MAHDI FLEIFEL ZA LUPIGU: „Takva mjesta ne bi smjela postojati“
Povijest sukoba Izraela i Palestine zvanično počinje 1948. godine. Od tada do danas brojne generacije Palestinaca gotovo da više i nemaju pravo da se tako nazivaju, uzevši u obzir koliko dugo nisu u mogućnosti da se vrate svojim kućama. A za one koji su ostali ili koji su se vratili, poput onih u pojasu Gaze, nije garantirana dugovječnost ni opstanak na tom prostoru. Biti vječnom izbjeglicom stoga je sudbina brojnih Palestinaca.
GIDEON LEVY ZA LUPIGU: Zbog stavova o Palestini ulicama Tel Aviva danas hodam s tjelohraniteljem
ŠTO ŽELI IZRAEL: Pravi cilj je ne postići mir
Na prošlogodišnjem Berlinaleu nagradu za promicanje mira dobio je Mahdi Fleifel, autor filma „Svijet nije naš“ (A World Not Ours). Priča je to o tri generacije palestinskih izbjeglica u Ain al-Hilwehu, jednom od najvećih i najdugotrajnijih izbjegličkih kampova koji se nalazi na jugu Libanona. Mahdi je treća generacija koji je ipak imao tu sreću da napusti geto svog djetinjstva i odseli u Dansku. Film je prikazan lani na Sarajevo film festivalu, a ove godine i u Beogradu na festivalu Sedam veličanstvenih. Tu smo i zatekli Mahdija.
Fleifel i glavni protagonista filma Abu Iyad (FOTO: Heinrich-Böll-Stiftung)
Odrasli ste u tom kampu koji postoji i danas, skoro 70 godina nakon što je vaš djed izbjegao iz Palestine. Što mislite do kada će kamp postojati?
- Nadam se ne još dugo, ali i dalje nema rješenja za izbjeglice. Sad se otvaraju novi izbjeglički kampovi, na primjer, u Jordanu za sirijske izbjeglice. Ako ih pogledate potpuno su isti kao kamp koji je napravljan 1948. godine za Palestince. Međutim, zaista nemam odgovor na to pitanje.
Dobrim dijelom ste u filmu koristili video snimke vašeg oca. U kojem trenutku ste shvatili da to može biti odličan materijal za dokumentarni film?
- Želio sam uraditi film o kampu još prije mnogo godina. U početku sam želio napraviti igrani film, zatim kratki dokumentarac. Onda sam shvatio da sam puno toga snimio i da to neće biti kratki dokumentarni film. Tada sam počeo razgledavati i druge snimke koje sam snimao tokom godina i ponovno sam otkrio snimke moga oca. To se jednostavno desilo kao dio procesa. Možda sam prije tri godine shvatio da bi to mogao biti odličan materijal i tada sam počeo sklapati film. Postoji oko 150 sati materijala. Moj otac je snimio oko četiri sata VHS-a. Mogao sam od svega napraviti nekoliko različitih priča.
Kakva je bila reakcija porodice i prijatelja, s obzirom da se u filmu bavite i, na neki način, razotkrivate sve najbliže? Je li vam je zbog toga bilo teško raditi na filmu?
- Većina je pogledala film i ponosni su na to šta sam uradio. Nije mi zbog toga bilo teško, bilo je sasvim suprotno. Ako si upleten u priču puno je lakše ispričati je, nego da radiš nešto što ti je strano. Potrajalo je i zahtijevalo dosta strpljenja.
Niste imali problem kad ste razmišljali kako će reagirati vaš djed, kao netko tko je izbjegao sa 16 godina i koji bi na neki način nakon svih tih godina mogao konačno shvatiti da nade u povratak nema?
- Ne mislim da je to uništilo njihove iluzije o povratku jer svi misle da je čitava ideja o Palestini više utopija. To je kao da mislite o ponovnom pravljenju bivše Jugoslavije. Možete o tome sanjati, ali znate da to nikad neće biti realnost. Sanjamo o domu, o zemlji koju smo nekad imali, ali sad, 65 godina poslije, sve je drukčije. Nije realno danas očekivati da će se vratiti na tu zemlju. Ono što je realno i što treba biti realno je da bar imamo osnovna ljudska prava u državama gdje sad živimo, neku kompenzaciju za gubitke. To nisu nerealni snovi.
"Ako si upleten u priču puno je lakše ispričati je, nego da radiš nešto što ti je strano" (FOTO: Privatni album)
Baš zbog nedostatka osnovnih prava jedan od glavnih likova Abu Iyad se odlučuje da potraži sreću kao azilant. Zanimljivo je da je došao do Beograda odakle su ga vratili. Zna li da ste tu i kako je on reagirao na film?
- Ne zna. Tek ću mu javiti, ali Abu Iyad je sad u Berlinu. Uspio je na kraju pobjeći iz kampa i u Berlinu je i pogledao film. Pozvan je na Berlinale i tu je ostao. Teško je zamisliti kako je živjeti u tom mjestu. Postoje mnoga mjesta gdje se loše živi, ali ovi ljudi nemaju osnovna ljudska prava. Nemaju putna dokumenta. Mora biti jako teško zamisliti kako je to. Kao da živite u romanu Franza Kafke. To je najbliže što mogu predstaviti.
Kod njega je najvidljivija promjena u stavu. Od borca i člana Fataha on na kraju bježi. On je i personifikacija današnjeg azilanta?
- Abu Iyad predstavlja čitavu generaciju. On je karizmatičan, ali govori o svemu što njegova generacija shvata i to na univerzalnom nivou, ne samo na nivou palestinskih izbjeglica. On je glas čitave jedne generacije.
Kako se danas osjećate kad dođete u kamp? Na početku ste rekli da je bolje nego u Disneylandu, ali to se s vremenom promijenilo?
- Osjećam se tužno jer to nije mjesto koje treba postojati. Imam sjećanja, ali to su naivna i dječja sjećanja. Uglavnom su to dobra sjećanja, ali tad nisam shvatao situaciju. Sad sam stariji i, možda, malo mudriji i drukčije shvatam situaciju. To je tragično mjesto. Ono ne bi smjelo postojati. Ti ljudi ne bi smjeli biti tamo. Više bih volio da ne moram ići tamo, ali imam porodicu koju želim vidjeti.
Pojedini njemački mediji su zahtijevali da vam se oduzme nagrada sa festivala. Zašto?
- Postoji tendencija da se govori o holokaustu kad se problematizira pitanje Palestinaca, i to da bi se osiguralo da „naša patnja“ kao ljudi nije jednaka patnji židovskog naroda u Drugom svjetskom ratu, da je holokaust najsvetije od svih ljudskih stradanja i da je svako drugo stradanje ispod i da se ne može porediti. Ljudi umiru na Balkanu, na Bliskom Istoku, umiru svuda. Sve je to tragedija ali ne onakva kakva je načinjena židovskom narodu. To je različito. Svi smo ljudi, svi dišemo isti zrak, ne postoje odabrani ljudi. To što se desilo u Drugom svjetskom ratu je strašna tragedija i trebali smo naučiti nešto iz toga, da se ne ponovi. Na žalost, ljudska priroda ne uči iz prošlosti. Naprotiv. Pokušao sam reći da kad sam išao u Izrael i kad sam posjetio Yad Vashem, ne da nisam suosjećao s patnjama židovskog naroda, već da imam i drugi osjećaj koji mi je pomogao da kontekstualiziram svoju posjetu. Tu sam, u Izraelu, gledam u stradanja židovskog naroda, a u mislima sam se sjetio svoj djeda koji i danas živi u izbjegličkom kampu kao direktni rezultat činjenja države Izrael. Nema puno ljudi to iskustvo jer nisu sva djeca izbjeglice koja su izbačena iz Palestine zbog cionističkog pokreta. Za mene to stradanje nije prošlost. Nije se završilo. Nastavilo se. Sve je to rezultiralo kreiranjem kampa gdje su moji roditelji rođeni i gdje mi djed još uvijek živi. To sam ja bio sposoban da razumijem. Moje se iskustvo nastavlja.
"Svi smo ljudi, svi dišemo isti zrak, ne postoje odabrani" (FOTO: Privatni album)
To je bio razlog?
- Ja devet, deset godina nisam čitao Anu Frank jer sam živio u Dubaiju i Libanonu. Gledao sam kako izraelski vojnici gađaju djecu intifade. Na tome sam ja odrastao, o tome sam slušao i čitao. Nisam čitao o Hitleru i Ani Frank. To sam kasnije čitao i naučio. Ovo je moja priča i najmanje što mogu je da budem iskren. Neki ljudi su mislili da je previše da pričam o tome i osjetili su da sam morao posebno da naglasim holokaust. Kao da sve uvijek mora imati veze s holokaustom. Rekao sam da moj film nije o holokaustu, već o mojoj porodici. Postoje tone filmova o holokaustu, o nacističkoj Njemačkoj, o Drugom svjetskom ratu... Možda stotine tisuća filmova, knjiga, dokumentaraca, a samo ih je malo o palestinskim izbjeglicama. Zar mi nije dozvoljeno da podijelim svoju priču sa ljudima? Naravno, na kraju nisu povukli nagradu, a nisu ni mogli jer su shvatili da je to potpuna glupost. Mediji su igrali na cionističku propagandu i pokušali da diskvalificiraju moj film. Bili su uznemireni jer je moj film dobio nagradu za mir. Nigdje se u mom filmu ne govori ružno o Izraelcima. Naprotiv. Čak ih ni ne spominjem. Moj film nije o Izraelcima. Spomenuo sam Ben Guriona, jer je on osnivač cionističke države i kao simbol za mog djeda je gori od Hitlera. Hitler je uradio užasne stvari, ali ne direktno mom djedu. Ben Gurion je s druge strane uradio užasne stvari mom djedu i čitavoj generaciji. To nije zlo? Isti taj Ben Gurion je nakon protjerivanja Palestinaca rekao da će stari umrijeti, a mladi zaboraviti. To se nije obistinilo? Naravno da nije. Nije u ljudskoj prirodi jer nada mora postojati.
Kroz film provlačite i pitanje identiteta. Imate li vi identitet u smislu doma?
- Nemam. To je ideja. Živim na putu i idem tamo gdje me nos odvede. Sad sam u Beogradu i to mi je trenutni dom.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Heinrich-Böll-Stiftung
