IZUMITELJ RUBIKOVE KOCKE ZA LUPIGU: „Ona je luđački zahtjevna, provocira naš intelekt, ali je i vrlo zahvalna“
Mađarskog dizajnera i izumitelja najpoznatije svjetske rotacijske zagonetke Ernöa Rubika i ne treba posebno predstavljati. Ipak, za one koji još ne znaju, podsjetimo da je Rubikova kocka s 450 milijuna prodanih primjeraka do danas najpoznatija igračka na svijetu, odmah nakon Lega, s time da Kocka u svojoj srčiki predstavlja problem koji zapravo i nije baš tako lako riješiti ... Prije točno godinu dana, 11. lipnja u australskom Melbourneu održan je zadnji svjetski kup u slaganju kocke, a ove je godine, kada se obilježava 40 godina plasmana patenta Kocke na međunarodno tržište, kup otkazan radi virusa Covid-19. Neobična zgoda o uspjehu čovjeka koji je najveći životni izazov, pretočio u igru: izazov učenja radnih zadataka, organizacije vremena i razvijanja inteligencije kroz osmišljanje nove dimenzije poimanja prostora kroz igru.
Ernö je Rubik 1970-ih godina bio mladi inžinjer koji predaje dizajn na Tehničkom fakultetu u Budimpešti u atmosferi hladnoratovskog svijeta. Taj su svijet šire narodne mase u Hrvatskoj, možda upoznale kroz crtić Gustav, ako ne kroz dosege istaknutih sportaša, menadžera i znanstvenika. S pravom se može reći kako je Rubikovo dostignuće sinteza svega toga i ujedno mađarske kulture. On je svoj problem postavio odozdo, može ga se latiti već i djeca školskog uzrasta, a svojom složenosti zadovoljavaju mogućnosti i finese starijih naraštaja. Rubik isprva živi boemskim životom i u tom ga se razdoblju fotografije bilježe s obaveznom cigaretom u kutu usana, imidž kojeg se do danas nije odrekao i smatra se nekom vrstom autsajdera, iako je ona vrsta autsajdera koja više ne mora brinuti oko osnovnih briga prosječnog boema. Preskok se dogodio sredinom 1970-ih tijekom eksperimenata u majčinom stanu, gdje je počeo izrađivati makete za rotacijsku kocku šarenih fronti.
Trik je u tome da se različiti elementi pokreću, kako oni u sredini, tako i oni na rubovima. Potrebno je poznavanje algoritama, kao i njihovih metoda, sve se to može naučiti, a ovom prilikom i plastično prikazati, u tri dimenzije, prisjeća se izumitelj koji je 1974. godine izgledao kao junak tadašnjih filmova Romana Polanskog i svoj je uradak smatrao umjetničkim djelom, a ne igračkom. Prva je kocka bila napravljena od drveta i njome je nastojao pobuditi dječje instinkte kod svojih studenata, kako bi kroz igru prionuli na rješavanje zahtjevnijih problema. Rotaciju dijelova oko osovine, koja se nalazi u sredini omogućuje 26 sastavnih dijelova prozvao je „Čarobnom kockom“, ali barijeru percepcije tržišta koje ga isprva nije smatralo igračkom probio je zahvaljujući svom famozno utrživom prezimenu.
"Kocka je podjednako stvorila, kako nadahnuće, tako i čitavo tržište nove discipline – one rotacijskih zagonetaka" - kaže izumitelj Rubikove kocke za Lupigu (FOTO: Pixabay)
Iako će 1980. godine i međunarodno patentirati svoj renomirani izum, smatrao je fakultet prije svega ribnjakom svježih ideja te na fakultetu nastavlja predavati duboko do u kasne 1980-e. Tijekom tog će razdoblja uređivati i periodički magazin za igre. Čemu može zahvaliti, to što se Kocka održala već 40 godina, usprkos tome što ju riješiti mogu samo rijetki među nama.
Koji su to bili ključni i najvažniji sastojci postavljanja zagonetke? Koje je kvalitete izdvajaju u skupini ostalih zagonetki za obrtanje, kako bi je predstavio Lupiginom čitateljstvu, pitamo ga,
„Kocka, kakva jest, kao sinteza igračke i zagonetke u jednom, provocira naš intelekt, naše emocije i pokrete, a to sve čini – odjednom. Upravo je luđački zahtjevna, ali iznimno zahvalna za riješiti je. Kocka je podjednako stvorila, kako nadahnuće, tako i čitavo tržište nove discipline – one rotacijskih zagonetaka. Nekolicina ih je postala komercijalno vrlo uspješna, a stotine, ako ne i tisuće drugih sabrane su da bi omogućile zanimaciju svjetskoj zajednici entuzijasta“, kaže Rubik u razgovoru za Lupigu.
Dovoljno priznanje za još uvijek propulzivan interes za fenomen zvan Rubik pružaju i četiri Facebook grupe za rješavanje ove igre, s preko 600.000 članova, kao i još pedeset knjiga s različitim metodama koje nude rješenje za Kocku. Stručnjaci koji se bave njezinim brzim rješavanjem zovu se „speedcuberi“, a klasificirani su za rješavanje kocki s 2x2, 3x3, 4x4, kao i 4x5 polja, dok o njihovim vještinama pišu „cube-kritičari“. Kineski odgovori na ponudu u ovom moru rotacijskih zagonetki, itekako su brojni. Samo je jedan proizvođač ponudio 20 modela u prvoj polovici ove godine. Broj mogućih rješenja Rubikove kocke od koje je sve i krenulo, procjenjuje se na 43 kvintilijardi mogućnosti i nekima može predstavljati zanimaciju za cijeli život. Stoga i ne čudi njezina popularnost na velikim tržištima, uz koje poslovično ide i nepoštivanje copyrighta kao modus operandi.
"Nikad me nisu smetali imitatori" - Rubik (SCREENSHOT: YouTube)
Kako se Kocka suočila s tim i takovim pokušajima oponašanja, kako to već biva kad se pojam igre u okviru biznisa shvati malo opuštenije, pitamo Lupiginog sugovornika.
Ne izbjegavajući svoj guruovski smiješak, Rubik nas podsjeća da su se već za izbijanja Kockine groznice, dakle, ranih osamdesetih, u pogonu suočili s pregršt imitatora.
„Osobno, to me nikad nije smetalo jer vjerujem u dosjetku Oscara Wildea kako 'oponašanje prikriva najiskreniji oblik laskanja'. Ovih smo dana svjedoci puno drukčijeg vala zagonetki nalik na Kocku nego ranije, u vidu natjecanja u zagonetkama koja dostižu do sve šireg sljedbeništva. Sportske kocke razvijamo u skladu s tom posebnom potrebom za brze i atraktivne rotacije karizmatičnih natjecatelja. Te su kocke više nalik sportskoj opremi nego li igračkama ili igricama, stoga i radimo na usavršavanju takvih vrhunskih performansi baš ovih dana”, poentira Rubik.
Tako je na natjecanju u slaganju Kocke održanom 2018. godine, 18-godišnji natjecatelj Feliks Zemdegs iz Australije, koji je Kocku složio u samo 4,22 sekunde čime je potukao tri godine ranije postavljen svjetski rekord američkog kolege Lucasa Ettera na natjecanju River Hill s vremenom od 4,9 sekundi. Prvo je natjecanje u slaganju kocke od 3x3x3 polja održano početkom lipnja 1982. godine u Budimpešti, na kojem je 16-godišnji Amerikanac vijetnamskog porijekla Minh Thai složio kocku za 22,95 sekundi. Jugoslavenski je rekord od 36 sekundi tada postavio natjecatelj József Borsos, a kao zanimljivost se navodi diskvalifikacija natjecatelja iz Finske koji je u žaru borbe – slomio kocku. I to dvaput!
Kulturno nasljeđe koje bi generacija rođena u vrijeme Kockina nastanka povezala s Mađarskom, osim očitih dostignuća na području prirodnih i društvenih znanosti, kao i glazbe i arhitekture, bio je crtić „Gusztav“ koji se na TV Zagreb prikazivao subotom od 18 sati. Kakav li mu je izazov u smislu reprezentacije u okolnostima zemlje koja je taman napustila sovjetsku interesnu zonu, a i kao Mađaru, predstavljao dizajn.
„Čuj, Gustav je nastao već sredinom 1960-ih, kad nisam još navršio ni 20 godina, što baš i nije dob njegove ciljane publike. Međutim, upravo u to doba smo nabavili prvi televizor. Što se uspomena na Hladni rat tiče, smatram da sam imao puno sreće s obzirom na vrlo brz uspon od predavača na univerzitetu do jednog od čimbenika međunarodnog fenomena u nastanku Kocke i njezinog ulaska u sastav globalne svijesti. Prije Kocke, nisam bio nikome na radaru, dok sam nakon nje postao jedan od sretne nekolicine koji su imali tu slobodu ostati autsajderi, što mojoj ličnosti poprilično i odgovara”, prisjeća se Rubik, opet uz onaj tako tipičan smiješak.
Kao vlasnik izuma, odnosno najprodavanije igračke današnjice, Rubik je za Guardian svojedobno izjavio da se nikad nije vidio sa strane biznisa, niti prodaje, dok je još bio mladi dizajner. Pitanje luksuza današnjice jest može li se suvremeni dizajner distancirati, ima li slobodu za to ili uopće osloboditi pomisli da razmišlja tržišno, pa ga to i pitamo.
„Naravno da možete biti i umjetnik bez ikakve ambicije za zaradom ... Zacijelo možete biti i takav nekakav dizajner, rješavajući zadatke koje si postavite – bilo da činite stvari jednostavnijima ili ih usavršavate u pogledu određene svrhe. Možete zapravo početi već iz vlastitog dvorišta, možda pronaći bolji način da kosite travu ili koristite prskalicu i slično. Ako vjerujete da je vaše djelo zanimljivije ili bi trebalo biti zanimljivo široj publici, zacijelo ćete završiti u nekoj vrsti komercijalne djelatnosti. I podjednako, kao i na svakom drugom području života, potrebna vam je ekspertiza i posebno znanje – bilo samostalno ili u partnerstvu s drugima. I naravno, morate imati također i malo sreće da uspijete”, vispreno će nam odgovoriti Rubik.
Mađarska je tradicionalno poznata kao bazen s brojnim znanstvenicima iz područja matematike i fizike ... Budimpeštu su kao jedno od dva sjedište Austro-Ugarske monarhije oblikovali najpoznatiji europski arhitekti, tako je Eiffel konstruirao jedan od kolodvora, dok je astronom Ruđer Bošković na jednom od obronaka starog grada izgradio teleskop po narudžbi Kraljevskog društva za astronomiju. Što je to zapravo što toj zemlji i ujedno naciji daje toliko snažne predispozicije za prirodne znanosti. Radoznali smo kako Rubik to objašnjava?
„Uistinu je tome tako, da je iznenađujuće veliki broj Mađara postigao najviša priznanja u znanosti tijekom dvadesetog stoljeća – Nobelovih laureata, inžinjera, računalnih inžinjera, kao i legendarnih menadžera hedge-fondova – svi su oni redom potekli iz ove zemlje. Naravno da nema očitog objašnjenja, iako je jedna stvar izvjesna, osnovno i srednjoškolsko obrazovanje je povijesno gledano u Mađarskoj uvijek bilo izvanredno – pogotovo u znanosti. Zanimljivo je, da su trojica od devetorice mađarskih dobitnika Nobela čak išli u istu školu. To su John von Neuman, otac teorije igara i digitalnog računala, a istu je pohađao i Ed Teller, izumitelj hidrogenske bombe”, objašnjava nam za kraj razgovora Rubik, kojeg se također može ubrojati u svjetski najpoznatije Mađare.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: screenshot/Youtube
@kult krivoustog klauna, u stvarnosti ime "hṙvat" se pṙvič pojavljuje u XIX stoljeću s mađaronskimi vůkovci, kakoti svojevṙstan nastavak dvaju starih poviestnih imēn, odnosno za sjeverozapadno područje hṙvatske do karlovca "hórvat" i "srjedištnju hṙvatsku" od karlovca do zadra (u poviesti je sezalo dār do šibenika) i nëgdar davno u prëdosmanskom razdoblju zapadne bosne "hárvat". ta dva imena su poviestno gledano stara, pri čem je sjeverno "hórvat" u slavenskoj europi najrazsežnïje i najrazširenïje, dočim je južno "hárvat" izključivo hṙvatsko, izvedeno iz staroslavenskoga izvornika "hŭrvatŭ". nakon pada bosne i hercegovine pod osmansku tursku skrozi pet stoljeća ime "hárvat" postupno je izbrisano iz sviesti i spomena rimokatoličskoga prëostaloga (poklë je 80% od prëdosmansko-turskoga broja trajno iztriebljeno s toga podneblja) ondješnjega/tamošnjega malobrojnoga půka. slavonci pak poviestno sebe nisu ubrajali u "hóvate" ni "hárvate", dočim su izključivo sjeverni stari dalmatinci od šibenika do raba i paga (oba ta otoka su bīla dielom stare dalmacije) uz "dalmatin" često rabili i ime "hárvat". sve južnïje od šibenika poviestno je bīlo u glavnom "dalmatinsko" i "slovïnsko". recimo, u XVII stoljeću isusovac kašić, rođeni pažanin (tada bījahu rab i pag dïł dalmacije), sebe je smatrał dalmatincem, dočim svoj materinski jezik dalmatinski, akoprëm je sva svoja djela (poznatu slovnicu/grammatiku) i prievode objavił na "bosanskom" jeziku, i dakako redovno je pisał na latinskom. sažeto u jednoj rečenici, ime "hṙvat" ter njegova razsežnost i prostranost u današnjem smislu za istinu počinjaju pṙvič u XIX i XX stoljeću, istodobno s gajevim "ilirstvom" u novočtokavskom obliku ter dovezano na nj pozdnïjim hṙvatskim "jugoslavenstvom" (potlë trajne zabrane porabe imena "ilirci" unutar AU-a).