Autorica je radni vijek provela kao nastavnica matematike i fizike te kao pedagogica

Godinama pišem o ocjenjivanju učenika. Svi znamo, vidimo i osjećamo kako s ocjenjivanjem naših učenika puno toga nije u redu. Prema broju odlikaša (5,0) bili bismo najpametnija i najsposobnija država na svijetu, a prema rezultatima međunarodnih ispitivanja (PISA) smo među zadnjima, naročito u matematičkoj pismenosti i rješavanju problema, gdje se ne koriste poznati algoritmi već sposobnosti logičkog zaključivanja, stvaranja asocijativnih veza među novim i poznatim sadržajima, racionalnost, procjena …

Osim toga ovo su drugačija vremena (digitalna), drugačija djeca i drugačija nastava (oblici i metode rada). Slijedom toga mora biti i drugačije ocjenjivanje. Skala brojčanih ocjena od 1 do 5 je “preuska”. Ne može se 30 učenika jednog razreda u to pravilno i točno smjestiti. Uz tu skalu, gdje za svaku ocjenu u svakom nastavnom predmetu postoji više elemenata, nužno je i opisno praćenje učenika i njihovih postignuća (napredovanja, stagnacije, nazadovanja), prema čemu se radi individualni program za svakog učenika i učenicu, kako bi uspješno završili školsku godinu. Tome služe dopunska nastava, individualni pristup i individualni rad (instrukcije). 

Sada, u vrijeme epidemije koronavirusa, za takav način i rad nema vremena, niti prostora, a u Zagrebu je to još dodatno otežano posljedicama razornog potresa. Ništa više nije isto, niti onakvo na kakvo smo naučili. No, tome se mora prilagoditi. Što prije - to bolje. Za sve, posebno za učenik(c)e, kojima ova školska godina, s koje god strane na nju pogledate, ne može biti normalna - od štrajka prosvjetara, do uvođenja digitalne nastave. 

Mora se i treba spasiti najviše što je moguće u ovim okolnostima. Sigurno da ima poteškoća, propusta, u svakom smislu, od idejnog do tehničkog. Uči se, ispravlja i usavršava u hodu. Stoga sve kritike na tako uspostavljenu trebaju biti konstruktivne i dobronamjerne. Bitno i važno je da nijedno dijete (učenik) i niti jedan student ne izgube školsku godinu, zbog nepredviđenih nedaća koje su nas snašle. Treba pohvaliti, ohrabriti i osnažiti sve one na prvoj liniji borbe da se ne izgubi školska godina, da se svakom učeniku pruži što se najviše može i da se što bezbolnije izađe iz ove krize. 

 Nije bitno što djeci u tome pomažu roditelji. Dapače. Od toga ima višestruke koristi. (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)

Ovih smo dana u dijelu medija mogli čitati o ocjenjivanju učenika u novonastalim okolnostima. Čini se, da je za ovu godinu to ipak najbolje preskočiti. Okolnosti, dakle, nisu normalne, pa se procjene, ocjene i kompletno vrednovanje ne mogu korektno napraviti, a improvizacije nam tu ne trebaju. Donijele bi više štete, nego koristi. 

To ne znači da se sve prepušta na volju učenicima i profesorima. Potrebno je i nužno praćenje svakog učenika, u svakoj nastavnoj jedinici (temi), od prisustva “nastavi”, preko aktivnog sudjelovanja, do rješavanja problema na „satu“. Potrebne su svakako i domaće zadaće, koje nisu samo reda radi, već su tu zbog povratne informacije o usvajanju gradiva. Nije bitno što djeci u tome pomažu roditelji. Dapače. Od toga ima višestruke koristi, naročito u ovom slučaju kada postoji izolacija zbog koronavirusa. 

Na početku iduće školske godine, ako je bude u normalnim okolnostima, nužno bi trebalo provesti i vrednovati, u svim nastavnim područjima (predmetima), dosadašnje znanje i na temelju toga planirati nastavne sadržaje za novu školsku godinu (razred), s tim da se nastoji popuniti što više “rupa” u znanju, gradivom koje je nužno potrebno za daljnji rad. Ne može se graditi peti kat bez četvrtog i zgrada bez prizemlja. Neće se sve to moći popraviti i napraviti u jednoj školskoj godini. Za to će trebati dosta vremena, znanja, sposobnosti, vještina, entuzijazma i oporavka od svega što je epidemija napravila.

Valjalo bi početi osmišljavati novi sustav ocjenjivanja i vrednovanja, koji će biti realan i u kojem će svaki učenik naći svoje mjesto. Nije sve u ocjeni. Poznajem mnoge svoje učenike kojima škola baš nije išla, kako su govorili njihovi roditelji. Zbog mnogo čega jedva su prolazili iz razreda u razred. Danas su to dobrostojeći ljudi, dobri susjedi i odgovorni sugrađani. Danas pomažu ugroženima koronom i potresom. Nekoliko njih me zvalo ovih dana s pitanjem: „Raska je li vam kaj treba“. Lijepo je to čuti, posebno od onih s kojima sam imala puno problema, jer nisu htjeli učiti i samo ih je zanimalo koliko bodova treba za dvojku. To nikako ne znači da sam ja pobornik niskih ocjena. Lijepo je raditi kad su učenici motivirani za učenje, onda kad žele znati. Tad visoka ocjena dolazi sama od sebe. 

Ocjena bi trebala pokrivati stečeno znanje (operabilno produktivno), sposobnosti i vještine proizašle iz nastavnih sadržaja, koje se koriste u svakodnevnom životu. Uz to je vrlo važan i odgoj (višestruki). Možda je odgoj i najvažniji. To sada, u ovoj krizi, dolazi do punog izražaja. Ne gleda se samo na sebe. Misli se i na druge. Slušaju se uputstva Stožera i zajednički radi na suzbijanju epidemije. Oni koji to ne rade, su nešto propustili u svom školovanju: badava im njihove silne petice, diplome i doktorati. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Miljenko Klepac