Već su i najranije plemenske kulture upotrebljavale primitivna ali i neobično djelotvorna sredstva za doznavanje istine. Pomno smišljena iskušenja i ceremonije što su ih provodili šamani, čarobnjaci ili plemenske poglavice bile su smišljena tako da u krivca izazovu pojačani strah. Stari su Kinezi na primjer prisiljavali sumnjivca da sažvače a zatim ispljune šaku rižina praha - ako je taj prah i dalje bio suh, sumnjivac se smatrao krivim. I u drevnoj je Britaniji osoba koja nije mogla progutati pokusnu krišku kruha pri ispitivanju proglašavana krivom. Oba primjera pokazuju svojstvenu fizičku reakciju straha: stisnute mišiće grla s poteškoćama pri gutanju, kao i krajnju suhoću usta i jezika s privremenim prestankom lučenja sline. Precizno mjerenje takvih fizioloških promjena koje se događaju kad čovjek laže temelj su na kojemu se zasniva moderni detektor laži. Prvu znanstvenu metodu koja je zahtijevala primjenu instrumenata izumio je talijanski kriminalist Cesare Lambroso godine 1895. On je pozornost obratio na ubrzanost bila i povećanje krvnoga tlaka. Daljnja ispitivanja načinio je Vittorio Benussi 1914. koristeći se prosječnom brzinom disanja kao pokazateljem za procjenu krivice osumnjičenoga. Amerikanac John A. Larson je 1921. kombinirao bilježenje nekoliko različitih tjelesnih reakcija na poligrafu koji je preteča i današnjeg instrumenta. Larson je mjerio promjene u krvnom tlaku, bilu i brzini disanja. Leonard Keeler iz čikaškog Laboratorija za znanstveno otkrivanje zločina upotrijebio je 1935. vrlo sličan uređaj pri vođenju prvog ispitivanja u sudskoj parnici. Dva su na taj način ispitana optuženika kasnije i proglašena - krivima. Aparat za otkrivanje laži zapravo je pokušaj grafičkog prikazivanja emocionalnih stanja preko fizioloških rekacija koje prate krivicu i tjeskobu. No njegova je pouzdanost poprilično dvojbena pa se rezultati dobiveni detektorom laži ne mogu smatrati pravim dokazom nečije nevinosti ili pak krivnje.