Autorica je radni vijek provela kao nastavnica matematike i fizike te kao pedagogica

Kraj je još jedne školske godine. Puni su mediji raznih mišljenja o praćenju i ocjenjivanju učenika, rezultatima PISA testova, Nacionalnih ispita, rezultata mature ... Uspoređivanja rezultata, analiza, sinteza, mudrovanja, filozofiranja, prijedloga, prijepora i ponavljanja jednog te istog: Ocjene učenika nisu razmjerne stečenom znanju učenika, pogotovo u STEM području. Bez ikakvog sistemskog istraživanja to je svima jasno, posebice onima koji rade u školi. Ocjene lete u nebo, a znanje plazi po tlu. Nismo djecu naučili učiti. Naučiti učiti je prioritet i imperativ. Što to znači, pitaju se neki. To znači da s dobivenim ili usvojenim informacijama, iz nekog područja, znaš i možeš riješiti postavljeni zadatak (problem) u tom području, uz korištenje dostupnih i dozvoljenih pomagala, da si razvio, usvojio i realizirao ne samo materijalne, nego funkcionalne i odgojne ciljeve nastave, postavljene na svakom nastavnom satu, posebice logičko zaključivanje, racionalno mišljenje, usustavljivanje, analizu, sintezu, sposobnost procjenjivanja, relacije, funkcije …

Osim toga neke su stvari, postupci, rezultati i ishodi neusporedivi, iako na prvu izgledaju usporedivo. Praćenje i ocjenjivanje učenika je dugotrajan i složen proces koji traje od prvog do posljednjeg dana škole, od prvog razreda osnovne škole do mature, za svakog pojedinog učenika. PISA test, Nacionalni ispit, matura i svi drugi standardizirani testovi su jednokratni, u neku ruku trenutni, čiji su rezultati egzaktni i konačni.

Svaka školska ocjena, iz bilo kojeg nastavnog predmeta je vrlo kompleksna i čini je više komponenti (elemenata), gdje bi znanje moralo biti jezgra, oko koje se slažu ostale komponente, karakteristične za svaki nastavni predmet, uz zalaganje učenika, što često stvara pedagoški dio ocjene, pri čemu je bitno operativno znanje. Učenje napamet, biflanje činjenica bi trebalo biti iza nas. Razni različiti izvori informacija su nam na dohvat ruke. Mi smo nekada to morali pamtiti i spremati u “ladice” svojeg uma. Bilo je to veliko opterećenje, često nepotrebno. Neke se temeljne stvari moraju naučiti i zapamtiti, što ne znači “spremanje” i pamćenje podataka. Sasvim je dovoljno znati. Gdje pojedine podatke naći i kako ih koristiti u konkretnom zadatku. To je zapravo jedan od glavnih ciljeva učenja i obrazovanja – znati se služiti podacima.

Moja učionica fizike bila je sva oblijepljena plakatima na kojima su bile formule, uz poneki riješeni zadatak. Neke od tih formula se upamte, što nije bitno. Bitno je znati i moći shvatiti zadatak (problem) i riješiti ga uz pravi podatak (formulu). To je moguće u svim nastavnim predmetima, ne samo u STEM području. U svim je nastavnim predmetima, pojedinim sadržajima, ukomponirana matematika, što je po meni bit svega. To treba samo uočiti i prepoznati. Stvarati od toga relacije i funkcije postaje lako, ako je razvijeno logičko mišljenje i zaključivanje, na temelju matematičkih pojmova, pravila i zakonitosti. Štreberija tu samo odmaže. Trebalo bi se izaći iz nekih kalupa i shvaćanja obrazovanja i znanja.

Čini se da ovo društvo priznaje samo odlične učenike (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)

Što je zapravo obrazovanje? To je sposobnost rješavanja problema i snalaženja u poznatim i nepoznatim situacijama, na temelju inteligencije i stečenih spoznaja iz više područja, koja se prelamaju i preklapaju. Ta sposobnost se procjenjuje i ocjenjuje. Nesvjesno negdje i ponekad ocjenjuje se i inteligencija, što nije u redu. 

Što se zapravo treba ocjenjivati u školi? To je pitanje svih pitanja. Trebaju li učenici reproducirati činjenice ili se njima operativno koristiti? Reprodukcija zapravo ničemu ne služi, što se vidi iz mnogih testiranja znanja učenika. 

Nacionalni ispiti je ove godine proveden u osamdesetak škola diljem Hrvatske, među učenicima osmih razreda. Rezultati tog ispita, prema mom mišljenju su - katastrofalni. Velika većina učenika je jedva zadovoljila, dobila ocjenu dovoljan, što bi nas sve trebalo zabrinuti. Istina, to je generacija učenika, koji su radili i učili pod mjerama pandemije, više online i na daljinu, nego uživo u razredu. Sve to ipak nije opravdanje za ovako slabe rezultate i ishode. Nešto negdje debelo ne štima i ne funkcionira. 

Pozitivno je da se tim Nacionalnim ispitima u osnovnoj školi pristupilo. Ovaj uzorak nije bio reprezentativan da bi se zaključci mogli uzeti kao opće pravilo, ali rezultati pokazuju određeni trend, s čime nitko ne bi trebao biti zadovoljan, niti učenici, niti nastavnici, niti roditelji, niti školske vlasti na svim razinama. Koliko je poznato u tom testu nije bilo velikih odstupanja, ni u čemu, s obzirom na regije, gradove i manja mjesta, što znači da u cijelom sustavu nešto ne valja i mora se hitno mijenjati.

Mijenjati se mora i naš mentalitet, posebice što se tiče praćenja i ocjenjivanja učenika, tijekom osnovnoškolskog obrazovanja. Nekako se čini da ovo društvo priznaje samo odlične učenike i to one s „pet-nula“ (5,00). Sve bi ocjene morale biti jednako vrijedne u smislu svojeg postojanja. Na skali ocjena od 1 do 5 bi se svi morali rasporediti, kao na Gausovoj krivulji, s tim da ih je najviše oko trojke, odnosno u sredini. Međutim, mi imamo najviše odličnih, što je apsurd nad apsurdima. Uz najbolju volju i super učitelje i profesore toliko odličnih učenika nikako ne može biti. Takvim ocjenjivanjem mi sami sebe, učenike i roditelje zavaravamo i dovodimo u zabludu, što se pokazuje točnim već u prvom razredu srednje škole, odnosno na inicijalnim ispitima, iz pojedinih nastavnih predmeta, gdje odlikaši ne zadovoljavaju, a kamoli da imaju ocjenu koju su donijeli.

Trebali bismo se pomiriti s činjenicom da smo se zaigrali silnim peticama. Valjalo bi se spustiti na zemlju i od prvog razreda osnovne školu učenike privikavati na skalu svih predviđenih i zakonom propisanih ocjena. Istina, ta skala je preuska. Teško je učenike smjestiti u pet klasa, pa ih onda veliku većinu stavljamo u jednu klasu, odnosno proglašavamo odlikašima. Stvorila se slika i dojam kako je sramota imati ocjenu manju od pet. Time vršimo pritisak na djecu i učitelje. Velik je to i težak teret, pod kojim mnogi posrnu. Djeca postanu nervozna, iskompleksirana, lažno motivirana, krivo procijenjena i iznadprosječno ocijenjena. To ne vodi ničemu dobrome. 

Trend se nastavlja u predmetnoj nastavi, u srednjoj školi, ali i na fakultetu, gdje svi hoće petice. Kad bi te petice bile stvarne, mi bismo bili najpametnija nacija na svijetu i ne bi nam bilo ravnih. U stvarnosti je nešto sasvim drugo. Po svemu dobrome smo zadnji od svih zemalja obuhvaćenih istraživanjem i vrednovanjem, a po svemu lošem smo među prvima. Dakle, jasno je - nešto ne štima. Izgubljeni smo u prostoru, vremenu, opsjenama, lažima, pretjerivanjima, procjenama i ocjenama, hvali i samohvali.

Trebamo se spustiti s oblaka i s obje noge čvrsto stati na zemlju, gradeći čvrste temelje usvajanja znanja i obrazovanja, bez čega nema napretka, boljitka i života.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/Youtube