvarne, mi bismo bili najpametnija nacija na svijetu i ne bi nam bilo ravnih. U stvarnosti je nešto sasvim drugo. Po svemu dobrome smo zadnji od svih zemalja obuhvaćenih istraživanjem i vrednovanjem, a po svemu lošem smo među prvima. Dakle, jasno je - nešto ne štima. Izgubljeni smo u prostoru, vremenu, opsjenama, lažima, pretjerivanjima, procjenama i ocjenama, hvali i samohvali.

Trebamo se spustiti s oblaka i s obje noge čvrsto stati na zemlju, gradeći čvrste temelje usvajanja znanja i obrazovanja, bez čega nema napretka, boljitka i života.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/Youtube

 

Srodne novice

broj komentara: 8

Komentari

  1. Vlasta prije više od 2 godine

    Nismo vam za primer i ugled u bilo cemu normalnom ali smo svakako prvaci regiona a mozda i sire , u broju petica ali i nezasluzenih studenata generacije,medu bivsim i sadasnjim politicarima,ali i lekarima,inzenjerima i inim.Oni pravi odavno su napustili ovaj prostor kakistokratije.
    Lep pozdrav i ne dajte se.

  2. Nebojša prije više od 2 godine

    Radio sam u školama i mogu reći da ste fulali u nekim osnovnim postavkama. A jedna od njih je da ne treba pamtiti podatke jer su dostupni svuda, da ne treba pamtiti formule jer su dostupne svuda.... Pamćenje podataka, formula i slično je nužno da bi mogli rješavati probleme jer kako ćemo znati koju od njih, kako i kada primijeniti. Na kraju, postoji i nešto sto se zove gimnastika mozga, a pamćenje je jedna od vježbi.

  3. shiboleth prije više od 2 godine

    Hrvatsko obrazovanje nije dobro, niti je o tome riječ. Ali je problem u tome što je ono bolje od njegovih kritičara. I od hrvatskog društva. I slažem se, takvo i treba biti. Ali ipak ostaje problem kritike kao procjene i samoprocjene pozicije. Kritika ne polazi od toga što ne valja s njom, tu je krajnje nekritična. Nadalje, obrazovanje je stalno pod 'napadom' reformi. Od 1980-ih pa naovamo učitelji i profesori nikome nisu bili dobri pa stoga i ne čudi što ostaju oprezni, nepovjerljivi i kritični prema svakoj reformi. Za njih su to samo nizovi uravnilovki, novih 'antibirokratskih' revolucija. Što se tiče djece i mladih u sustavu obrazovanja, nije svugdje isto. U osnovnoj školi naprosto ne možete previše očekivati od problemskog i analitičkog pristupa već morate učiti abecedu i gramatiku različitih područja prije nego pristupiti njihovim problematikama. U srednjoj školi je možda moguće malo više, ali se slažem da se bitno manje posvećuje pristupu i metodi rada, učenja pa i istraživanja. Nije ni na fakultetima nešto puno bolje. Međutim, upravo je to problem, nema razrađenog pristupa učenju metoda - učenja, rada, istraživanja, kritičkog pristupa materiji (gradivu). A onda i nešto drugo, stručnog usavršavanja. Primjerice, stručno usavršavanje osnovnoškolskih nastavnika je zatupljujuće, bolesno ideologizirano i ograničavajuće. Bez pardona se može reći da je takvo usavršavanje svojevrsno intelektualno i profesionalno ponižavanje ljudi koji rade u sustavu. Više razine su malo bolje, ali ništa spektakularno. I treba dodati, sustav ne vjeruje ljudima u obrazovanju (bez obzira na razinu) da oni mogu sami odabrati potrebnu i njima poželjno razinu usavršavanja. Ukratko, ako to nemate tada nikad i nećete imati reformu, jer ako nemate autonomiju nastavnika nećete imati dovoljno profesionalni pristup djeci, učenju i ocjenjivanju. Zato su nastavnicima sve reforme nametanje loših rješenja koje će oni uvijek odrađivati. Budući da nitko ne žele da oni to autonomno rade. Nadalje, ostaje problem društva koje sa svakom reformom misli da zna što želi od obrazovanja i koje se ponaša da jedino nastavnici to ne znaju. Što se tiče obrazovnih stručnjaka, oni su ruglo sustava koji legitimiraju politike reformi i od njih nikad i nije bilo neke pomoći. Stoga, je li ocjenjivanje realno ili ne nema odgovor. Pretpostavke za takvo pitanje ionako nikad nisu riješene i čini se da neće još dugo...

  4. Verena prije više od 2 godine

    Je li tvrdnja o lošem obrazovanju ( koju ne bih centrirala samo u Hrvatsku),doista,samo napuhana poslovična tvrdnja skeptika? Je li ocjena pokazatelj znanja? Ili bise od učenika trebalo traziti da umiju i rjesavaju probleme,znaju kako misliti,analizirati situaciju,donositi odluke,te razumjeti posljedice te odluke? Kada se problem postavi na ovaj temelj,onda ocjena jeste u disproporciji sa onim znanjima i vjestinama koje učenik treba da ima i koje ima.Tada su ocjene nedovoljno objektivne i nedovoljno pouzdane.
    U tom svjetlu tvrdnja da je obrazovanje dobro i da se to pokazalo u inozemstvu i ne drzi vodu.Prije svega,svijet je pun mladih ljudi koji su došli u druge zemlje iz cijelog svijeta,ne samo iz Hrvatske, da se obrazuju,i pokazali izvanredne rezultate.Ali,to nije generalna pojava( nije svatko tko je otišao iz zemlje pokazao takve rezultate), pa to ne moze biti argument,kojim bi se dokazala tvrdnja.
    S druge strane,svijest koju osoba ima o sebi, (samopoimanje),jeste prvi uvjet uspjeha.Samopoštovanje,kao pozitivan ili negativan stav o sebi ,jeste drugi uvjet.Samoefikasnost je u vrhu preduvjeta za uspjeh.Podrazumijeva sustavno čitanje i procjenu pojedinca o svojim sposobnostima organiziranja.
    Jasno je da sve ovo ima malo veze sa skolstvom,koje niti se trudi,niti je u stanju razviti ove osobine kod učenika.Jer drustvo nije u stanju razvijati ove osobine kod učenika,preostaje jedino tradicionalno ocjenjivanje,koje u najvećoj mjeri malo kada je objektivni pokazatelj učenikovog znanja.
    Kako obrazovni sustavi na Balkanu ,nisu ni blizu,recimo,obrazovanju u Finskoj,ostaje nam lijepo samozavaravajuće uljuljkivanje o dobrom obrazovnom sustavu i nasoj pametnoj djeci.Varaćemo sami sebe,kako nasa djeca pokazuju izvanredne rezultate u inostranstvu,zaboravljajući da je to iznimka i većinom rezultanta ne obrazovnog sustava, već odnosa u obitelji,socioekonomskog statusa u obitelji,obrazovanja roditelja i nadasve:samopoimanja,samopoštovanja i efikasnosti .

    .

  5. shiboleth prije više od 2 godine

    'U svim je nastavnim predmetima, pojedinim sadržajima, ukomponirana matematika, što je po meni bit svega'. Poslije ovoga tekst se jednostavno može prestati čitati jer očigledno nema što reći osim uobičajenih bajalica o važnosti egzaktnih znanosti (matematike nije, inače, znanost). Nadalje, društvo i politike koji su toliko opsjednuti ulogom obrazovanja koliko je ovo već desetljećima nije zdravo i zrelo društvo. Da se ne bismo krivo razumjeli, obrazovanje se mora mijenjati zato što je obilježje obrazovanja da je ono uvijek i neizostavno na putu i u procesu promjene. To ionako nema alternativu. Popovati o tome izvan obrazovanja znači željeti petljati po sustavu bez osobitog znanja o njemu. Međutim, slušajući ovu provalu antiintelektualizama koja dolazi iz resornog ministarstva ili od ovih mnogobrojnih opako zabrinutih kritičara treba istaknuti upravo jedinu doista skandaloznu i vjerodostojnu tvrdnju: hrvatsko obrazovanje je dobro. Naime, ono uspijeva odraditi svoj posao i stvoriti mnoštvo obrazovanih ljudi s čijim je obrazovanjem zadovoljna cijela Europa željna obrazovanih ljudi. Nikad nismo čuli u Njemačkoj, Švedskoj, Irskoj ili negdje drugdje da iz Hrvatske dolazi neobrazovani i nesposobni ljudi. Ali, eto, u Hrvatskoj je ta napuhana žalopojka prisutna na svim razinama. To također znači da se ništa hitno ne treba i ne mora mijenjati već se usmjeriti prema onome što zaostaje za obrazovanjem: zatucano i zaostalo društvo. U dinamici s njim, obrazovanje se ionako previše brzo mijenja. Također, da je nekome doista stalo do neke razine analitičkog i prema rješavanju problema usmjerenog znanja tada bi se tražilo da se ukine, primjerice, obavezna terenska nastava u Vukovar. Ali ne, zahtjevi za obrazovanje ne diraju očigledno pranje mozga već jesu li djeca dobila previše dobre ocjene. I da, što je s time pogrešno kad je očigledno da u Hrvatskoj često dobivamo dobro školovanu radnu snagu, ali nju često gubimo u odnosu na spomenute bogatije europske zemlje? Promašaj od teksta kao što je i ova papazjanija ministarstva s ovim nacionalnim ispitima...

Hiperlink

Recepti

E-ciklopedija