Glumica i pjesnikinja Katalin Ladik iz Novog Sada, rođena 1942. godine, još od 1992. godine živi u Budimpešti i jedna je od ključnih predstavnica feminističkog i avangardnog performansa u svijetu. Studirala je u Dramskom studiju od 1964. do 1966. godine, a uoči toga, u vrijeme dok je radila u banci, počela je pisati poeziju. Sljedećih 15 godina radi za Radio Novi Sad da bi od 1974. godine počela raditi u tek uspostavljenom Novosadskom pozorištu, u koje ubrzo prelazi za stalno i ostaje u njemu raditi sve do odlaska u Budimpeštu. 

Početkom svibnja pohodila je i Zagreb te nastupila na Izlogu suvremenog zvuka u Teatru &TD, gdje je ova dobitnica nagrade LennonOno za 2016. godinu, i započela svoje ključne korake u karijeri. Tijekom boravka u Zagrebu, održala je radionicu sa studentima Odsjeka za film i nove medije pri Akademiji likovnih umjetnosti. 

Recepcija njenog rada na zapadu išla je kroz vrednovanje nekoga tko baštini multiple identitete – i srpski i hrvatski i mađarski. A o tome da još uvijek stalno nastupa i sa svoje 76 godine, da se i ne govori. Na Hvaru je prije dvije godine u koprodukciji s Hrvatskim radiom, izvela video-performans, Homo Galacticus, posvećen Tesli iz čega je poslije nastala i radio-drama. U svom je životu surađivala s najznačajnijim skladateljima bivše Jugoslavije, prvo s Ernöom Kiralyijem koji je uz terenski rad na bilježenju narodne glazbe i izmišljao svoje instrumente, a potom i s Dubravkom Detonijem, kao solistica s ACEZANTEZ proputovala je svijet. Dobitnica je mnogih nagrada za dosege na području performansa, i to Kassák Lajos iz 1991. godine, nagradu Mikes Kelemen Kör Udruženja za mađarsku umjetnost, književnost i znanost u Nizozemskoj iz 2000. godine, nagrade József Attila iz 2001. godine, nagrade Mediawave Parallel Culture iz 2003.godine, Nacionalne kulturne nagrade Republike Srbije za 2009. godine i mađarske nagrade Laurel Wreath 2012. godine, dok je prije tri godine dobila i nagradu Klára Herczeg u kategoriji seniora Udruženja studija mladih umjetnika. 

"Te 1992. godine moji su se istomišljenici razbježali" - Katalin Ladik (FOTO: Facebook/MuzickiSalonSC)

Ponovno ste pogodili zagrebački Studentski centar za koji vas vežu brojne uspomene. Kakav je bio duh okruženja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je tamo „stolovao“ eksperimentalni film i teatar? 

- Okruženje sedamdesetih za mene je bilo vrlo značajno, cijela atmosfera, pogotovo u SC-u u kojem sam nastupala više puta, ne samo samostalno, nego, recimo, posljednji put i s grupom ACENZANTEZ. U počast Johnu Cageu tada smo izveli i muzički performans. Bila sam tu u Studentskom Centru najmanje četiri puta i zbog toga za mene, za moje početke, ova institucija puno znači. Ne samo SC, već i Teatar &TD, koji je gostovao u Novom Sadu i Beogradu. Za mene su Beograd, Zagreb i Slovenija bili inspiracija. Mladalački me duh prožimao, iako nisam bila mlada kao tadašnji studenti. Studenti nikad nisu upućivali na moje godine i uvijek su me rado pozivali, jer se mladi zanimaju za klasičnu avangardu kojoj pripadam. Tako je bilo sve dok sam živjela u Jugoslaviji, do 1992. godine i „prekida programa“ koji je tad nastupio, početkom sukoba. Moji su se istomišljenici razbježali, neki su dobrovoljno otišli u emigraciju, ali, smo pratili život i aktivnosti jedni drugih. 

S kojim ste autorima ovdje surađivali i po čemu je Zagreb za vas, kao umjetnicu koja živi u Budimpešti, specifičan kulturološki?

- Za Zagreb me vezao i Zagrebački Bijenale, naime, od sredine šezdesetih sam redovno nastupala i na opatijskoj Tribini s kompozitorom Ernöom Kiralyem, prvim mužem i suradnikom. Od sedamdesetih sam surađivala s muzičkom grupom ACEZANTEZ, pod vodstvom Dubravka Detonija, kao vokalni solist i performer. Radili smo performanse širom Jugoslavije i inozemstva i imam od toga samo dobre uspomene. Iz Budimpešte, od 1992. godine za mene je Zagreb bio na pauzi, bez obzira što sam često proputovala – išla sam za Hvar. Na Hvaru sam i izvela performans Homo galacticus, posvećen Tesli, koji je kao i ja i Srbin i Hrvat, a ja Mađarica, ali me smatraju Hrvaticom i Srpkinjom u književnim antologijama. Miro Pijaca i Srđan Nogić napravili su 2016. godine dokumentarnu radio-dramu iz tog video-snimka, „Katalin Ladik: Homo Galacticus“. Zagreb mi je uglavnom bio samo tranzitna zona, sve donedavno. Do mog comebacka u Zagreb, prije dvije godine, kada sam imala priliku gostovati s Kolekcijom Marinko Sudac koja je izlagala moje radove i video, a bila je tu i konferencija na Ženskim studijima. Zagreb ima dvojnu ekspoziciju u mom emotivnom životu, prepoznajem neke zgrade i duh, a sve je malo promijenjeno i obnovljeno. Međutim, ne primjećujem razliku u novoj generaciji, duh mladih oduvijek je kreativan i buntovan, iako je drugačiji. 

"Ova institucija za mene puno znači" (FOTO: Facebook/MuzickiSalonSC)

Svojim ste radom bili bliski umjetničkom kolektivu "Bosch + Bosch" iz Subotice, no povijest vas pamti kao solo-izvođačicu. Što je prednost kolektiva, a koji su njegovi nedostaci? 

- Možda nisam spomenula, ali ja sam izvorno glumica i to je osnova za suradnju s grupom. Što se mene tiče, dobro se osjećam u njima i mogu se uklopiti, ali je preduvjet da se radi o poštivanju principa i koncepta grupnog rada. Ako netko neće da se prilagodi, da smanji svoj ego, onda on nije za grupu. Surađivala sam, odnosno povremeno bila povezana s grupom „Bosch + Bosch“ iz Subotice i Novog Sada, jedno kratko vrijeme, od 1973. do 1976. godine, a suradnja je bila solo – oni su mi odredili teritorij za zvučno stvaralaštvo, dok su oni izlagali slikovne radove. 

Dobitnica ste nagrade LennonOno za mir 2016. godine, zajedno s Ai Weiweijem, Anish Kapoor i Olafurom Eliassonom, umjetnicima koji su svaki na svoj način angažirani oko problema izbjegličke krize i ženskih prava. Je li vas iznenadio izbor? 

- Nagrada me stvarno iznenadila i do posljednjeg trenutka nije mi bilo jasno kako su me pronašli. Kad sam čula objašnjenje, dirnulo me. Nagrada je dodijeljena samo za životno, umjetničko djelo i ostvarenje, već za umjetnike s kriznih područja, jer ja radim i dalje, obrađujem kako ozbiljne i škakljive teme, tako i one suptilne koje nas okružuju. Moj susret s Yoko Ono datira od ranijih godina. Pogledam li svoju dokumentaciju tih sedamdesetih, kada sam prodirala izložbama, sigurno sam izlagala na istim festivalima širom svijeta, kao i Yoko Ono. S obzirom da ona ima neke mađarske korijene i kontakte, mislim da nije slučajno što me je već ranije opazila i od tada pratila moj rad. 

O „mistretmanu“ izbjeglica sa strane Orbanove vlade, nije potrebno govoriti, no vi ste svoju nagradu od 25.000 dolara preusmjerili na račun sigurnih kuća, žrtava nasilja. 

- Nagrada je za mene simbolična, imala sam pravo odabrati kome da je predam, preusmjerim ... Ja sam to preusmjerila jednoj mađarskoj instituciji, a srce mi se cijepa sto je nisam mogla dodijeliti i hrvatskim i srpskim. Nadala sam se da je taj problem riješen još u mojoj mladosti, a radi se o žrtvama obiteljskog nasilja. Nažalost, situacija se nije mijenjala, ali barem imamo sigurne kuće… 

A budući da povremeno živite na Hvaru, jeste li pratili debatu oko Istanbulske konvencije u Hrvatskoj? 

- Istanbulsku konvenciju tek sam djelomično pratila i užasava me pomisao da se ženama uskraćuju prava, da idemo unatrag nakon seksualne revolucije. To je očajna stvar. Jesmo li opet na početku borbe koje su feministkinje vodile? 

Umjetnost performansa je kao forma prilično fluidna i otvorena... Koji su bili vaši uzori, u čemu ste tražili nadahnuće? U kojem trenutku tijelo postaje politično i da li je to preduvjet?

- Često su govorili da je performansu odzvonilo, kao i kazalištu. I sama se čudim što je još aktualan. Mislim da je danas prošlo vrijeme ona aktualnost koja je bila nekada. Za mene se pravi performans danas događa na ulici. Stvarno, flash mob i te druge stvari koje se događaju u svakodnevici, to je za mene happening. Aktualan je. Umjetnički performans možda jeste nadoknada i svojevrsna mala vrata između kazališta i svakodnevnog života, jer ljudi su usamljeni i uvučeni u taj virtualni svijet, pa je ta komunikacija opet potrebna. Još je veća potreba slam poezije, prije toga rapa, jer je virtualni svijet okupirao ljude, tako da to žele nekako kompenzirati. Vjerojatno je performans aktualan zbog toga. U moje vrijeme je performans bio način na koji ljudi nisu navikli da se umjetnici izražavaju, da koriste tijelo i neke medije. Motiv zbog čega ih mladi i danas prave, očigledno je ostao isti. Samo je poruka malo drukčija. 

"Pjesnici sami odlaze kad izbije rat – kad oružje zavlada, Muze zaćute – to je bila istina i s mojom kreativnošću. Umjetnicima koji se bave dokumentarnim ili igranim filmom, možda odgova" (FOTO: plesnascena.hr)

Budući da je filozof Platon u svojoj državi pretpostavljao uklanjanje pjesnika iz države, a sami ste živjeli u SFRJ koja je bila podređena kultu ličnosti, kao što je, na neki način, i današnja Mađarska, jeste li se u svojem pjesničkom pozivu osjećali ograničeni? Da pojednostavimo, po čemu je posebna bila ta jugoslavenska avangarda?

- U stvaralaštvu i u pisanju nisam bila ograničena, niti u publikaciji. Jedina moja ograničenost bila je u jeziku. Estetske cenzure nije bilo, međutim, ona je postojala kod jugoslavenskih Mađara u izvjesnom krugu, a u Mađarskoj da se i ne govori! Ni na koji način moja poezija nije mogla biti publicirana u Mađarskoj, radi stava da „ovi novi pravci pisanja, kao avangarda, osakaćuju svetost poezije“, a naročito – „kako može žena tako da piše“. A nisam bila vulgarna. Očekivali su da pišem „žensku“ poeziju. Dok su, naprotiv, u Jugoslaviji to prihvatili sa zanimanjem i cijenili je u prijevodu, svejedno su prihvaćali i poeziju na mađarskom. Što znači da se manjinska umjetnost mogla iskazati. U tome je bila posebno egzotična za strane zemlje. Kad sam sedamdesetih nastupala u inozemstvu bila sam svojevrsni konzul jugoslavenske umjetnosti. Nisu mogli shvatili u Parizu da predstavljam Jugoslaviju poezijom na mađarskom – kako to? A tek u Americi nisu shvatili kako to da se kao Mađarica osjećam Jugoslavenkom, nisu razumjeli taj moj patriotski osjećaj, da mi je Jugoslavija domovina. Za njih je to zvučalo romantično. Kad je umro Tito ja sam bila na Međunarodnom festivalu poezije u New Yorku, gdje su mi savjetovali da se ne vraćam kući. Ali ja sam se željela vratiti, jer sam pored sina u Novom Sadu, čitavo togeografsko područje osjećala kao svoju domovinu. Zavidjeli su mi što tako osjećam. A što se Platona tiče, pjesnici sami odlaze kad izbije rat – kad oružje zavlada, Muze zaćute – to je bila istina i s mojom kreativnošću. Umjetnicima koji se bave dokumentarnim ili igranim filmom, možda odgovara ratna atmosfera, kao i nekim proznim piscima, iako znam da su i mnogi prozni pisci emigrirali. Za vrijeme ratnih sukoba sam se više bavila foničnom poezijom, ali kasnije sam se oslobodila i nastavila pisati i poeziju i prozu. 

Tijekom svog radnog vijeka bili ste zaposleni na Radiju Novi Sad, gdje je Ernö Kiraly skladao njegov međunarodni radio-signal. Jeste li s pojavom digitalne tehnologije osjetili poriv da svoje iskustvo rada s magnetofonima preselite u novi medij?

- Počela sam na radio-stanici i od djetinjstva sam željela biti pjesnik i glumica. Već sam tad poeziju shvatila kao multimediju s izrazom i pokretom. Ranih šezdesetih htjela sam da to uz pisanu riječ bude i scensko izvođenje. Prva zbirka mi je izašla 1969. godine i mogla sam knjigu formirati na svoj način. Publicirala sam je s gramofonskom pločom. Osim pisane poezije, a imala sam predloške za performans i happening – sve one pravce koje sam kasnije razvijala. Zatim sam izvodila foničnu poeziju koja se nije snimila, a poslije sam imala izložbe vizualnih radova, na tekstove koje sam pisala i za izvođenje, koje sam razvijala kao neke posebne žanrove. Što se suradnje s Kiralyem tiče, od sredine šezdesetih, imali smo sina, Davida Zsolta Kiralya, također kompozitora. Nastupali smo posvuda, a nakon razvoda ostali smo stalni suradnici. Dok sam živjela s njim, a i kasnije – bio je folklorista, odlazio je na prikupljanje folklora i bilježio note – pratila sam ga kao suradnica i bilježila tekst, jer me to strašno zanimalo. To i stari instrumenti. Kupila sam gajde i napravila neke instrumente koje sam koristila u performansima. Jedan je mađarski etnomuzikolog napravio usporedbu između mene i bjeloruskog slikara Chagala, kao dobar spoj tradicije i folklora koji sam, na jedan poseban način, uspjela unijeti u avangardu. Imala sam zbirku poezije „Bajke o sedmoglavoj šivaćoj mašini“ koja se bazira na elementima izvornih priča, a koji sam koristila kao inspiraciju za pjesme. Što se tehnike tiče, ostala sam kod zvuka, snimim nešto u studiju i to mi je sasvim dovoljno. Mene to inspirira, ali to je zvučna tehnika. 

Eroticizam, androginost, patrijarhat i duhovnost, obilježja su Vašeg rada koji nosi jasan feministički potpis, kao na albumu "Water Angel", čije nadahnuće seže u poganske legende, stereotipe kršćanstva i folklor, koje suprotstavljate elementima nadrealizma i dadaizma. Ovakav sinkretizam upućuje me da pitam – koju ste struju psihoanalize, zapravo, najviše osjetili kao svoju? 

- Mislim da smo na ova pitanja već odgovorili – arhaičnost i androginost, patrijarhat... sve je to „samoanaliza“, a zašto me sve to interesira... Zašto me interesiraju tradicija, moji korijeni i korijeni ovog folklora? Kako uspijevam vidjeti da je to nekako povezano? Možda zato što imam kolektivno pamćenje, po Jungu. Shvatila sam, nakon svega, da me opravdava jungovski pravac, iako nisam po njemu išla. Drugi je pravac, filozofski segment zen-budizma. Osjećam da je zen sličan mom stvaralaštvu, jer je princip ženskosti i muškosti i samoodricanje od svih stvari i svog ega. 

Peštanski festival Big Ear od kraja 90-ih predstavljao je svijetu srednjoeuropsku supkulturnu paradigmu. Postoji li još takva vrsta platforme identiteta? 

- Čini mi se da je danas još veći rascjep između službene i kulture koju stvaramo. Hoće li se ovo i dalje zvati supkultura, ne znam, ali čini mi se da na neki način ima prostora za ispoljavanje druge vrste umjetnosti za koju ne bih voljela da se tako zove. Tužno je da se ova živa kultura i stvaralaštvo mladih još uvijek naziva supkulturom.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/MuzickiSalonSC