Kakva je bila Nafaka
Trećeg dana Zagreb Film Festivala na programu se našla pozamašna filmska trpeza, od koje je autor ovih redaka, nažalost, nenadano usvinjen mučninom i visokom temperaturom, uspio doteturati tek na kasnu projekciju. Što su pogledali ostali akreditirani Lupeži, nije poznato, no ja sam, ponajviše iz lokalpatriotskih razloga, pošto-poto krenuo pogledati "Nafaku" budući je djelomično snimljena u Bugojnu, u režiji i po scenariju Bugojanca i sa nekolicinom dragih mi statista.
Treba dati do znanja da projekcija počinje
No, prije "Nafake", prikazan je kratki francuski film "Budi tiho", nakon kojeg se u gledalištu raspravljalo o eventualnoj poanti i završetku priče u kojoj Palestinac s "davežom" od sina putuje kući, u Nazaret, grad u kojem je inače i rođen redatelj ovog filma, Sameh Zoabi. Cijeli put okružen je prijetećom ratnom atmosferom i brojnim vojničkim punktovima, a radi se o najobičnijoj i krajnje nepretencioznoj crtici iz izraelske svakodnevnice, koja nužno ne mora imati poantu, iako "Budi tiho“ tjera gledatelja da neprestano iščekuje neće li se dogoditi nešto uistinu kobno. Uradak kojem se ne treba ništa ni oduzeti, ni dodati.
Isječak iz "Budi tiho"
Jednako tako "Nafaki" se prije svega mora priznati odlična glumačka postava (Senad Bašić, Saša Petrović, Lucija Šerbedžija, Aleksandar Seksan, Miralem Zubčević, Mustafa Nadarević, Jasna Ornela Berry, Feđa Štukan ...). Nikome se uistinu ne može ništa spočitati, pogotovo ne Nadareviću, Petroviću i Mariu Drmaču, koji su odigrali vrhunske role, možda i zahvaljujući samoj kvalitativnoj pogodnosti likova koje tumače. Ipak, to nije bilo dovoljno za nešto više od prosječnog domaćeg nam cjelovečernjeg filma, posebno znamo li da "Nafaka" traje predugih 115 minuta. Kao prikaz ratnog i poratnog života niza neobičnih, a ipak tako običnih ljudi, film zaslužuje prolaznu ocjenu, ali čini se da to Durakoviću nije bilo dovoljno pa je od svega naumio napraviti nešto više.
Dio glumačke ekipe zajedno s redateljom i scenaristom Durakovićem poklonio se sinoć malobrojnoj zagrebačkoj publici
U filmu pratimo galeriju likova iz tipične sarajevske mahale, koji se za rata bore kako znaju i umiju, svaki sa svojom velikom i opterećujućom osobnom tragedijom kakvu malo tko iz Bosne ne nosi u sebi. U poraću su predvidivo ostali tako simptomatično prevareni i izigrani od iskarikiranih ratnih profitera, pri tom ne znajući kako se nositi s novonastalom situacijom. Scenarij također potpisuje Jasmin Duraković, koji već mali milijun godina radi u i oko televizije (trenutno je direktor RTV Federacije BiH), ali mu je ovo ipak prvi cjelovečernji film, koji nije zaslužio ništa više od prolazne ocjene. Previše je tu, po meni, nepotrebnih simbola, suvišnog patriotizma i kompliciranog razjašnjavanja stvari koje su svima s ovih prostora tako perfektno jasne, posljednjih pola sata filma postalo je potpuni višak, osim ukoliko "Nafaka" nema pretenzije probiti se na svjetsko kino-tržište, što se definitivno neće dogoditi.
Genijalni Saša Petrović aka Nemanja
S druge strane pojedini dijelovi se gledaju s lakoćom, a po defaultu zahtjevna publika na ZFF-u (prije će biti da je to ipak samo mit) često se grohotom smijala brojnim forama i fazonima. Uistinu "Nafaka" jeste smiješna, kao i što je fotografija filma izvrsna (green grass of home), ali već dan poslije imat ćete tek blijedo sjećanje na odgledano. Međutim, film zaslužuje da ga se pogleda, jer iako je autor ovih redaka poznato čangrizalo koje voli pamtiti samo loše stvari, nikako se ne bih složio s jednim domaćim kritičarom koji je "Nafaku" proglasio najgorim bosanskim filmom. Dodatni plus svakako je i odlična filmska glazba koju je "složio“ Sejo Sexon, a bolna je spoznaja da niti činjenica da su svi gledatelji s kupljenom ulaznicom za "Nafaku“ mogli besplatno dobiti CD s glazbom iz filma, nije uspjela znatnije napuniti dvoranu. To je, dakako, pouzdan znak da će, kako stvari trenutno stoje, ovogodišnji ZFF, usprkos predviđanju organizatora, ostati na razini posjećenosti iz prošlih godina, te da ona kako Hrvat neće ni za džabe itekako pije vodu.
Borci iz mahale
Iako je nakon projekcije planirano da umorne gledatelje zabavi upravo Sejo sa Zabranjenim pušenjem, dogodila se promjena plana, pa je tako nešto iza 1 sat nastupio vrlo zanimljiv i koloritan bend Boom Pacha Boom (Nana, Lidija, Ziz, Sven, Jura, Zec i Jozo). Tri vrlo efektna vokala s glazbenim repertoarom iz pedesetih, pa i šezdesetih godina sad već prošlog stoljeća, ubrzo su rasplesala predvorje kinodvorane, koje je takvo ostalo do tko zna kada …
