Uznemirujuća svjedočanstva aktivista humanitarne flotile za Gazu prošli tjedan su obišla svijet, otvarajući još jednom pitanje sustavnog kršenja ljudskih prava od strane Izraela. Vojne snage ove države 18. i 19. svibnja presrele su brodove „Global Sumud Flotille“, koji su prevozili 428 putnika te hranu, lijekove i humanitarnu pomoć za civile u Gazi. Aktivisti su nakon toga iznijeli optužbe za premlaćivanje, mučenje i seksualno nasilje.

Flotila prilikom isplovljavanja (FOTO: Josep lagoi/AFP)

Ove flotile za pomoć Gazi okupljaju aktiviste iz brojnih zemalja te godinama pokušavaju preko Mediterana dopremiti humanitarnu pomoć i skrenuti pažnju međunarodne javnosti na stanje u Palestini, posebno od početka genocida koji je Izrael počeo provoditi nad stanovništvom Gaze od napada palestinske islamističke organizacije Hamas na izraelska naselja i glazbeni festival Nova u listopadu 2023. godine.

KAPETANICA S FLOTILE SUMUD ZA LUPIGU: „Ovo nije kraj flotile, ne odustajemo!“

Povodom recentnih događaja razgovarali smo s Mirelom Tabulom, aktivisticom iz Hrvatske koja živi između Hrvatske i Barcelone. Mirela je članica kolektiva „Freedom Flotille“ – iberijske delegacije koja okuplja aktiviste iz Španjolske i Portugala. U kolektivu je sudjelovala u prikupljanju sredstava, a nakon isplovljavanja flotile bavila se logistikom u takozvanom „back officeu“, pružajući podršku posadi s kopna. S njom smo razgovarali o organizaciji i ciljevima međunarodne mreže flotila za Gazu, pripremama za plovidbu, izraelskom presretanju i privođenju aktivista, kao i o ulozi međunarodne solidarnosti u ovom pokretu.

Dio "Freedom Flotille" na vezu (FOTO: Freedom Flotilla)

Za početak, možeš li ukratko predstaviti sebe i kolektiv flotile čiji si član?

- Mi smo dio mreže kolektiva koji već godinama pripremaju i šalju flote u Gazu. Jedina razlika je što je ove godine odlučeno da svi brodovi idu u isto vrijeme. Dosad su postojale otprilike tri flote i svaka je plovila u slično vrijeme, ali nikada svi zajedno. Ove godine ideja je bila da svi idu skupa. Te tri flotile su „Global Sumud Flotilla“, koja je najpoznatija i najveća, „Freedom Flotilla Coalition“ i „Thousand Madleens to Gaza“. U jednom trenutku je odlučeno da se „Thousand Madleens to Gaza“ raspusti zbog generalne situacije u svijetu, straha od Trećeg svjetskog rata i svega ostalog. Ipak, dio brodova iz te flotile odlučio je ploviti, i ja sam s tim kolektivom. Kasnije smo se spojili s „Freedom Flotilla Coalition“. Znam da je malo kompleksno, ali možemo reći da smo dio mreže flotila koje su ove godine odlučile putovati zajedno. Kolektiv s kojim ja radim zapravo je delegacija iberijskog poluotoka. Uglavnom se radi o ljudima iz Španjolske i Portugala, a ja sam se priključila kolektivu jesenas, nakon vala akcija u listopadu prošle godine. Ljudi su se vrlo brzo nakon toga počeli organizirati za novi val koji je bio planiran za veljaču, ali se sve odgodilo zbog političke situacije, financija i koordinacije među flotilama. Cijelu zimu smo se pripremali: kupovali nove brodove, obučavali ljude, tražili nove članove, podizali svijest i promovirali akciju.

Kako flotila funkcionira u praksi na globalnoj razini? Kako se organizirate, umrežavate, koordinirate i donosite odluke?

- U principu, svaki geografski teritorij ima svoju delegaciju – gdje god su se ljudi uspjeli organizirati. Uglavnom su to zemlje Europe i Mediterana: Italija, Francuska, Španjolska, Portugal, Velika Britanija, Tunis … Bilo je ljudi i iz Južne Koreje te Južne Amerike. Organiziramo se po geografskim područjima. Svaka delegacija je prilično neovisna, ali smo međusobno umreženi. Kod našeg kolektiva organizacija je horizontalna i odluke donosimo konsenzusom, iako to nije slučaj kod svih. „Sumud“, primjerice, nije baš horizontalno organiziran. Postoje različite radne grupe: logistika, plovidba, financije, fundraising … i na lokalnoj i na međunarodnoj razini. Predstavnici svake grupe povezani su s internacionalnim predstavnicima. Mi smo imali tjedne sastanke i radili autonomno u svojim grupama, a predstavnici različitih flotila bili su međusobno povezani kroz tzv. „International Steering Committee“. Osim online koordinacije, nekoliko puta smo se nalazili uživo na treninzima i sastancima gdje su se planirale akcije i dijelili resursi.

Isticanje zastava na jarbole (FOTO: Clement Mahoudeau/AFP)

Kako bi opisala glavnu ideju i ciljeve flotile? Što želite postići?

- Mislim da je osnovna ideja solidarnost s ljudima u Palestini – poručiti im da nisu sami i pokazati Izraelu da ne može raditi što god želi dok cijeli svijet šuti. Najrealniji cilj je podizanje svijesti o tome da se genocid i dalje događa te privlačenje međunarodne pažnje. Nažalost, činjenica je da će izlaganje bijelih Europljana opasnosti uvijek privući više pažnje nego ubijanje Palestinaca. Još jedan važan dio svega toga je pokazati da ljudi mogu puno više postići kad se sami organiziraju, jer su države i vlade potpuno zakazale. Citirat ću palestinskog novinara Anasa al Sharifa, ubijenog u izraelskom napadu: „Flotile su učinile ono što vlade nisu uspjele: probudile su savjest ljudi diljem svijeta i podsjetile nas da Gaza nije sama …“ Meni je najvažnije da hrvatska javnost zna da se ovo događa. Često se dešava da kada ljudima u Hrvatskoj kažem da sam povezana s ovim, reakcija bude: „Koja je poanta?“ Po meni je poanta barem u tome da ljudi u Gazi znaju da nisu sami. To je možda osobni stav, ali mislim da je to najrealnije što možemo napraviti iz svoje privilegirane pozicije.

Jedan od članova flotile koji je ozlijeđen u akciji izraelske vojske stiže u Tursku (FOTO: Ozan Kose/AFP)

Koji su bili tvoji konkretni zadaci? Kako su izgledale pripreme za plovidbu i na koje si načine pružala podršku posadi s kopna?

- Moji zadaci uglavnom su bili vezani uz financije. Kad sam se uključila, preuzela sam crowdfunding kampanju. U Barceloni smo organizirali razne događaje za skupljanje novca: projekcije filmova, koncerte, diskusije i slično. Naš kolektiv napravio je kratki film o prošlom valu akcije pa smo organizirali projekcije tog filma. Super stvar je bila što nas je podržavala cijela ljevičarska, anarhistička i aktivistička scena u Barceloni. Ljudi su nas sami zvali na događaje i nudili nam prostor ili mogućnost da vodimo šank i zadržimo sav prihod. Britanska delegacija također nam je puno pomogla financijski jer jednostavno imaju više resursa. Brod smo kupili od jednog starijeg čovjeka koji je planirao solo ekspediciju na Antarktiku, ali mu liječnici to na kraju nisu dopustili. Spustio nam je cijenu „za dobru stvar“. Tako da je španjolska delegacija zapravo imala jako dobar brod – spreman i za Antarktiku. Kad su brodovi isplovili, dio nas ostao je u tzv. „back officeu“ – pružali smo podršku s kopna ljudima na brodovima. Većina tog posla je bila online. Imali smo noćne straže jer su na brodovima bile instalirane kamere koje su 24 sata emitirale uživo. Kamere su uglavnom bile na jarbolima pa se najviše vidjela paluba. Neki brodovi imali su i kamere ispod palube. Uvijek su barem dvije osobe pratile prijenos. Pratili smo što se događa i u slučaju da se dogodi napad ili upad vojske mogli smo odmah reagirati: kontaktirati odvjetnike, ambasade i slično. Imali smo unaprijed pripremljene mailove za ambasade i europske dužnosnike koje smo i slali kad je došlo do uhićenja. Tu je, recimo, suradnja s portugalskim i španjolskim ambasadama bila prilično dobra. Portugalska delegacija, primjerice, organizirala je hotele i letove za povratak ljudi koji su deportirani.

Pismo flotili iz Gaze (FOTO: Freedom Flotilla)

Izrael je nedavno presreo flotilu i priveo stotine aktivista. Jesi li u kontaktu s članovima posade? Što oni javljaju? Kako su izdržali privođenje, kroz kakav su tretman prošli i jesu li sada na sigurnom?

- U principu, mi bismo voljeli biti s njima u stalnom kontaktu, ali od trenutka kad su javili da vojska ulazi na brod, komunikacija je prekinuta. Od tada informacije dobivamo isključivo preko odvjetnika i ljudi koji imaju pristup pritvorenima. Stvarno bih htjela istaknuti kolektiv odvjetnika Adalah, odnosno njihov tim pravne podrške, koji rade ogroman posao tijekom cijelog postupka. Preko njih zapravo od trenutka presretanja imamo kontakt. Mi sada pokušavamo stupiti u kontakt s dvoje članova naše posade iz Barcelone, ali to je jako teško jer su ostali bez telefona i svega ostalog. Do momenta kad su vojnici upali na brod bili smo u stalnom kontaktu s njima. Javljali su nam u realnom vremenu što se događa, gdje su i slično. Imali smo online sastanke svaki dan. Od trenutka uhićenja sve informacije dolaze preko pravnog tima, koji stvarno radi nevjerojatan posao. Koliko smo uspjeli saznati, pritvoreni su prošli kroz brutalno nasilje. To nije prvi put da se događa, ali ovo je možda bilo najbrutalnije dosad. Flotile već desetljećima pokušavaju doći do Gaze i privođenja su uvijek nasilna, međutim ovo je bilo posebno otvoreno i brutalno. Vojnici su bili izrazito nasilni prema njima. Pedesetero ljudi završilo u bolnici, a devet ih je još uvijek tamo. Neki imaju slomljena rebra, neki druge prijelome. Jedan član posade iz španjolske delegacije imao je ozbiljne ozljede pluća. Zasad je prijavljeno 12 slučajeva seksualnog nasilja. To nije prvi put i nešto je na što smo se pokušavali pripremiti. Meni osobno to je bilo strašno. Nisam ranije sudjelovala u ovakvim akcijama pa me šokiralo kad smo imali treninge za samoobranu u slučaju seksualnog uznemiravanja. Pomislila sam: „Bože, što se ovdje događa“. Dobro je što smo imali psihološki tim koji je pripremao ljude kroz treninge i priručnike. Nije baš da su ljudi samo bačeni u takvu situaciju bez pripreme. No, koliko se uopće možeš pripremiti za takvu razinu nasilja, nisam sigurna. Posebno zastrašujuće bilo je to što su ih prvo zatvorili na brod koji služi kao pritvorski prostor i tamo ih držali cijeli dan, što navodno nije uobičajena praksa. Tek nakon toga su ih premjestili u zatvore. Nasilje se događalo i na samom brodu i tijekom prebacivanja u zatvore. Riječ je o izraelskim zatvorima Ashdod i Krzoit. Tjerali su ih da dugo hodaju pognuti ili kleče, i za to vrijeme ih tukli. Teško je uopće reći što je bilo najgore. Na mnoge je pucano s gumenim mecima. Neki su pušteni s ozbiljnim ozljedama. Bila je nezamisliva količina nasilja.

Jesu li sada članovi tvoje flotile pušteni i na sigurnom?

- Dio ih je već na putu kući, a dio je trenutno siguran u Istanbulu. Neki su još tamo zbog podrške drugima. Naš kapetan je, recimo, odlučio ostati nekoliko dana u Istanbulu kako bi obilazio ljude koji su još u bolnici.

Spomenula si odvjetnike. Očekuje li se neki pravni postupak?

- Da, ali pitanje je koliko će to imati posljedica. Izrael je nedodirljiv. Prekršio je niz međunarodnih zakona samo u ovom slučaju, pa se dosad ništa konkretno nije dogodilo. Išak, mislim da je važno pokušati, makar simbolički.

Dio španjolske flotile pretučen je i na aerodromu u Bilbau prilikom povratka kući (FOTO: Idurre Etxaburu/AFP)

Jesu li odvjetnici iz Adalaha imali ključnu ulogu u tome da ljudi budu pušteni?

- Apsolutno. Da njih nije bilo, nasilje bi vjerojatno bilo još gore i ljudi bi bili zadržani puno duže. Kad su odvjetnici prisutni, ipak postoji netko tko upozorava da je to što rade ilegalno.

Često se mogu vidjeti kritike, pogotovo po društvenim mrežama, da flotile zapravo ne služe pomoći Gazi nego skupljanju lajkova i pratitelja na društvenim mrežama. Kako komentiraš takve kritike?

- Na društvenim mrežama će uvijek postojati neka „kontra“. Ako posadiš cvijeće, netko će reći zašto nisi posadio pomidore. Mislim da je dio toga jednostavno tipična reakcija interneta. Ali postoje i ozbiljnije kritike. Neki ljudi iz našeg kolektiva pitali su se zašto ne skupljamo novac i direktno ga šaljemo obiteljima u Palestini, umjesto da trošimo desetke tisuća eura na brod. I ja sam o tome razmišljala: zašto sam se, od svega, na ovaj način uključila u ovu borbu? Međutim, ovdje se ne radi samo o grupi ljudi iz Europe koja je sama odlučila „idemo u Gazu“. U našim kolektivima postoje i ljudi iz Gaze. Mi smo cijelo vrijeme u direktnom kontaktu s ljudima i kolektivima iz Palestine. Nedavno smo dobili pismo od jednog upravitelja luke u Gazi koji nam je zahvalio što ih nismo zaboravili i što pričamo o njima. Puno je lokalnih kolektiva s kojima smo umreženi i koji vide u tome neki smisao, što je riješilo neke moje sumnje. Sigurno postoje i drugi, možda i bolji načini pomoći, ali mislim da ne smijemo završiti u beskonačnom cjepidlačenju zbog kojeg na kraju nitko ništa ne napravi. Bolje je raditi nešto nego ništa, dok god to nešto ne donosi štetu.

Originalna jedra (FOTO: Freedom Flotilla)

I za kraj – koji su sljedeći koraci?

- Kratkoročno, cilj je vratiti sve ljude kući. Još dosta njih je u Istanbulu. Kad se vrate, treba im pružiti podršku jer su prošli kroz ogromnu količinu nasilja i stresa. Nakon toga – odmor. Mislim da su svi potpuno iscrpljeni i u burnoutu. Dugoročno, vjerujem da će biti još pokušaja flotila da probiju ilegalnu blokadu. Ali prvo se ljudi moraju oporaviti od ovoga. Ako ne brinemo o sebi, ne možemo ni pomoći drugima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/Instagram

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.