„Dolazim iz male sredine. Svi ti naši 'veliki' političari javno će reći: 'Da, te su žene žrtve i zaslužuju svaku pomoć'. Ali, u kolokvijalnim razgovorima, za njih su one 'ustaške i četničke da-ne-kažem-što'“, tako je vinkovačka odvjetnica i nekadašnja novinarka Višnja Mišin objasnila zašto žrtve ratnih silovanja do danas o tome šute, pitanje koje je postavljeno na okruglom stolu „Ostvarivanje prava žrtava seksualnog nasilja u ratu: Jesu li prava i pravda zaživjeli u praksi?“, što ga je u srijedu u Zagrebu organizirao Centar za žrtve rata ROSA.

Okrugli stol dogovoren je kako bi se ocijenila dosadašnja provedba Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Hrvatsku u Domovinskom ratu, koji je usvojen 2015. godine. Jedanaest godina kasnije, one koje su preživjele ratno seksualno nasilje i dalje se bore s brojnim preprekama kada žele ostvariti prava iz zakona: manjak informacija, institucionalne podrške i senzibiliziteta, dugotrajni administrativni i sudski postupci te nedostupnost počinitelja zločina tijelima progona samo su neki od problema na koje su upozorile sudionice okruglog stola. Vrijedi napomenuti da su okrugli stol ignorirali i predstavnici Ministarstva hrvatskih branitelja, nadležnog za provedbu zakona, i Ministarstva zdravstva i Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

Raspravu je moderirala profesorica Pravnog fakulteta u Zagrebu Zlata Đurđević, koja je prava žrtava seksualnog nasilja u ratu nazvala „jednom od najvažnijih tema hrvatskoga pravnog poretka“. Nela Pamuković, aktivistkinja Centra za žrtve rata ROSA, koji od 1992. godine pomaže ženama ratnim žrtvama, donošenje Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja nazvala je „primjerom dobre prakse, jednim od rijetkih u svijetu“. Ipak, provedbu zakona valja poboljšati, jer od oko 2.200 žrtava seksualnog nasilja u ratu, koliko se procjenjuje da ih je bilo u Hrvatskoj, prava iz zakona ostvarilo je samo 228 osoba. 

„Žene govore da žrtava ima još“, kazala je Nela Pamuković dodajući kako je centar ROSA u proteklim mjesecima održao radijsku kampanju o pravima iz zakona, nakon koje im se javilo još sedam žena spremnih da pred institucijama zahtijevaju ostvarenje svojih prava. 

„Žene govore da žrtava ima još“ - Nela Pamuković (FOTO: Centar za žrtve rata ROSA)

„Želimo da država organizira senzibilnu nacionalnu kampanju osvještavanja“, kazala je Pamuković, i dodala kako mjesečnu naknadu žrtvama, koja sada iznosi 322 eura, treba izjednačiti s mjesečnom naknadom od 400 eura civilnim žrtvama rata.

Marijana Senjak, psihologinja i psihoterapeutkinja zagrebačke Ženske sobe, govorila je o djeci rođenoj iz ratnih silovanja, temi koju je u Bosni i Hercegovini u javnost snažno uvela organizacija „Zaboravljena djeca rata“, a u Hrvatskoj je uvelike prešućena. U lipnju ove godine objavljen je zbornik „Nevidljiva djeca: pravni status djece rođene iz čina ratnog seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj – komparativna pravna analiza i praktične preporuke“, dostupan na ovoj poveznici.

„Zavjet šutnje produbljuje jaz i stigmu. Kada istina te djece dopre u široku javnost, ova će društva pokazati da su spremna suočiti se s vlastitom ratnom prošlošću. Vrijeme je da se o toj temi počne otvoreno govoriti. Šutnja više nije opcija – sram mora promijeniti stranu“, kazala je Marijana Senjak, psihoterapeutkinja s tri i pol desetljeća iskustva aktivne pomoći ženama žrtvama ratnog nasilja u BiH i Hrvatskoj.

Psihologinja s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i suradnica Centra za žrtve rata ROSA Anita Lauri Korajlija objasnila je zašto je žrtvama tako teško progovoriti. Jedan je razlog u činjenici da je nasilje čak i zdravstvenom sustavu znalo „ostati nevidljivo“. Naime, usprkos tome što je bilo čak i zabilježeno u zdravstvenoj dokumentaciji, liječnici teške tjelesne i psihičke tegobe žrtve ponekad nisu povezivali s proživljenim traumama. 

„Konstatirati i prepoznati nije isto“, kazala je Korajlija. Osim toga, iz psihološke perspektive vrijeme teče drugačije, napomenula je, jer mnogim je ženama „šutnja bila mogućnost da nastave živjeti“. Štoviše, kaže, „ostvarivanje prava često može značiti baš ono što su godinama izbjegavale: prepričavati i iznova proživljavati ono što im se dogodilo“. Korajlija, smatra da trebamo učiti od tih žena. 

„Put ostvarivanja prava mora biti i siguran, da ga može proći i žena koja je trideset godina šutjela“, zaključuje.

Od oko 2.200 žrtava seksualnog nasilja u ratu, koliko se procjenjuje da ih je bilo u Hrvatskoj, prava iz zakona ostvarilo je samo 228 osoba. (FOTO: Centar za žrtve rata ROSA)

S druge strane, govornice iz pravosuđa – sutkinja Upravnog suda Tamara Bogdanović, sutkinja Visokog kaznenog suda Liljana Stipišić, sutkinja Ustavnog suda Sanja Bezbradica Jelavić i profesorica Pravnog fakulteta u Zagrebu Maja Munivrana – iznijele su niz primjera u kojima birokratizam pravnih institucija žrtvama otežava ostvarivanje njihovih prava. Procesi, napominju, traju godinama. 

Sutkinja Tamara Bogdanović, uz ostalo, spomenula je predmet muškarca koji je preživio seksualno nasilje, u kojem se kao značajan problem pokazalo pronalaženje sposobnih vještaka. Upozorila je i na teškoće u utvrđivanju vjerodostojnosti iskaza, nedovoljnu informiranost o Zakonu te potrebu za snažnijom institucionalnom podrškom osobama koje pokreću postupke.

Sutkinja Ljiljana Stipišić s Visokog kaznenog suda istaknula je važnost presude Vrhovnog suda iz 2019. godine, u kojoj je silovanje izričito prepoznato kao oblik ratnog zločina, a ne kao „obično“ kazneno djelo. Napomenula je, međutim, da se položaj žrtve u kaznenim postupcima često zanemaruje te da ni suci nemaju uvijek odgovarajuću stručnu i institucionalnu podršku. 

Profesorica Maja Munivrana s Pravnog fakulteta upozorila je na razmjerno niske kazne počiniteljima i dugogodišnje zanemarivanje seksualnog nasilja kao ratnog zločina. Posebno je problematizirala smanjenje minimalne propisane kazne za ratni zločin silovanja s pet na tri godine, ocijenivši da se time šalje pogrešna poruka o težini tog zločina. Istaknula je i kako valja ukinuti prepreke u ostvarivanju prava, uvesti simboličke reparacije i programe osnaživanja žrtava te pronaći mjere koje bi jamčile da se nasilje neće ponoviti.

Centar za žrtve rata ROSA zaključke s okruglog stola poslat će nadležnim ministarstvima, a poslije skupa objavljeno je i priopćenje u kojemu se ističe kako „stigma, strah od ponovne traumatizacije i nepovjerenje u institucije i dalje otežavaju ostvarivanje prava, dok posljedice ratnog seksualnog nasilja utječu i na obiteljske odnose i sljedeće generacije“. 

Navodi se i kako treba dodatno educirati stručnjake i dosljedno primjenjivati pravo na „osobu od povjerenja“.

„Postupci moraju uvažavati dostojanstvo preživjelih i spriječiti njihovu dodatnu traumatizaciju. Pravo na pravdu, priznanje i dostojanstvo ne smije ostati samo zakonsko obećanje, nego mora biti ostvarivo. Odgovornost za ostvarivanje prava mora biti na institucijama, a ne na žrtvama“, podsjeća Centar za žrtve rata ROSA.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Centar za žrtve rata ROSA

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.