Predsjednici su se nasljeđivali s aktualnog na njegovog potpredsjednika ili su se smjenjivali pučevima, ali se kontinuitet održavao ili makar fingirao. Jedna od vanjskih nuspojava takvog nedemokratskog sustava bili su i ostali korupcija i nepovjerenje građana prema državi, države prema građanima i između građana međusobno. 

Taj i takav Egipat, raspet između tradicije i modernosti, ekstremnog bogatstva i ekstremnog siromaštva, metropolitanskog centralizma i provincijalne mitomanije, izvor je inspiracije i Tariku Salehu koji je unikatna pojava na globalnoj filmskoj sceni. Naime, ovaj švedski filmaš egipatskog porijekla stvorio je koncept egipatskog film-noira kao amalgama američkih, francuskih i skandinavskih uzora u žanru i s filmom „Orlovi Republike“ („Eagles of the Republic“) okončao svoju „Kairsku trilogiju” kojom se žanr uspostavlja. Sva tri filma za svoj kontekst uzimaju događaje iz recentne egipatske povijesti i u okviru njih pričaju sasvim žanrovske priče.

Prvi, „Napad na Nile Hilton“ („The Nile Hilton Incident“) iz 2017. godine bio je baziran na istinitom događaju ubojstva libanonske pjevačice u kairskom hotelu, te se bavio policijskom korupcijom i povezanošću visoke politike i organiziranog kriminala, a bio je smješten u predvečerje Arapskog proljeća i protesta koji su otjerali predsjednika Hosnija Mubaraka. Drugi, „Zavjera u Kairu“ („Cairo Conspiracy“ ili „The Boy from Heaven“) iz 2022. godine, bio je smješten unutar zidina teološke akademije u vrijeme izbora novog glavnog imama i dekana u koje se preko svojih suradničkih veza miješala i vojna sigurnosna služba koja je već kovala urotu protiv predsjednika Morsija. Novi je pak film smješten u sadašnje vrijeme predsjednika Abdela Fattaha el-Sisija, ali njegova kulminacija se referira na atentat na predsjednika Anwara Sadata. 

Zanimljiv je i Salehov način snimanja. S obzirom da je već sa snimanjem prvog filma iz trilogije svojim kritičnim stavom prema državi sebi zatvorio vrata Egipta (snimanje je prekinuto na samom početku, pa je preseljeno, ironije li meta-filmske – u Casablancu), drugi i treći film su snimljeni između Turske za eksterijere i Švedske za interijere, dok je kadrove Kaira snimala druga ekipa, najčešće dronom i vrlo moguće u strogoj tajnosti.

Zajednička figura u sva tri filma je i danski glumac Fares Fares, ujedno i koproducent, te najveća zvijezda u postavi inače sačinjenoj uglavnom od arapskih glumaca s internacionalnim adresama. U prvom filmu je odigrao umjereno korumpiranog policajca, a u drugoj vojnog špijuna koji vrbuje studente za svoju suradničku mrežu. Sada igra poznatog glumca i protivnika režima koji je primoran da s istim surađuje, i to javno. George Fahmy je poznat i kao „faraon ekrana”, i kao cinik i bonvivan fleksibilnih moralnih načela kojem nije sveta nijedna od dvije stvari na kojima počiva politički i javni život u Egiptu, dakle ni vojska ni islam. Umjesto toga, on paradira u svom starom Jaguaru, izlazi po restoranima za strance, uživa u alkoholu, a svom sinu (Nashwan) za rođendan poklanja skupocjeni sat s nevjerojatnom pričom o porijeklu istog koja je možda još i vrjednija, čak i izmišljena. George se rastao sa svojom koptskom suprugom (Massoud), živi s ljubavnicom sinovljeve starosti (Khoudri) i protežira kolegicu (Dabis) s kojom je možda isto petljao nešto u prošlosti.

Upoznajemo ga u trenutku kada ga je „na nišan” uzela cenzorska agencija, dok se studio sprema zamijeniti ga konkurentom, a vojni ili policijski službenici polu-uvijeno mu prijete. Iz situacije postoji izlaz u vidu ponude koja se ne odbija: država će investirati u propagandni film o puču 2013. godine gdje bi George igrao el-Sisija kojem uopće ne sliči, ali ga je, navodno, predsjednik sam izabrao za ulogu. Produkciju nadgleda i misteriozni Dr. Mansour (Waked) iz predsjednikovog ureda, a njegove „sugestije” nisu baš toliko neutemeljene koliko se to na prvi pogled čini. Rad na filmu će ga dovesti u kontakt s ministrima (samozvanim zaštitnicima i „Orlovima Republike”) i njihovim suprugama, uključujući i zavodljivu Suzanne (Triki), ženu ministra obrane, s kojom će započeti opasnu igru zavođenja. Novi status dolazi s određenim povlasticama u vidu „ukazivanja na propuste”, pa će tako preko svojih veza spasiti susjedovog sina iz zatvora ili oživjeti karijeru svoje kolegice, ali rigidni, paranoidni sustav svakako neće dozvoliti jednom glumcu da ga manipulira, već će prije on njega koristiti kao pijuna. Uskoro će se George naći u središtu zbrke i urote koja s njime zapravo nema nikakve veze ...

U svoja prethodna dva filma, Saleh se dosta čvršće držao žanrova i njihovih postulata, bilo da je riječ o klasičnom neo-noiru u slučaju prvog dijela trilogije, ili o špijunsko-političkom trileru u slučaju drugog. „Orlovi Republike“ u žanrovskom smislu kombiniraju oba prethodnika, ali Saleh to čini na jedan inovativni način, spajajući navedene žanrove lukom komedije, satire, angažirane drame, pa i meta-filma. U tome, ne štedi nikoga, a ponajmanje Egipat, njegovu vojsku, elitu, vjerske figure, političare, bivše predsjednike, pa ni sadašnjeg. Šale su hiper-verbalne, grube, na rubu i preko ruba otvorenog vrijeđanja, ali to u vješto napisanom scenariju itekako ima smisla, dok je način na koji Fares Fares to ispaljuje unikatan. Istini za volju, koncept glumca primoranog da surađuje s režimom koji prezire nije ništa novo (primjera iz stvarnog života je koš i još, čak i u sadašnjem trenutku i u našoj regiji), ali u Faresovoj izvedbi punoj poleta i ironije na rubu karikature, to djeluje impozantno.

Ugođaju nalik na novoholivudske paranoidne trilere dodatno doprinosi i staromodna, a efektna orkestracijska glazba koju potpisuje Alexandre Desplat, fleksibilna montaža Theisa Schmidta, fantastičan rad na scenografiji Rogera Rosenberga zbog kojeg i ne pomišljamo da je sve što vidimo zapravo kreacija i kompozit, te u ključnim trenucima veristična kamera Pierrea Aïma zbog koje nam se čini da smo događajima bliže nego što to zapravo jesmo. S filmom „Orlovi Republike“, Tarik Saleh je završio svoju trilogiju i učvrstio novu inačicu atraktivnog filmskog žanra, ali tu se postavljaju dva pitanja. Može li ta inačica ići dalje u budućnosti bez Saleha kao redatelja, te može li se Saleh jednako uspješno oprobati i u drugim, srodnim žanrovima?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.