Ovogodišnji, upravo završeni Zagreb Film Festival ljubiteljima je filma pružio šest dana uživancije. Tradicionalni fokus ovog festivala na prve i druge filmove autora donosi dobrodošli osjećaj otkrivanja novih i nepoznatih autora koje bi drugi festivali možda „previdjeli“. U moru filmova uspjeli smo si složiti izbor što pogledati - riječ je sve redom o sjajnim filmovima. Zaključak je kako se, bez pretjerivanja, može reći kako je već samo uvrštavanje na ovaj festival garancija kvalitete. Iz onoga što smo pogledali izdvajamo tri filma – američku „Stvarnu bol“ i litavsku „Vikendicu“, prikazane u glavnom natjecateljskom programu, te britanski „Bijeg“, iz programa „Velikih pet“ (izbor filmova iz pet najvećih europskih kinematografija). 

„Stvarna bol“ („A Real Pain“) drugi je film Jessea Eisenberga, koji je još uvijek poznatiji kao glumac nego kao redatelj - sjećamo ga se u ulozi Marka Zuckerberga, vlasnika Facebooka, u filmu „Društvena mreža“ („The Social Network“) iz 2010. godine. „Stvarna bol“ film je sniman bez ikakve narcisoidnosti i površnosti koju bismo možda očekivali od holivudskih glumaca koji se požele okušati kao redatelji. Priča je to o dva rođaka, Davidu (kojega glumi sam Eisenberg) i Benjiju (sjajni Kieran Culkin), koji odlaze na “turu” po mjestima vezanima za židovsku baštinu u Poljskoj, u spomen na preminulu baku koja je preživjela Holokaust i kasnije emigrirala u SAD. To je organizirani posjet, u grupi drugih “turista”, s vodičem, hotelima i kartama za vlak prve klase u “paketu” ... 

David je uštogljen, ozbiljan, introvertiran i zbunjen, dok Benji ima neodoljiv šarm, magnetizam i karizmu, i pokazuje simptome manične depresije. Eisenberg Culkinu potpuno prepušta riječ, i daje mu da bude zvijezda ovog šoua, dok on sam igra ulogu lika koji se pored svog upečatljivog rođaka teško može othrvati statusu “zadnje rupe na svirali”. Pri tom je sve tako dobro posloženo da je i ono što djeluje kao manjkavost zapravo tu s razlogom. Recimo, izostanak gotovo bilo kakve interakcije likova s Poljacima je nešto što sam Benji u jednoj od svojih tirada spočitava „vodiču“ ture. Sasvim su nenametljivo odrađeni i elementi koji su mogli biti “info dumpovi” o poljskoj povijesti i Holokaustu. Tu je i dojmljiva montaža današnjih mjesta u gradu Lublinu s glasovnom naracijom koja nabraja iščezle židovske radnje i institucije na tim lokacijama.

Film pogađa sve prave note, dirljiv je i topao, osobno je majstorski stopljeno s historijskim i sociološkim, težina najstrašnijeg povijesnog događaja 20. stoljeća s malim, osobnim pričama suvremenih Amerikanaca. Holokaust se pojavljuje kao nešto neizrecivo i neobjašnjivo što visi nad likovima. Prije svega je ovo svojevrsna studija karaktera, i odnosa dvaju rođaka. Benji je impulzivan, nepredvidljiv, bez dlake na jeziku, kako bi Amerikanci rekli nema “filter”, i kako ga David opisuje - “obasja svaku sobu u koju uđe i onda se posere u nju”. Kao da proživljava i osjeća stvari mnogo življe i intenzivnije nego itko drugi oko njega. “Vodiču” zamjera da ih zatrpava činjenicama i statistikom, kao da ih “štiti” od doživljavanja ičega stvarnog, ikakve “stvarne boli”. Toliko smo tetošeni i razmaženi, naspram tragedije naših predaka, kaže Benji pa primjećuje: “Nije li ironično da se mi Židovi sada vozimo kao gospoda u prvoj klasi u vlaku u Poljskoj dok su nas prije 80 godina ovdje prevozili kao stoku u smrt?”, 

Njemačka redateljica Nora Fingscheidt režirala je britanski film „Bijeg“ („The Outrun“), adaptaciju istoimenih memoara autorice Amy Liptrot. I ovaj, kao i njezin raniji film, „System Crasher“ iz 2019. godine, dojmljiv je, poetičan prikaz osobe koja je “van kontrole”, ne “funkcionira” u društvu, i pokušaja njezine (re)integracije. Dok je „System Crasher“ bio priča o djevojčici s nekontroliranim izljevima bijesa, u „Bijega“ je glavna protagonistica alkoholičarka Rona (glumi ju Saoirse Ronan) koja se od ovisnosti oporavlja na otocima Orkney, na samom sjeveru Škotske.

Ta lokacija je toliko živo prikazana da je gotovo doživljavamo kao likove. Puno je tu scena gdje Rona stoji sama suočena s divljim krajolicima, pašnjacima, stijenama i klifovima, zapjenjenim morem, galebovima, olujnim vjetrom. Ima nešto iskonski i mistično u krajoliku tih udaljenih, izoliranih otoka. 

Kroz nelinearnu naraciju pratimo fragmente Roninog kaotičnog života u Londonu, gdje skoro da umire od predoziranja alkoholom. Gledamo njene sesija tretmana kroz rehabilitacijski program za alkoholičare i pokušaje potpunog oporavka na otocima Orkney, gdje radi kao znanstvenica. Rona je na otocima odrasla i sada se kao odrasla osoba vraća pokušavajući se ponovno povezati sa svojim korijenima. Obilježava je i izrazito kompleksna obiteljska situacija, s bipolarnim ocem i majkom koja se okrenula religiji, no tek nam pokoji kratki fragment flashbacka na djetinjstvo pokazuje što se zapravo tada događalo s njezinom obitelji. 

Fingscheidt dodaje još jednu dimenziju već ionako kompleksnom, višeslojnom filmu – upotrebu arhivskih snimaka i animacije koji uz glasovnu naraciju opisuju mitologiju, povijest i folklor otoka. Ronina osobna povijest pretapa se s poviješću otoka, osobno sjećanje s kolektivnim. Sve to uz savršeno uhvaćenu atmosferu i prekrasnu fotografiju koja kao da gledatelje teleportira na ove otoke. Redateljica je to koju ćemo definitivno nastaviti pratiti.

Zagreb Film Festival pružio nam je i rijetku priliku da pogledamo film iz litavske kinematografije – „Vikendica“ („Drowning Dry“), redatelja Laurynasa Bareiše. Prije prikazivanja predstavljen je kao “ona vrsta filma za koji je najbolje da prije gledanja ne znate ništa”. Mi ćemo ga pokušati kratko analizirati bez većih spoilera, ali možda bi za najbolje iskustvo doista bilo najbolje gledanje bez ikakvog predznanja.

Sestre Juste i Ernesta s djecom i supruzima provode obiteljsko ljetovanje u vikendici pored jezera. Justein muž Tomas po svemu djeluje kao prosječan muškarac s izrazitim kompleksom manje vrijednosti naspram šogora Lukasa, nabildanog i uspješnog MMA borca. Kroz dugačke, sporo tinjajuće scene gradi se tenzija i slutnja neke možebitne nadolazeće katastrofe. Redatelj kao da se poigrava s nama i pušta nas da pogađamo što bi se točno moglo desiti. Uočavamo sitne detalje u dugačkim kadrovima gdje se – naizgled – ništa ne događa, i sakupljamo djeliće slagalice. Kada se to „nešto“ konačno dogodi, scena se ne odigrava do kraja, naprasno se prekida tako da ne znamo ishod, nego radnja skače nekoliko mjeseci u „budućnost“, na potpuno drugu lokaciju, gdje uočavamo da se jednom liku nešto dogodilo. Ali što točno? Nećemo doznati sve do samog kraja filma, pa možda ni tada. 

Tu je još jedan hrabar i inventivan redateljev potez koji samo unosi dodatnu zbunjenost i dozu misterije („što se ovdje događa??“) – nakon skoka unaprijed, radnja se opet vraća unatrag, i – pazite sad – tri scene se ponavljaju. Scena koškanja između šurjaka, plesa dvaju sestara, i zatim sam glavni događaj – sve gledamo još jedanput. Taman smo pomislili da je u pitanju greška s projekcijom, kad smo primijetili da sestre plešu drugačije nego u prvotnoj sceni, i na drugačiju glazbu, dok sve ostalo djeluje identično.

Nakon projekcije, u razgovoru s dvjema glavnim glumicama, Gelminom Glemžaitė i Agnėom Kaktaitė, pojašnjena je svrha ovog ponavljanja scena. Kada se nešto užasno dogodi, imamo potrebu „premotati vrpcu“, tražiti uzroke, a u tom procesu prisjećanja, neki detalji možda se mijenjaju. Redatelj istražuje kako naš mozak radi kad se prisjeća i pokušava pojmiti nešto grozno i traumatično. 

Scena nakon „glavnog događaja“ gdje šogori samo sjede za stolom, jedu i ne govore ništa, prikaz je tipičnog ponašanja litavskih muškaraca, kažu Glemžaitė i Kaktaitė - „Oni ne pričaju“. Jedna od najočitijih tema koja se proteže kroz cijeli film upravo je toksična muškost – koja se, objašnjavaju glumice, na neki način povezuje i sa sovjetskim režimom i generacijskom traumom, dok režiser Bareiša predstavlja novu generaciju mladih koji – u ovom slučaju kroz film – stvaraju „sigurnija mjesta“. 

„Vikendica“ predstavlja svojevrsnu iznimku u programu ovogodišnjeg festivala koji je bio, možda i više nego inače, orijentiran na optimistične, tople, rekli bismo „humanističke“ filmove. „Stvarna bol“ i „Bijeg“ će se, pretpostavljamo, naći na repertoaru ponekog art kina, no „Vikendica“ je jedan od onih filmova koje ćemo teško igdje drugdje imati prilike gledati. Upravo se zbog takvih „skrivenih dragulja“, kako ih je opisala programska direktorica Selma Mehadžić, uvijek posebno isplati dolaziti na Zagreb Film Festival. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.