I eto ga, završio je još jedan Zagreb Film Festival i iza sebe ostavio prazninu svima nama koji smo se proteklih dana navikli na gledanje, uglavnom, izvrsnih filmova. Poznati su i pobjednici, ponosni osvajači "Zlatnih kolica", a za završetak ZFF-a, barem što se Kina SC tiče, odabran je toliko hvaljeni "Sve džaba", čime je dvorana dupkom napunjena ljudima koji su, ne znajući što se zbiva, blijedo gledali kada je počela nagrađivanje

"Aj skini se s pozornice", reče lik iza mene Sandhyai Suri, Indijki koja se zahvaljivala na dodijeljenoj joj nagradi za najbolji dokumentarni film festivala, dok onaj ispred mene otjera u kurac i govoranciju i ovakvo kino, pitajući se zašto sada ovi pričaju o "tamo nečemu". Kada su svi skupa uvidjeli da je tu riječ o nekim filmovima koji nemaju veze sa "Sve džaba", dali su se u nevezan i glasan razgovor te pisanje SMS poruka, jasno dajući do znanja da nisu ovdje došli slušati naprđivanje o nagrađivanim šugavim filmovima iz kojekakvih svjetskih ili socijalističkih pripizdina, već pogledati film o kojem su čitali u novinama i gledali na televizoru i u kojem se garant valjaju genijalne bosanske fore. No, vratimo se nekoliko sati unatrag, kada smo pogledali "Lastavice na žici", zabranjeni film slavnog češkog filmskog i kazališnog redatelja, Jiřija Menzela.

Naši junaci su "buržoaske izdajice" zarobljene u čeličani u Kladnom, jednom od postratnih čehoslovačkih industrijskih središta, negdje početkom pedesetih godina prošloga stoljeća. Tamo su, među gomilog svakojakog otpada, da premašuju normu i ništa ne pitaju, inače su osuđeni na nestanak. S druge strane tu su, mlade i privlačne zatvorenice, osuđene zbog izdaje, odnosno pokušaja da napuste svoju zemlju i priključe se neprijateljskim imperijalističkim elementima. Cijela priča iz Kladnog vrlo brzo postaje tragikomedija, čiji likovi zbog teških sudbina, s kojima se oni nose fantastično i nadrealno "zdravo", počinju neodoljivo podsjećati na one iz pojedinih djela Charlesa Dickensa. Zbog opakog ironiziranja Menzel je "zaradio" petogodišnju zabranu bavljenja filmom, dok je i sam film "bunkeriran". "Lastavice na žici" dvadesetak godina kasnije oduševile su publiku na festivalu u Berlinu i priskrbile si Zlatnog medvjeda.

Lastavice na žici

No, glavna projekcija večeri bila je ona u kojoj se prikazivao "Sve džaba", pa je za razliku od polupraznog &td-a, desetak puta veće Kino SC, bilo krcato i usprkos svojoj golemosti nije moglo primiti sve one koji su željeli vidjeti zbog čega je taj film tako uvjerljivo slavio na festivalu u Puli. Tu se na momente izgubila festivalska atmosfera, a taj ću dio ipak sa zadovoljstvom preskočiti i prebaciti se dva sata kasnije, kada su se na platnu našla imena onih koji su sudjelovali u pravljenju filma. Totalno razočarenje.

Džaba sve

Čekaj, je'l to to, pitao sam suputnike u ovoj avanturi, vidno iznenađen da je priča o potrazi za izgubljenim ljudima i prazninom u čovjeku, glavnom liku tom, završena. Opet nisam romantik, nit u sebi imam trunku samilosti, pomislih i ugrizoh se za usnicu. Pa kako mogu biti takvo đubre, on, Rakan Rushaidat, odnosno Goran iz nekog malog mjesta u Bosni (možda Vareša) izgubio je trojicu najboljih prijatelja i nema više nikoga. Kupio je pokretnu kafanu, hoda okolo djeleći sve džabe i usput upoznaje nju pa ispunjava i prazninu u sebi, a ja to trezven kakav jesam, nisam skonto i onda skontajući da nisam skonto i dalje ne cijenim cijelu stvar, iako je ta ista stvar legitimno proglašena najboljim hrvatskim filmom protekle sezone. I još sam govorio kako li je samo neuvjerljiv taj Rakan Rushaidat, kao da je s kruške pao, a ne kao da je za tu ulogu dobio Srce Sarajeva za najbolju mušku ulogu na Sarajevo Film Festivalu. Kakav li sam samo ja nemušti lajavac.

Opet džaba sve

Eto toliko o "Sve džaba". I ovo mi je bilo itekako previše. Nakon svega izgubih volju i za gledanjem glazbenih spotova poznatih filmskih redatelja, a sada mi nestade volje i za bilo kakvim pisanjem i sentimentalnim oproštajem od ovogodišnjeg ZFF-a, iako bih mu trebao zahvaliti što mi je ponovno omogućio gledanje nekoliko izvrsnih filmova, koje bez njega nikada ne bih vidio. Uz popis nagrađenih filmova, pozdrav do sljedeće godine.

Gledamo se do godine

Zlatna kolica za najbolji cjelovečernji igrani film - Das Leben der Anderen / Život drugih, Njemačka, Florian Henckel Von Donnersmarck

Specijalno priznanje žirija za cjelovečernji igrani film - A fost sau n-a fost? / 12:08 istočno od Bukurešta, Rumunjska, Corneliu Porumboiu

Zlatna kolica za najbolji kratki igrani film - Sniffer, Norveška, Bobbie Peers

Zlatna kolica za najbolji dokumentarni film - I for India / I kao Indija, UK, Italija, Njemačka, Sandhya Suri

Specijalno priznanje žirija za dokumentarni film - Ja vojnik / Ben askerin, Turska, Köken Ergun

Zlatna kolica za Kockice - Ajde, dan ... prođi ..., Matija Kluković

Specijalno priznanje žirija za Kockice - Nije da znam, nego je to tako, Tanja Golić

Nagrada publike - Das Leben der Anderen / Život drugih, Njemačka, Florian Henckel Von Donnersmarck