GODINA KOJA ĆE UĆI U ANALE NAŠEG ŠKOLSTVA: Ili je vrijeme za školu, ili nije?
Autorica je radni vijek provela kao nastavnica matematike i fizike te kao pedagogica
Prema brojčanim pokazateljima ovotjednog povratka učenika razredne nastave u škole, pobijedila je ona škola, odnosno ravnatelj u koju nije došao niti jedan učenik ili tek njih mali broj. Koji su uopće učenici trebali doći u školu? Provela sam u školi 35 godina, ali mi nije sasvim jasno tko je to ovaj tjedan trebao doći u školu, koji učenici i koji nastavnici.
Škole su se navodno dobro pripremile, poštujući mjere Stožera, što je zapravo nemoguće, pogotovo što se tiče socijalnog kontakta s djecom. Oni spontano jure jedan drugome u zagrljaj, kao i svojim učiteljicama, ukoliko su tamo. Naime, nisu sve učiteljice trebale biti u školi. Neke od njih su odrađivale nastavu na daljinu. Je li se itko zapitao što znači djetetu vratiti se u školu i tamo ne zateći svoju učiteljicu? Koga za to briga i inače, a kamoli u doba korone.
Postotak djece koja se vratila u škole trebao bi sve zabrinuti i biti povod mnogih ozbiljnih rasprava i temeljitih analiza. U komunikaciji ministarstva, odnosno resorne ministrice i ravnatelj(ic)a škola, odnosno ravnatelj(ic)a i učitelj(ic)a nešto nije bilo kako treba. Jednostavno se nisu razumjeli ili se nisu htjeli razumjeti. Ovo sve može podsjećati na bojkot, odnosno bijeli štrajk. Nije to fer i pošteno, ni prema kome, naročito prema učenicima, malim i velikim, a najviše prema maturantima.
Škola na zagrebačkoj Remizi u koju na nastavu nije došao nijedan učenik (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)
U ovoj školskoj godini su puno toga izgubili, što se više ne može nadoknaditi do kraja školske godine, ako je ovo uopće bila školska godina. Po mnogo čemu, ne baš dobrome, će se u analima našeg školstva pamtiti 2019./2020. školsku godinu: rotirajući štrajk nastavnika, pregovori s Vladom, pandemija Civida-19, u Zagrebu i potres koji je oštetio škole, potom inovativno kreativni projekti koji se stalno mijenjaju za kraj školske godine, odnosno što bolji nadomjestak klasičnoj redovnoj školi, gdje se ispoljavao ego pojedinaca i lovaca za zasluge (stručne i političke) u izvanrednoj situaciji. „Bolje išta, nego ništa“, nije uvijek najbolje rješenje, jer to „išta“ može mnogo toga poremetiti i napraviti dugoročno lošim. Pri tome se uopće nije mislilo na situaciju u kojoj svi učenici iste klase, nisu niti približno u jednakoj situaciji, pri klasičnoj i online nastavi. Veliki problem je ocjenjivanje učenika. To nije problem samo ove izvanredne situacije, nego dugoročni vrući problem, kojeg svaki stari ministar, uz pokušaj manjih intervencija, uglavnom u cijelosti prebaci na novog ministra.
Ovih dana me zvalo nekoliko prijatelja, rodbine i znanaca da im djeci pomognem oko mature iz matematike i fizike. Morala sam ih odbiti, jer jednostavno ne znam kako to učiniti. Ne bih ih htjela opterećivati „nepotrebnim“ sadržajima, a ne znam, iskreno, što će od važnih i bitnih sadržaja na maturi biti. Nekoliko kolegica je jednako tako postupilo. Vlastiti unuk, kad mu nešto želiš temeljito objasniti, kaže: „To se više tako ne radi. To radi računalo. Moraš znati kako dođeš do rješenja. Moram riješiti, a sve mi to napravi program na laptopu.“ Što je sa sposobnostima koje se razvijaju iz nastavnih sadržaja? Ništa! Što je iz sintagme razumijem što čitam? Ništa! Čini mi se da bi sve to moglo biti čisti formalizam, pokazivanje i dokazivanje, kako sve možemo kad hoćemo, u inat koroni i onima koji sumnjaju u kvalitetu obavljenog posla. Ovdje je čisti formalizam došao do punog izražaja.
Dezinfekcija na ulazu u školu u zagrebačkom Staglišću gdje je stiglo tek nekoliko učenika (FOTO: Hina/Lana Slivar Dominić)
U Ministarstvu znanosti i obrazovanja bi se trebali dobro zamisliti nad tim što se ovaj tjedan dogodilo - nedolazak djece u školu. Netko je za to zaslužan ili kriv, ovisno o tome kako se na to gleda, tko gleda i iz kojeg kuta gleda. Neverbalna komunikacija resorne ministrice i njenih pomoćnika puno toga govore. Smijeh često prikriva nesigurnost i ne daje ohrabrenje. Osim toga škola nije park, kino, kazalište … pa 'ko voli nek’ izvoli, a tko neće, ne mora. Kad su stvorene nužne okolnosti, u školu se mora ići, osim u slučaju bolesti. To se odnosi i na učitelje i na učenike. Ili je vrijeme za školu, ili nije.
Igramo se s nečime i nekime, s kime i s čime se nikad nitko ne bi mogao i trebao igrati. Igramo se s djecom, njihovim rastom i razvojem, mogućnošću odabira daljeg školovanja, izbora zvanja, zanimanja, poziva, njihovom budućnošću. Nema tu potrebe za izmišljanjem tople vode, već dobro sagledati i proučiti kako su to napravili drugi u doba korone te bitne stvari i “postulate” prilagoditi našoj situaciji i realnim mogućnostima.
Posljednjih dana po medijima se može pročitati kako neki učitelji(ce) nazivaju roditelje i govore im da ne šalu djecu u škole. Ukoliko se to uistinu događa, ne znam iz kojih razloga to rade. Roditelji se uglavnom solidariziraju sa svojim učitelji(ca)ma, jer im vjeruju. Povjerili su im ono najdraže i najveće što imaju. Zasigurno učitelji ne utječu na roditelje iz osobne lijenosti ili nebrige za svoje učenike. Prije valja pretpostaviti da je razlog puno veći i dublji. Svakom učitelju je svako „njegovo“ dijete prioritet i stalna briga. Nastoji što više od njega napraviti u smislu obrazovanja i odgoja. Poznajući učenikove sposobnosti, mogućnosti, nemogućnosti i obiteljske prilike, nastoje svakog svojeg učenika što bolje pripremiti za dalje školovanje i za život sa što manje stresa i nesnalaženja. Pri tom su školske ocjene učenika, prosjek tih ocjena i prosjek razreda - irelevantni. Nerijetko cijeli razred u razrednoj nastavi ima prosječnu ocjenu 5,0, što je apsurd nad apsurdima. Realno stanje stvari se već pokaže u petom razredu osnovne škole, odnosno u prvom razredu srednje, naročito u gimnazijama. Nije rijetkost da učenik s donesenih 5,0 u svjedodžbi osmog razreda, ide na popravak već u prvom srednje ili padne razred.
Ili je vrijeme za školu, ili nije (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)
Nije problem u učeniku, nego u svima nama i u školskom sustavu. To se sve mora mijenjati. Najprije bi se moralo osvijestiti što je školska ocjena i što je matura. Ciljevi i zadaci mature su jasno postavljeni. Što se od toga dobilo i realiziralo u ovih desetak godina? Je li matura opravdala svoje postojanje? Zašto unatoč maturi neki fakulteti imaju „svoje“ prijemne ispite? Tko tu kome što ne vjeruje i zašto?
Puno je još takvih pitanja, bez odgovora, u normalnim vremenima, a kamoli ne u krizama, a ova epidemija je uzrokovala mnoge druge krize, kojih još nismo niti svjesni. Do jeseni će se to možda rasvijetliti i omogućiti svima u državi normalan početak školske godine, jednak i obvezan za sve. Nije to nimalo lak niti jednostavan zadatak. Ministarstvo obrazovanja nije zadnja rupa na svirali koja se dodjeljuje kao nagrada za lojalnost, pojedinoj političkoj stranci ili osobi. To je složen, velik, zahtjevan, multidisciplinaran, isprepleten, odgovoran, životno važan i bitan resor, na čijem čelu bi trebala biti odgovarajuća osoba po znanju, sposobnostima, vještinama, poštenju, entuzijazmu, s velikim poznavanjem sustava, njegova ustrojstva, prohodnosti, mogućnosti preustroja, prilagođavanja vremenu i prostoru, odgovaranja potrebama pojedinca i zajednice. Do tada, ne dokazujte se i ne iživljavajte preko učenika, svi vi koji to radite.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HINA/Lana Slivar Dominić
Koji će nam k...c škola,pa svi smo mi culeji,đakići,glasnovići i hasanbegovići...