Uslijed pandemije i klimatske krize, čovječanstvo se odluči na predigru za treći svjetski rat. Bravo mi! Nema veze što je konstantna militarizacija jedan od uzroka problema, a vojna industrija jedan od najvećih zagađivača, vadi se teška artiljerija. Teško je išta pametno reći, još je teže šutjeti pa ću podijeliti pet općih mjesta.

1.

Kada muž istuče ženu, nerijetko se to nasilje opravdava i relativizira pa se kao uzrok nasilja smatra nešto što je žena učinila da isprovocira nasilje (stjerala ga u kut) ili neko njegovo emotivno stanje, primjerice afekt ili velika ljubomora koja ga je natjerala na nasilje. Unatoč još uvijek prisutnim stavovima koji opravdavaju i relativiziraju nasilje, danas znamo da je to pogrešno. Za nasilje je uvijek odgovoran nasilnik i uzrok nasilja nije ni u žrtvi nasilja ni u emocionalnom stanju nasilnika, već u njegovoj želji za moći i kontrolom nad žrtvom. Nasilje nije pitanje izoliranog incidenta i afekta, nasilje je kontinuum.

Ovu logiku možemo primijeniti i na situaciju Putinove agresije na Ukrajinu. Svi smo itekako svjesni uloge i odgovornosti raznih aktera za situaciju koja u Ukrajini traje već dugi niz godina. Analiziralo se to, upozoravalo, ne postoji iole normalna osoba koja je situaciju u Ukrajini mogla gledati jednostrano bez da ukaže na ozbiljne propuste svake od strana u velikom broju (ne)prilika. Hajdemo si međusobno ne vrijeđati inteligenciju otkrivanjem tople vode. ALI, taj važan veznik kojeg toliko vole svi relativisti, u trenutku Putinove otvorene agresije na Ukrajinu nestaje. Odgovornost za nasilje je na nasilniku. Ove fore “ma da Rusija, ALI Ameri…” je relativizacija i opravdanje otvorene agresije na koju se odlučio Putin. Ne, nije stjeran u kut. Putin je svoju želju za moć i kontrolu odlučio postići preko otvorene agresije i brutalnog nasilja i za to odgovornost ne snosi nitko osim njega i njegovog establišmenta.

Ako osuđujemo napad na Ukrajinu i politiku koju sprovodi Putin ne znači da time stajemo uz politike SAD-a (FOTO: Pixabay)

Apsolutno razumijem antiamerički sentiment jer je opravdan. No taj isti antiamerički sentiment razlog je zašto smo izrazito argumentirane tvrdnje američkih obavještajaca o vjerojatnosti ruskog napada shvatili kao američko zastrašivanje i propagandu, a ne kao realnost koja se dugo sprema.

Osim toga, ova agresija nije rezultat Putinova pomračenja uma, ludila. Nasilje nije afektirani izolirani slučaj, već se događa u kontinuumu. Ovo je pomno i dugo planirana akcija. Povijest Putinova postupanja može dokazati samo da je ova agresija na Ukrajinu kontinuum njegova nasilništva, a ne neka afektirana posljedica političke situacije i konteksta koja ga je na to natjerala. Putin provodi nasilničke politike i godinama radi na urušavanju liberalne demokracije. To je širi kontekst koji moramo uvrstiti u jednadžbu. I o tome ću nešto kasnije.

2.

Ako osuđujemo rat u okviru agresije Rusije na Ukrajinu ne znači da nismo svjesni da se u Ukrajini od 2014. godine vodi rat. Ako osuđujemo napad na Ukrajinu i politiku koju sprovodi Putin ne znači da time stajemo uz politike SAD-a, EU ili nekog trećeg. Ako osuđujemo ruski imperijalizam, ne znači da nismo svjesni i kritični prema američkom. Osim toga kada osuđujemo američki imperijalizam ne bi trebali ostati slijepi prema onom ruskom. Opasno je kod jednostranog antiimperijalizma što daje legitimitet onom imperijalizmu s druge strane i time prestaje biti - antiimperijalizmom.

Ako osuđujemo rat u Ukrajini koji je zadnjih nekoliko dana okupirao sav medijski prostor i javni diskurs ne znači da nismo svjesni i ne problematiziramo ratove koji se svakodnevno vode diljem svijeta, najviše u Aziji i Africi. Ako pozivamo na prihvat izbjeglica iz Ukrajine ne znači da smo zaboravili ili se prestali zalagati za prihvat svih izbjeglica, prihvat namjesto nelegalnog i sustavnog protjerivanja izbjeglica s Bliskog Istoka i Afrike na našim granicama. Ako sada zovemo na prihvat ukrajinskih izbjeglica, a protivimo se prihvatu onih s Bliskog Istoka i Afrike, trebali bismo osvijestiti vlastiti rasizam, kao što bi naše Vlade trebale osvijestiti svoje sustavne rasizme.

Razlog fokusa na Ukrajinu od trenutka Ruske agresije nije samo eurocentrizam već i činjenica da je ovaj rat “game-changer” na globalnoj razini. To ne znači da je ovaj rat, uvjetno rečeno, važniji od drugih ratova koji bjesne svijetom. Svaki je rat - rat, svaki ima devastirajuće posljedice na ljude i okoliš i svaki rat treba osuditi. Ipak, posljedice Putinovog napada i svega što će se događati imat će globalne posljedice neviđenih razmjera.

3.

Kao što znamo, rat se ne vodi samo oružjem i ne vodi se samo na teritoriju zemlje u kojoj je rat. Rat se vodi i putem medija, propagande, rata informacijama, širenjem panike, sve su to strategije koje se koriste u službi prokletog rata.

U tom smislu u ratu sudjelujemo svi. Budimo odgovorni prema toj činjenici. Ne širimo lažne vijesti i neprovjerene informacije, provjeravajmo informacije, izvore i potrudimo se ne biti pijun nečije propagande. Ne sijmo paniku i histeriju, time pomažemo samo onima kojima panika i histerija odgovaraju iako takva stanja nipošto ne odgovaraju staloženim, smislenim i konstruktivnim reakcijama koje su nam prijeko potrebne.

I u tom smislu neopisivo je važno da ne pristajemo na ratni diskurs i sveopću militarizaciju društava u kojima živimo. Mogu podržavati ljude u Ukrajini i bez da podržavam ratnu retoriku. U tom smislu #standwithUkraine namjesto #glorytoUkraine. Mogu osuditi Putina i bez da osuđujem cijeli ruski narod, rusku kulturu i izražavam opasnu rusofobiju.

Svaki je rat - rat, svaki ima devastirajuće posljedice na ljude i okoliš i svaki rat treba osuditi (FOTO: HINA/EPA/Alisa Yakubovych)

Mi, takozvani obični ljudi, nemamo moć koju imaju države i svjetske sile, ali imamo moć ne biti njihovi pijuni. Nadam se da postajemo sve svjesniji koliku moć posjedujemo za mijenjanje dominantnog diskursa i paradigme, unatoč propagandnoj mašineriji koja nas melje sa svih strana. I koliko je nužno da je mijenjamo. Ne svodi se priča na to jesmo li Rusi, Amerikanci, Ukrajinci ili … Nije pitanje ni jesmo li žene ili muškarci, jesmo li bijelci ili pripadnici drugih “rasa” (iako to sve ima veliku ulogu u našim životima). Priča se svodi na pitanje jesmo li egalitaristi ili supremacisti. Pristajemo li na ideju superiornosti jedne rase, etniciteta ili nacionalnosti nad drugom, jednog roda nad drugim. I na kraju krajeva, možda najbitnije i danas i za budućnost, pristajemo li na superiornost nasilja pred nenasiljem.

4. 

Vjerojatno smo svi u manjoj ili većoj mjeri pod afektom. Otvorena agresija na Ukrajinu za većinu ljudi je bila šok. Iako je taj prvi šok prošao, to je nešto što još uvijek ima posljedice na način na koji percipiramo stvarnost. U ovom trenutku, nismo sigurni da Putin blefira s nuklearnim oružjem, možda nismo sigurni i jer smo bili sigurni u to da neće napasti Ukrajinu.

Sama agresija, prijetnje nuklearnim oružjem, upute o postupanju u slučaju nuklearnog napada, svima nam tjeraju strah u kosti. Teško je u ovom trenutku ne biti barem zabrinut i ne osjećati nesigurnost i bespomoćnost. Ima i puno ljutnje. Ima boli, ima patnje. Ljudi s prijašnjim iskustvom rata sada prolaze retraumatizaciju.

Teško je ostati “normalan” i mislim da ni ne trebamo ostati “normalni”. Mislim da su valovi “negativnih” emocija samo prirodna reakcija na rat, uništavanje, stradanje. Od tih emocija ne možemo pobjeći, ali im se ne smijemo prepustiti. Trebamo sve te emocije prorađivati, što nije ni malo lak zadatak. Ali je nužan. Emocije su u svemu ovome izrazito važne, ako ne i ključne. A o emocijama ne razgovaramo. Analiziramo uzroke, stanja i strategije na razini racia, potiskujuću ulogu koju u svemu igraju emocije u svom najširem spektru. Nitko od nas nije cijepljen ovih ili onih osjećaja.

Jedan od ciljeva ranije spomenutih informacijskih ratova i propagande jest manipulacija ljudskim emocijama. Što smo pod većim afektom, lakše je nama upravljati. Naš je zadatak da tu manipulaciju ne dopustimo, da osvještavamo i prorađujemo svoje emocije te da u sve računice, postupke, analize, komunikaciju uračunamo i faktor emocija. Važno je, ako ne i ključno.

5.

Cijelu ovu priču treba gledati u malo širem, kontekstu uzroka i posljedica ne na ratnoj i političkoj, već društvenoj razini.

Ako se sjetimo nekih Putinovih poteza, znamo koliko su beskrupulozni, taj se nije libio ni djecu taoce žrtvovati u svojim brutalno odrješitim “rješavanjima” situacija. Mnogi su mu se zbog toga divili, “nema s Putinom trte mete”, “Putin to riješi po kratkom postupku”.

Putin je utjelovljenje mačizma, toksičnog maskuliniteta koji se u zemljama liberalne demokracije sve više vidi kao nepoželjan iako je povijesno dominirao kao poželjan oblik muškosti. Mnogo je onih koji su često plakali za tom “jedinom pravom” muškosti, a za probleme krivili takozvane “mekušce”, “papke” i “pedere”. Za takve je Putin uzor. To su oni koji će feminizam zvati najvećim zlom svijeta i ustrajati na stereotipizaciji rodnih uloga, oni koji se protive ženskim i LGBTIQ* ljudskim pravima. Oni kojima je povijesno dominantna patrijarhalna heteronormativna matrica jedini jamac sigurnosti ma koliko gazila prava onih koji se u tu matricu ne uklapaju, a to jest većina svjetskog stanovništva.

Putin je utjelovljenje mačizma, toksičnog maskuliniteta (FOTO: HINA/EPA/Andrey Gorshkov)

Ne, ne miješam kruške i jabuke. Ili mislite da je Putinova izgradnja imidža mačo muškarca nevažan element u cijeloj priči, a obilato financiranje pokreta protiv ženskih i LGBTIQ* prava od strane ruskih oligarha puka slučajnost.

No ni ženska ni LGBTIQ* prava nisu krajnja meta ekipe kao što je Putin. To je liberalna demokracija koja, barem deklarativno i na razini dokumenata jamči fundamentalna ljudska prava.

Vremena se mijenjaju rapidnom brzinom, sve veća prava i sve veću ravnopravnost ostvaruju oni za koje se do prije par sto godina mislilo da su manje vrijedna bića pa i vlasništvo “bogatih bijelih muškaraca”. Unatoč svemu što smo kao ljudska vrsta postigli, imamo ozbiljan problem s ekipom koja se nije u stanju pomiriti s tokovima 21. stoljeća i koja nema kapaciteta nadvladati supremacizam.

Ne žele ravnopravnost ljudi, žele hijerarhiju u kojoj se jako dobro zna gdje je kome mjesto i na čijem je vrhu “pravi muškarac”. Žele da nacionalne i svjetske politike vode “big boys”, “časni mačo muškarci” koji uvjetno rečeno rješavaju probleme država i svijeta čuvajući prije svega svoje interese, sustav kleptokracije i klijentelizma koji im pogoduje i drži ih u poziciji moći. Business as usual. Za očuvanje te hijerarhije i svojih privilegija, borit će se do zadnjeg daha.

Da se ne varamo, iako Putin utjelovljuje patrijarhalnu ideju mačo muškarca, bilo bi poprilično problematično i ne fer vezati patrijarhalnu ideologiju uz Putina i “Istok” i postaviti “Zapad” kao suprotnost takvim ideologijama. Iako se liberalna demokracija i Zapad ideološki temelje na ljudskim pravima i ravnopravnosti, to više ili manje ostaje na razini deklarativnog. Šovinizam, rasizam i supremacizam itekako su prisutni i u zapadnom svijetu gdje je, unatoč zalaganjima za ravnopravnost, patrijarhalna ideologija itekako prisutna ogrnuta ideologijom neoliberalizma.

„Patrijarhat nije samo posljedica rata, već proizvodi rat, kao osnovni način svog opstanka” (Betty Reardon).

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: John Martinez Pavliga/Wikimedia Commons