BRIGO MOJA PREĐI NA DRUGOGA: Kad prvašići padaju razred jasno je da je zakazao cijeli sustav
Autorica je radni vijek provela kao nastavnica matematike i fizike te kao pedagogica
Ponavljanje razreda, bilo kojeg, opravdava svrhu i cilj, ukoliko za to zaista postoje opravdani i objektivni razlozi. Pitanje je koji su to i kakvi razlozi. O tome bi trebao odlučiti multidisciplinarni tim stručnjaka, koji će nakon pomne analize i sinteze svih činitelja neuspjeha, imajući prvenstveno u vidu učenika, što on od toga dobiva, zašto je do toga došlo, tko je zakazao u praćenju učenika, koje su okolnosti dovele do toga i što će se ponavljanjem razreda dobiti.
Nisam za ponavljanje razreda. Uvijek se u idućem razredu može nadoknaditi manjak bilo čega, znanja, sposobnosti i vještina te realizirati nužno potrebni materijalni, funkcionalni i odgojni ciljevi nastave. Poznato je da rast i razvoj nijednog djeteta nije linearan u odnosu na sebe samog, a kamoli u odnosu na druge. Nema realnog prosjeka, niti prosječnog učenika s kime bi uspoređivali ostale, po bilo čemu. Rast i razvoj je individualan, s određenim skokovima, u određenim vremenskim periodima. Nitko stalno ne napreduje, pogotovo ako nema podršku, uvjete, potrebu i motivaciju. Postoji tu stagnacija i nazadovanje.
Kada stagnacija ili nazadovanje potraju dulje vrijeme, to je znak za “uzbunu”. Nešto nije u redu. Netko je zakazao na svom poslu i u svojoj odgovornosti, od razrednika do razvojne službe u školi i izvan nje, ukoliko je problem veći. Za to kod prijedloga o ponavljanju razreda učenika, najprije bi trebalo istražiti tko je u tom cijelom odgojno-obrazovnom procesu zakazao, roditelji, nastavnici, pedagoška služba ili svi zajedno. Koje okolnosti su se promijenile toliko da su utjecale na neuspjeh učenika.
Ukoliko je to učenik prvog razreda osnovne škole i ako nije savladao najminimalnije uvjete za drugi razred, u pitanju je puno toga. Je li to dijete bilo spremno fizički i psihički za školu. Postoje oni koji o tome odlučuju. Zar nije bolje da dijete ostane godinu dana dulje u vrtiću ili kod kuće, nego da nespremno i nedovoljno pripremljeno i sposobno krene u školu. Pasti prvi razred i prvašića tretirati kao ponavljača po meni nije humano i normalno, već neodgovorno, sve po onoj “brigo moja pređi na drugoga.”
Nedavno su mediji objavili podatak koliko djece svake godine u Hrvatskoj ponavlja prvi razred osnovne škole. To govori puno u sustavu i ustrojstvu školstva, o učiteljima, pedagoškim i savjetodavnim službama, na svim nivoima, suradnji vrtića sa školom, redovitom praćenju učenika, poduzimanju mjera da se problem riješi i sve moguće napravi kako učenik ne bi ponavljao razred. Ponekad je možda dobro da dijete ponovi razred. Za to moraju postojati jaki objektivni razlozi, s valjanim obrazloženjem i garancijom kako će to biti dobro za dotično dijete.
Najlakše je na kraju školske godine konstatirati: Ne može u drugi razred (FOTO: Pixabay)
Bilo bi dobro vidjeti gdje žive i pohađaju školu ta djeca, kao i što je bio glavni razlog za ponavljanje prvog razreda, u čemu to nisu zadovoljili. Recimo, ne mogu naučiti čitati, ako ne znaju govoriti hrvatski. Za to nisu sami krivi. Došli su iz sredine u kojoj se drugačije govori. Za školu ih je trebalo pripremiti. To ne mogu učiniti roditelji, koji niti sami ne znaju dobro govoriti hrvatski. Zakazala je lokalna sredina, koja ne vodi dovoljno brigu o djeci, za koju se zna da nisu poput ostalih, da su po mnogo čemu, iz raznih razloga drugačiji. Zakazala je i učiteljica, jer nije na vrijeme “alarmirala” sve koje je trebala o situaciji s djetetom, koje se nije snašlo i prijeti mu ponavljanje razreda. Možda je to i napravila, ali je nisu čuli oni koji su je trebali čuti i nisu joj pomogli da bi se problemi s djetetom riješili. Najlakše je na kraju školske godine konstatirati: Ne može u drugi razred.
Nije potrebno spominjati i pisati o tome što se psihički i emocionalno događa s tim djetetom. Zauvijek je obilježeno, kao nesposobno, drugačije, manje vrijedno. Netko koga treba odstraniti, zato što je drugačiji.
Ne rade svi tako. Znam više slučajeva, kad je učenik zakazao svojim nemarom, izbjegavanjem nastave, neučenjem, raznim lažima i opravdanjima, te bio potencijalni kandidat za ponavljanje razreda u jednoj gimnaziji. Razrednica, većina profesora, pedagoginja i ravnatelj to nisu dopustili, čak niti onda kad su se roditelji s tim pomirili. “Mi ne šaljemo svoje učenike na ulicu“, njihov je moto. Nisu oni bez veze najbolja gimnazija u gradu i državi. Prilagodili su uvjete učeniku, rasporedili mu ispite i maturu, dali sve od sebe, pojedinačno.
Kao i svugdje i u školi, svakoj od prvog razreda do mature trebalo bi imati razumijevanja, empatije i odgovornosti (osobne i profesionalne). Učenici nisu stvari. Oni rastu razvijaju se i formiraju, više uz učitelje i profesore, nego uz roditelje, pogotovo danas kad roditelji moraju raditi od mraka do mraka da bi preživjeli ili su pak dio neke elite, koja o svojoj djeci brine samo materijalno i misli, kako su svoju zadaću izvršili vozeći dijete u školu, kupili mu skupu odjeću i obuću, slali ga na ekskluzivna zimovanja i ljetovanja, priuštili mu sve ono što se novcem može kupiti i što većina njihovih vršnjaka može samo sanjati. Takva djeca ne padaju razrede, čak niti onda kad ništa ne rade i ništa ne znaju. Mnogi od njih doguraju do najvišeg mogućeg obrazovanja, bez ikakvih osobnih napora. Sve u životu im je zagarantirano, posao, stan, lova, društveni rang, funkcija i “penjanje” po ljestvici uspjeha. To su oni podobni, koji sposobne otjeraše u inozemstvo.
Kome od nas je stalo do tamo nekog djeteta u međimurskoj županiji koje je palo prvi razred osnovne škole, a prirodno je bistro, rekli bismo pametno. Kome je stalo do nekog djeteta u nekom podbiokovskom ili podvelebitskom zaseoku, na nekom zagorskom brijegu ili negdje izvan dosega „civilizacije“, koje još uvijek pješači kilometrima do škole. Nije naučilo dobro čitati, pisati i računati, pa neka ide još godinu dana u prvi razred. Koga briga?
Sličilo bi bajci kad bismo se zapitali: Krije li se u tom djetetu neki Tesla? Koga briga?
Mi imamo generacije podobnih, koji ne moraju biti sposobni.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
sustav je glup , sto je jos gluplje jer se radi o obrazovanju. U Kanadi nema nego opisnih ocjena do 4 raz. Drugo nema padanja razreda jer dijete mora imati do kraja 12 razreda znanje barem do 51%. Trece dijete kojem u opisu na kraju skolske godine stoji nije uspio savladati recimo iz matematike razlomke, ili ne kuzi pojam brojeva, ili geometrija...nastavlja s vrsnjacima iducu godinu, ali ima instrukcije s ostalom djecom koja imaju slicnih problema. Niti je dijete optereceno time sto nije uspjelo u odredjenom roku savladati neka poglavlja, niti je kao kod nas obiljezeni luze. I sto je jos interesantnije, za njihovu su djecu lapsusi samo nacin ucenja. Nema nikakve fame oko toga sto ti nesto ne ide. Razlog zasto su oni iskreniji od nas. Mi smo pompozna, napuhana, nacija bully-ja. Najlakse je pokazivati prstom. Nemamo kulturu pomaganja jedni drugima, ali smo eksperti u podmetanju nogu sugradjanima, ljudima oko nas.