Ljuti se Tomičić što je u javnost procurio podatak o datumu izbora. Kao to nije za javnost, međustranački tajni podatak, sve je stvar zakulisnih razgovora, a narod će biti obaviješten u zadnji trenutak. Tek toliko da izađe na izbore i potvrdi ono što su stranački bosovi dogovorili. Legitimna potvrda njihove volje. Kako bilo da bilo, izbori su blizu. Predizborna je utrka već odavno počela, ako je ikada i prestala.

Zanimljivo je to da se puk od strane političara tretira kao nešto posve suvišno i jedina korist od njega je ona kada on treba dati svoj glas. Za Njega ili Njegovu stranku. Istog trenutka, po prebrojavanju glasova, naši vrli političari zaboravljaju na svoj narod i posvete se međusobnom prepucavanju, diobi stolica i dobro plaćenih funkcija. Usput malo drpnu, poberu kakvu proviziju, izbore se za neku povlasticu i love novinare kako bi vidjeli svoje obličje u tiskanim medijima ili uzurpirali mir naših ognjišta.
Istovremeno svi vješto skrivaju svoj patološki strah da ne budu izabrani, pa se rastrče po otvaranjima raznih, manje više (ne)uspjelih investicija, kojima je i tako jedina namjena da se dotična Visost malo fotografira za javnost. Trenutno je na najvišoj cijeni otvaranje dionica autocesta i za presijecanje svečanih vrpci se vode najteže bitke. Takav čin ima najviši rejting u predizbornom cirkusu.
Slušam danas Tomca na zagrebačkom krugovalu (radio, rundfunk, o.a.). Čovjek promijenio brdo stranaka i uvjerenja i opet naglašava svoju pravovjernost, opravdavajući svoje kameleonstvo svojom proročanskom političkom misijom. Javlja se jedan slušatelj i pita ga što još uvijek radi u politici i savjetuje ga da se povuče, jer je dosadan Bogu i ljudima, a Tomac k'o Tomac, burgija svoje. Jer uz njegovo mišljenje u njegovoj glavi nema mjesta za ništa drugo.
Da se razumijemo, nemam ništa protiv Tomca, jednostavno mu je ovog puta dodijeljena čast da personificira ostale Zabrinutzasvojuguzicu Kojebenarod vrle nam političare.
Kako se izbori budu bližili, naslušat ćemo se svakojakih obećanja. Prvo je pravilo politike da daješ obećanja, a daješ ih zato da bi ih mogao prelomiti. I nikome ništa. Svi će se opet sjetiti lakovjernih i očajnih penzića i mladih ljudi, kojima će obećavati perspektivu u domovini. Obećavati po zna koji put i s veseljem svakom mladom nezadovoljniku uvaliti putovnicu da se snađe u tuđini. Jer diploma svakog faksa je više nego dobra preporuka za pranje tanjura u nekom restoranu zapadne Europe. Barem prvu godinu.
To da se ljutim na njih nije ništa novo, ali iznenađen sam reagiranjem mladih Hrvata. Umrli od protesta zbog rata u Iraku, brinu o svemu i svačemu, a o sebi najmanje. Tu je greška. Treba urlati na sav glas: dajte nam mogućnost da u svojoj državi pristojno živimo, da imamo budućnost!