Da u Bosni nikada više ama baš ništa ne može funkcionirati kako bi trebalo, odnosno kako je normalno, jasno nam je još tamo od travnja '92., preko svibnja '93. do listopada '02. Posljednja trakavica nema veze niti s Hr-samoupravom ili ustavnim amandmanima Republike Srpske, već...

Dakle, 6. listopada odigran je prvi čin najnovije bosanske farse nazvane izbori za državni, entitetske i kantonalne skupštine. Prvi čin bio je zašećeren SMS-om s porukom da glasaju za Lijanovog sina koja je stigla ama baš svim vlasnicima bosanskih mobitela .
Nakon što su izbori održani za par različitih skupština na par razina gdje nikom do kraja nije jasno njihovo međusobno razgraničenje ovlasti, dužnosti i odgovornosti, pretpostavilo se kako će sve biti lakše. Jer, ipak, radilo se o značajnim izborima, prvim koji post-daytonskoj Bosni daju vlast na četverogodišnji mandat i nagovještavaju skoro povlačenje međunarodnog protektorata s tih prostora.
I kada su napokon, u miru i bez bitnih incidenata, održani izbori, prebrojeni glasovi, činilo se kako se znaju i pobjednici. Nacionalne stranke koje su Bosnu provozale ratnim vihorom, mada su u tom ratnom džumbusu bitno umanjili broj svojih birača, opet su dobili njihovo povjerenje. I kada su već vođe SDS-a, SDA i HDZ-a otvorili šampanjce i počeli slaviti, prije par dana izborna je komisija objavila konačne rezultate, koji su pokazali kako za izbornu pobjedu u Bosni nije dostatno imati najviše glasova.
Naime, redom:
U tročlano predsjedništvo koje funkcionira kao kolektivni šef države, a nalikuje na onog troglavog viteza iz Monty Paythona, izabrani su:
Bošnjaci su izabrali Sulejmana Tihića (SDA, 37% bošnjačkih glasova) koji je za 15 tisuća glasova pobijedio Harisa Silajdžića.
Srbi su birali SDS-ovca Mirka Šarovića koji je za 80 000 glasova nadglasao nekog Rađenovića,
a Hrvati su s 61-postotnom većinom izabrali Dragana Čovića (HDZ).
Zabavnije je bilo u RS gdje su, zahvaljujući prošlogodišnjim ustavnim promjenama, prvi put birana dva potpredsjednika RS iz drugih dvaju naroda, i to na način da su potpredsjedničko mjesto dobili Bošnjak i Hrvat koji su osvojili najviše glasova. Tako je Hrvat, SDP-ovac Ivan Tomljenović zasjeo na potpredsjedničku funkciju s nekih 4 000 glasova.
Totalni je pak kaos zavladao kada su objavljeni konačni rezultati izbora za zajednički BH-parlament. Iako je samo pet stranaka prešlo izborni prag, podjelom kompenzacijskih mandata u 42-članoj skupštini  na kraju se našlo ni manje ni više nego - 18 stranaka.
Misterij znan kao kompenzacijski mandati u BH-izborni zakon uveden je iz skandinavskih zemalja gdje služi za ojačavanje većih stranaka, marginaliziranje strančica i stvaranje stabilne parlamentarne većine koje omogućuje da vlada normalno funkcionira. Primjerice u Danskoj, izbori se provode u 17 izbornih jedinica, a kompenzacijski se mandati dijele strankama koje su ukupno osvojile preko dva posto glasova na državnoj razini.
U Bosni, a kako drugačije, to je upravo obrnuto. Trećina svih mandata dijeljena je osebujnom kompenzacijskom matematikom, pa su tako u skupštinu ušle i stranke koje su na državnoj razini osvojile i manje od jedan posto glasova.
Tako će stvaranje BH-vlade biti mukotrpan proces , a čiji će proizvod biti nakaradna koalicija bar desetak stranaka raznoraznih, pa i suprostavljenih programa, od kojih će najsnažnija imati možda pet zastupnika, a vlada će se održavati na površini samo beskrajnim ustupcima marginalnim strankama. A sve će skupa sličiti jednom kaotičnom bosanskom loncu.