Naime, Brod je možda „najgori izvršitelj testamenta” ikada koji je, umjesto da spali ono neobjavljeno što je ostalo iza njegovog prijatelja, kako mu je testamentom naloženo, spise ponio sa sobom u emigraciju bježeći od nacističkog progona.

Kafkin opus nije, dakle, fascinirao samo profesore književnosti i akademike, već i druge umjetnike. Nove generacije pisaca su stvarale inspirirane njime, a i njegove priče i romani su postavljani na kazališne daske, prevođeni u moderne opere ili ekranizirani od strane različitih autora, od Orsona Wellesa do Agnieszke Holland koji su, na primjer, oboje „obradili” roman „Proces“ – Welles u jedan od svojih ikoničkih autorskih filmova (1962), a Holland u kazališnu predstavu snimljenu za televiziju u Poljskoj. Bilo je i nešto biografskih filmova na temu Kafkinog života. Premda se taj žanr može smatrati suviše tipskim i konzervativnim u usporedbi s piščevim stilom, Steven Söderberg se, recimo, potrudio da ta dva svijeta spoji u filmu „Kafka“ (1991).

Sličan zadatak na sebe je uzela i Agnieszka Holland sa svojim filmom „Franz“, s time da osobno ime umjesto prezimena u naslovu sugerira ponešto intimniji portret s nešto manje literarne analize ili proučavanja djela. Za Holland, jednu od svestranijih filmskih autorica koja je stvarala u različitim kontekstima, od rodne joj komunističke Poljske i Čehoslovačke gdje je studirala, preko Njemačke i Francuske, do Sjedinjenih Država i nazad do Europe, ovakav potez može izgledati neočekivano nakon uspjeha angažiranog filma „Green Border“ (2023), ali treba imati u vidu da su joj prethodna dva filma bila biografska: „Charlatan“ (2020) kao dosta konvencionalan i „Mr. Jones“ (2019) kao pomalo nezgrapna kombinacija konvencionalnog i nekonvencionalnog, a na temu povijesti zataškavanja u Sovjetskom Savezu.

I temi Kafke Holland, radeći po scenariju Mareka Eppsteina s kojim je surađivala i na filmu „Charlatan“, prilazi naoko konvencionalno da konvencionalnije od toga ne može, prateći Kafkin život od rođenja do prerane smrti, ali to čini kreirajući pomaknutu „kafkijansku” atmosferu oko suhih biografskih podataka. Tako ćemo u filmu saznati da je Franz bio osjetljiv od djetinjstva (u tom periodu ga igra Daniel Dongres), te da je takav ostao i u odrasloj dobi (ulogu je preuzeo Idan Weiss). Saznajemo da mu je otac (Peter Kruth) bio grubi biznismen i materijalist opsjednut novcem, da ga je majka (Sandra Korzeniak) štitila dok je mogla, da su ga sestre voljele i da je on volio njih, posebno Ottlu (Katharina Stark), ali da je možda na njega presudno utjecalo to što su mu braća umrla u djetinjstvu. Franz je mrzio svoj posao službenika u osiguravajućoj kući, živio je za pisanje, plašio se da će podbaciti na seksualnom planu, a ipak je ljubovao s rođakinjom svog najboljeg prijatelja Felice Bauer (Carol Schuler) s kojom je bio i zaručen, ali i s njezinom prijateljicom Grete Bloch (Gesa Schermuly), kao i s novinarkom Milenom Jesenskom (Jenovéfa Boková). Vidimo i dijelove odnosa između Kafke i Maxa Broda (Sebastian Schwarz), Kafkinu bolest, ironiju i posvećenost unutarnjem svijetu u koji je bježao.

Sve to je upakirano u jedan kaleidoskopski pejzaž koji se po vremenu ne kreće linearno, već na preskok, što se također preslikava i na prostor Praga i Berlina koji se izmjenjuju, jednako kao i njemački i češki jezik koje likovi prirodno alteriraju u govoru. Također, Agnieszka Holland uz pomoć direktora fotografije Tomasza Naumiuka i montažera Pavela Hrdlicke vizualno vješto i atraktivno prelazi iz tonova sepije u puni, živi kolor, dok se dužna pozornost posvećuje i detaljima perioda koji mogu možda izgledati „off” kao kubistička scenografija u bivšoj Austrougarskoj i međuratnoj Čehoslovačkoj, ali ukazuju na to tko su bili Kafkini suvremenici u drugim granama umjetnosti. 

Glazba Mary Komase i Antonija Lazarkiewicza na tragu indie-rocka, međutim, svakako je suviše moderna, te je stoga moramo gledati kao svjesnu intervenciju. Ta intervencija, pak, dolazi na svojevrsnu naplatu poantom koja skače još dalje u budućnost, u neki alternativni sadašnji trenutak u kojem je Kafka postao još jedan od „eksponata”, „tržnih niša” i „integralnih dijelova turističke ponude”, pa se njegov lik pojavljuje i na omotima za hamburgere (koje je on, kao deklarirani vegetarijanac, je li, inspirirao) i pomfrit, a meniji se slažu njemu „u čast”. Kafka je, dakle, postao „roba”, što je još više degradirajuće od statusa „lektire” koji je za potpisnika ovih redaka pisac imao u gimnazijskom periodu.

Glumački, film nedvosmisleno počiva na izvedbi Idana Weissa. On je ne samo, u fizičkom smislu, vjerna preslika piščevog lika s preživjelih portreta, već i kanalizira melankoliju koju za Kafku pretpostavljamo, a sugerira i ponešto psihičkih tegoba koje se ostale nedijagnosticirane za vrijeme Kafkinog života, ali se u poznijoj stručnoj literaturi uzimaju gotovo kao aksiom. Ostatak ansambla uglavnom stoji u Weissovoj pozadini i sekundira mu, što i ima smisla za biografski film.

U konačnici, Agnieszka Holland postiže ono što je sebi stavila u zadatak, jer „Franz“ zapravo hvata duh Kafke, njegovog vremena, pisanja, pa i kasnije opsesije umjetničkog svijeta njime, kao i duh njezinog i našeg vremena spremnog da sve distorzira i pretvori u sadržaj za prodaju i konzumaciju. Film zbog toga postaje i ostaje krajnje „kafkijanski”, ali i krajnje suvremen, a taj spoj vrlo dobro funkcionira.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: "Franz"

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.