„To da svatko smije naučiti čitati upropastit će ne samo čitanje nego i mišljenje“ – zapisao je u svom poznatom elitističko-aforističnom stilu prije skoro stoljeća i pol Friedrich Nietzsche vjerojatno pritom osupnut „problemom“ značajnog rasta pismenosti u devetnaestostoljetnoj Europi. Nietzsche kao „aristokratski buntovnik“, kako ga je retorički vješto imenovao Domenico Losurdo, bojao se da će „moral stada“, neprijemčiv za istinu, oteti čitanju i pisanju spoznajni žalac potreban da bi se stvarao nadčovjek (u nietszcheanskom smislu čovjeka željnog samospoznaje i nadilaženja svojih etičkih i epistemoloških slabosti) i pretvoriti ih u samo još jedan kanal tetošenja poslušnosti, pokornosti i poniznosti čovjeka pred tradicijom, autoritetom i onim poznatim ili zadanim.

Nietzscheov se strah pokazao neopravdanim jer je pismenost čovječanstvu donijela suprotno: stvorila je ogroman emancipacijski potencijal kako u znanosti i umjetnosti, tako i u svjetonazoru i pravu, ne unatoč nego upravo zbog toga što je „demokratizirala“ pismenost i omogućila potlačenima i marginaliziranima da artikuliraju svoje misli i stavove u polju dotad rezerviranom za intelektualne elite. Unatoč tome, Nietzscheove se prognoze obistinjuju na sasvim drugačiji način zahvaljujući društvenim mrežama i novoj pošasti prosvjetarskog zvanja – umjetnoj inteligenciji. Iako ona nije primarni uzrok fenomenima o kojima je riječ, ona ih svakako značajno pospješuje i ubrzava te dovodi, takoreći, čitavu priču neuspjeha obrazovnog sustava do svojeg karikaturalnog kraja.

Teško je opisati promjenu koju će više-manje svaki srednjoškolski nastavnik, poput mene, ustvrditi da je doživio u zadnjih deset godina rada (a pogotovo oni sa stažem od 20 ili 30 godina jer su tu promjene još vidljivije) u pogledu kritičkih kapaciteta učenika. Čitanje knjige za mnoge je od njih najgori tip zadatka koji im se može zadati, a pritom još očekivati kakvu-takvu primjenu kritičkog razmišljanja, pokazuje se sve češće nerješivim izazovom. Ako se tome još doda zadatak pisanja eseja o toj knjizi, što je naročito za društveno-humanističke predmete čest slučaj, nastavnik će naići na iskrenu zbunjenost i otpor koji nadilazi okvire za školski folklor uobičajenih učeničkih žalopojki oko svojih obaveza (od kojih su mnoge opravdane).

Učenici ne vole čitati, a još manje vole pisati; umjesto čitanja knjige, kao i umjesto smišljanja vlastite esejske teze, konzultiraju ChatGPT. Često uopće ne posjeduju koncepciju samokritike ili skeptičkog propitivanja nužnog za pisanje, recimo, filozofskog eseja. Nakon što im se objasni što bi to bilo, većina će ih prionuti onome što se od njih očekuje za esej na državnoj maturi iz hrvatskog – prepričavanje sadržaja i sažimanje. Kad im se kaže da biografiji autora u argumentacijskom eseju načelno nije mjesto, ne znaju kako započeti esej, pa im se uvodi najčešće svode na panegerike autorima „pročitanih“ djela pune školski prozaičnih superlativa.

Nema razmišljanja "izvan okvira" (FOTO: Sebastien Bozon/AFP)

Ukratko: većinom nisu znatiželjni i ne znaju za razmišljanje „izvan okvira“ onoga što im je poznato ili zadano, niti vide pretjeranu vrijednost toga. Najgore od svega: nemaju bunt spram autoriteta i dominantnih socijalnih normi na onoj formativnoj životnoj razini ideologija, vrijednosti i stilova života, nego većinom razmišljaju kako se u njih uklopiti. Žele jasne, po mogućnosti kvantificirane („koliko riječi, profesore?“) smjernice za zadatak koji treba izvršiti kako bi zadovoljili normu i ispunili vlastita, isto tako kvantitativna, očekivanja (odličan uspjeh).

I ništa od toga nije njihova krivica. Već u osnovnoj školi djeci se daje do znanja da upis željene srednje škole podrazumijeva dobar prosjek ocjena, a za one najbolje gimnazije, niti uspjeh od 5.0 cijelu osnovnu školu nije dovoljan. Zbog inflacije odlikaša i ograničenih kapaciteta svake škole, mnoge su zagrebačke gimnazije morale uvesti prijemni ispit kako bi imale mogućnost da temeljem određenog – opet kvantitativnog – kriterija negdje podvuku crtu. Od državne mature 2010. godine pa do kurikularne reforme, koja je kao svoj glavni cilj postavila upravo sprečavanje toga, hrvatski je obrazovni sustav samo intenzivirao kvantitativnu formalizaciju vrednovanja znanja u nastavnom procesu i naglašavanje STEM-a u dvostrukom naglasku „praktičnih“ vještina i tržišno orijentiranog obrazovanja nauštrb društveno-humanističkog obrazovanja. Nešto drugačijim riječima, umjesto humboldtovske vizije gimnazijskog obrazovanja kao procesa formiranja cjelovitih osoba, gimnazije danas produciraju visoko obrazovane „poduzetnike“ i karijeriste, snalažljive i prilagodljive srednjoklasne radnike čija obrazovanost se svodi na sposobnost da prepoznaju tržišno poželjne vještine u kojima će se specijalizirati uz dodatak poznavanja kakve-takve općekulturne faktografije.

Strukovno je, pak, obrazovanje u potpunosti odustalo čak i od formalne želje da strukovnjake obrazuje u nečemu što nadilazi struku i spada u kategoriju političkog znanja time što je ukinulo Politiku i gospodarstvo (PiG) kao obavezni predmet u trogodišnjim školama (zadržan je u četverogodišnjim školama isključivo radi apela građanskih udruga i nastavnika). Dakako, ni strukovne škole nisu izbjegle poduzetništvo, bilo u formi predmeta tog naziva koji mnoge škole sada nude, bilo u smislu općeg mentaliteta pod kojim se strukovno obrazovanje provodi i vodi. Tako se može reći da osim što, nešto pojednostavljeno rečeno, i dalje reproduciraju klasne razlike (kao i gimnazije), strukovne škole sada proizvode i mlade koji sanjaju o tome da postanu budući pripadnici sitne buržoazije: malere, parketare i vodoinstalatere koji imaju svoj obrt i zarađuju bolje od nastavnika, ali im je doseg političkog razumijevanja društvene stvarnosti (a gimnazijalci se u tom smislu od njih ne razlikuju puno) uokviren nacionalizmom i religijom na ideološkom, a surovim individualizmom tržišta i privatnim interesima nuklearne obitelji na materijalnom polju.

Sve se to na svakodnevnoj razini manifestira u tome da je Zagreb sve više išaran ustaškim i rasističkim grafitima jer je to često jedini oblik „buntovničke“ supkulture za koju neki mladi znaju, dok u isto vrijeme sve veći broj gimnazijskih maturanata – anegdotalno, njih oko 30 posto – „ne vidi problem“ ako se pozdrav „za dom spremni“ koristi „izvan konteksta fašizma i NDH“. Nadodat će neki: dio hrvatskih branitelja koristio je taj pozdrav kao bojni poklič; na što bi nastavno pitanje trebalo biti: a zašto su neki hrvatski branitelji odabrali taj pozdrav za bojni poklič? Nisu li ga odabrali baš zato što se radilo o ustaškom pozdravu? No takva su pitanja za mnoge razrede već prekontroverzna i stavljaju nastavnika u vrlo nezahvalnu poziciju gdje se sam razgovor o političkim temama smatra „politizacijom nastave“.

Biti nastavnik koji onda treba otpetljati taj gordijski čvor proturječja i razumjeti ideološku mentalnu gimnastiku koja je do toga dovela nije nimalo jednostavno. Tim više što, zahvaljujući činjenici da resorno ministarstvo u bilo kakvim sporovima uvijek stavlja učenika i roditelje na prvo mjesto, već i samo propitivanje tih tema kod dijela roditelja – još uvijek manjine, ali sve glasnije manjine – izaziva konsternaciju da se uopće o tome govori jer se naglašavanjem nedvosmislenog ustaškog porijekla tog pozdrava propituje hrvatski nacionalizam – pogotovo nakon Thompsonova koncerta u Zagrebu i Plenkovićeva odobravanja tog pozdrava „u pjesmi, ali ne izvan nje“ koji su u tom smislu djelovali kao katalizatori širenja nacionalizma i povijesnog revizionizma.

Edukator M.P.T. uz premijerovu licencu (FOTO: Damir Senčar/AFP)

Nije stoga toliko čudno da je očigledna proturječnost premijerove tvrdnje za mnoge u Hrvatskoj nevidljiva – kako za učenike, tako i za njihove roditelje. Nije čudno niti to da će neistinita teza o tome da je „za dom spremni“ zapravo „stari hrvatski pozdrav“ naići na plodno tlo. Jer ako gimnazijski maturant ne zna pretraživati znanstvene izvore, ne zna kritički čitati stručnu literaturu, ne zna biti skeptičan i znatiželjan te ne zna donositi vlastite zaključke utemeljene na promišljenim argumentima, a glavni izvori informacija su mu TikTok, Instagram i eventualno ono što mu roditelji kažu (jer čak niti njih nije sposoban dovoditi u pitanje), onda nije čudno da će, krećući se u ideologemima „neutralnog domoljublja“, biti sposoban „odvojiti“ pozdrav ZDS od povijesne činjenice da se radi o ustaškom pozdravu.

Čini se da konzervativni i tradicionalni stavovi postaju sve rašireniji među mladima, za što zasigurno nije zaslužno samo školstvo, ali ono je neupitno bitna karika tog procesa. Prostor za njegovo podrivanje nalazi se, prije svega, u upornosti inzistiranja na istini, kako povijesnoj, tako i moralnoj. Koliko god da to djeluje kao već izlizano opće mjesto koje, uz to samo po sebi očito nije dovoljno da spriječi rast povijesnog revizionizma i fašizma, ipak ono predstavlja, po mom mišljenju, nultu polazišnu točku – jer čemu sve ako ne radi istine? Taj se prostor također nalazi i u inzistiranju na proaktivnoj ulozi onog dijela srednje klase koji se niti s Thompsonom niti s Plenkovićem nimalo ne slaže. Takvih ljudi, a onda i učenika u učionicama, još itekako ima, samo su navikli na srednjeklasnu političku pasivnost bilo iz želje da izbjegavaju konflikte i time sačuvaju svoj „unutarnji mir“ bilo iz straha pred čestim primjerima desničara koji su sposobni za daleko radikalnije stvari od liberalnog građanstva (tužbe, prijetnje, javno prozivanje itd.).

Ovo posljednje ne treba olako shvaćati: neki su desni portali otvoreno pozivali svoje čitatelje koji su roditelji da se svakom prilikom uključuju u rad škola i glasno i nametljivo interveniraju u obrazovni sadržaj čim primijete nešto što se protivi, dakako, njihovom svjetonazoru. Kako to često zna završiti prijetnjama inspekcijom, mnogi će nastavnici odustati od onoga za što misle da bi se trebalo zalagati ili zbog toga što se ne žele, u moru školskih obaveza i nošenja posla kući, stresirati još i oko inspekcijskog postupka ili jer se, što je slučaj kada nastavnik nema podršku ravnatelja, boje za svoje radno mjesto. No šutnja i defetizam – čemu uči i povijest – vode samo pobjedi fašizma. Konačno, važan dio političke dimenzije ovog problema odnosi se i na činjenicu da dio građana koji se zapravo ne identificiraju kao ustaše sve češće prihvaća obrasce i simboliku povezanu s fenomenom „neutralnog domoljublja“, hodočašćenjem na Thompsonove koncerte i vojne parade, što otvara pitanje postoji li u hrvatskom političkom prostoru dovoljno artikuliran i uvjerljiv odgovor na takve pojave.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Geoffroy van der Hasselt/AFP

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.