Pula 2003. - epilog

Božidar Alajbegović

24. srpnja 2003.

Pula 2003. - epilog

Eto, i jubilarcu (pedeseto izdanje) nakon 5 festivalskih dana došao je kraj, a nakon početnih poteškoća, ostavki i afera organizatori ipak zadovoljno mogu trljati ruke jer osim što je kvantiteta od rekordnih 8 filmova urodila i kvalitetom, desilo se nešto podjednako važno - u Arenu u respektabilnom broju vratila se i publika!!!
Naime, posjećenost na projekcijama hrvatskih 6 igranih filmova u konkurenciji i još dva izvan nje (Sedlarov koprodukcijski igrani i Mirkovićev dokumentarni o novom valu) dosegla je rekordne brojke u posljednjih desetak godina - prosječno je svaki film u Areni odgledalo oko 5 tisuća gledatelja!!!

A ocjenjivački žiri kojim je predsjedavao proslavljeni češki režiser Jiri Menzel Veliku Zlatnu Arenu za najbolji film dodijelio je filmu Tu u režiji Zrinka Ogreste, pod obrazloženjem da se "nagrađuje iskren i aktualan pristup prikazivanju stanja u Hrvatskoj, ali je to ujedno i jedini film u kojemu prevladava vedrina i nada". Spomenuti film još je nagrađen za montažu (Josip Podvorac) i najbolju mušku ulogu (Zlatko Crnković).

Unatoč tomu, po broju i važnosti nagrada ukupnim pobjednikom festivala ipak bi se moglo smatrati film Svjedoci koji je nagrađen za režiju (Vinko Brešan), scenarij (Brešan, Pavičić, Zalar), najbolju žensku ulogu (Alma Prica), kameru (Živko Zalar) i glazbu (Mate Matišić), a  Društvo hrvatskih filmskih kritičara spomenutom filmu dodijelilo je i nagradu Oktavijan za najbolji film.

Publika je pak najboljim filmom ocijenila  Ispod crte u režiji Petra Krelje, dok je Vjesnikovu nagradu Breza za najbolje debitantsko ostvarenje dobio Zvonimir Jurić za svoj film Onaj koji će ostati neprimjećen.

Na kraju moglo bi se rezimirati da je kvantiteta (rekordan broj od ukupno 8 novosnimljenih i prikazanih domaćih filmova) ove godine polučila i kvalitetu jer dobismo 4  filma (Tu, Svjedoci, Konjanik i Ispod crte) kakvih se zaista (prema pisanju kritičara) nemamo razloga sramiti i od kojih možemo očekivati uspjeh i na inozemnim festivalima, a veseli i činjenica da domaća publika hrvatski film (barem u Areni) više ne izbjegava u širokom luku.

Još par ovakvih godina pa možda s razlogom i ponosom (ali i olakšanjem) budemo mogli reći - imamo kinematografiju!!!