Možemo očekivati da će se svjetska turneja dodatno zahuktati u „sezoni nagrada”, nakon sjevernoameričke premijere u Torontu, te da će „Minotaur” itekako biti „u kombinaciji” za Oscare i Zlatne globuse. Mi smo ga, među prvima u Europi, imali priliku pogledati na nedavno održanom Cinehillu.

Naslov se odnosi na dio grčkog mita o naslovnom čudovištu, pola čovjeku, a pola biku, i to na dio u kojem mu se kao žrtvu podnosi uvijek po 14 momaka. Tu će kvotu u jednom trenutku morati ispuniti i protagonist filma, provincijalni informatički tajkunčić Gleb (Mazurov). Minotaur je u ovom slučaju ruska „specijalna vojna intervencija” koja se do jeseni 2022. godine, perioda u koji je radnja filma smještena, pretvorila u „mašinu za mljevenje mesa”.

„Minotaura“ se može tumačiti i kao poveznicu s „Levijatanom“, kako glasi naslov četvrtog (i prvog otvoreno političkog) filma Andreja Zvjaginceva iz 2014. godine, premda je u Bibliji pandan vodenom čudovištu Behemot, a ne Minotaur. Ipak, novi film autora s prethodna dva dijeli još ponešto, zapravo dovoljno toga, da se starog mora navesti kao referencu. Prije svega, tu je nepatvoreno kritički stav prema Putinovoj Rusiji u svoj njezinoj grozoti koja ne počinje i ne završava samo s ratom i u kojoj je (politička i financijska) moć jedina valuta koja vrijedi.

U toj i takvoj Rusiji, dakle, ljubav je nemoguća, čime se Zvjagincev vraća još na trag svog prethodnog filma, „Bez ljubavi“ (2017) o kojem smo svojevremeno pisali na Lupigi. Premda, „Minotaur“ je prije svega „remake” klasičnog romantičnog trilera „Nevjerna žena“ (1969) koji je, ironije li, već dobio svoj američki „remake”, „Unfaithful“ (Adrian Lyne, 2002). Jedna linija zapleta slijedi priči o bračnom nevjerstvu supruge, muževoj reakciji prema ljubavniku i posljedicama tog čina za oboje supružnika. Druga linija, pak, ide prema rekontekstualizaciji klasičnog i apolitičnog žanrovskog filma u suvremenu političku dramu.

Gleba, dakle, rat ne dira više od razine blage neprijatnosti da su zaposlenici odbjegli prema Gruziji, Kazahstanu, Turskoj ili Srbiji bježeći od mobilizacije, pa moraju raditi „na daljinu”. Tako stvari stoje sve dok mu gradonačelnik (Fridman) na sastanku u njegovom uredu pod slikom Znate-već-koga ne dostavi kvotu od 14 zaposlenika koje mora „nominirati” za mobilizaciju. Gleb je tada u etičkoj dilemi, a baš je mislio da „prespava” rat jer za to ima dovoljno novca i utjecaja, ali se zahtjevu Levijatana (Hobbesovog, označava državu), odnosno Minotaura, ne može oduprijeti. Zbog toga će izmisliti 14 novih radnih mjesta i žrtvovati novozaposlene među kojima neće biti Tezeja.

Ono što Gleba više muči je nevjerstvo njegove supruge Galine (Lebedeva) na koje već neko vrijeme sumnja. Ljubav im se gasi, ako je ikada i plamtjela, to je evidentno, ali bez Galine kao modela savršeno prefinjene supruge koja se bavi uređenjem svog tijela i doma (ograđena dača, zapravo vila u šumi izvan neimenovanog manjeg grada), te brigom o njihovom sinu Serjoži (Kudrin), fasada njegovog savršenog života bi se raspala. Galinina tajna romansa s mlađim fotografom Antonom (Zavalnjuk) neće dugo ostati tajna, a susret između dvojice muškaraca će rezultirati ubojstvom. Zna Gleb da se, kao čovjek s novcem i političkim vezama, ne mora puno bojati policije, ali ipak treba ukloniti i tijelo i riješiti se potencijalnih svjedoka, te zastrašiti i još jednom „zarobiti” suprugu ...

Osim drugog filma, „Progonstvo“ (2007), svi ostali dugometražni filmovi Andreja Zvjaginceva težili su remek-djelu. To je svakako bio slučaj s Tarkovskim nadahnutim prvijencem „Povratak“ (2003), i s elegičnim uratkom „Elena“ (2011). Ostala dva, otvoreno politična i kritična, već smo naveli i to kao reference za „Minotaura“. Zapravo, „Levijatan“ i „Bez ljubavi“ nisu samo reference, već je Zvjagincev njihove elemente „smiksao” s još nekima u svoj novi film koji, pak, metaforično govoreći, nije nekakav „remix” iz domene elektronske glazbe, već klasična simfonija ili makar simfonijska poema, pa ostaje upitno koliko je takav postmodernistički pristup svrsishodan, posebno zato što autoru tog profila do sada nikako nije bio svojstven.

Naravno, Zvjagincev je majstor filmskog jezika i simbolike, ali ovdje se susreće s ograničenjima s kojima se prije nije morao susretati, budući da je radio na terenu domicilne, ruske kinematografije. S tehničke strane, film je sniman u Latviji čiji socijalistički gradići i predgrađa možda i mogu ugrubo „odigrati” ruske gradiće i predgrađa, ali gdje svejedno treba sakriti latinične natpise, registarske oznake i slično, što redatelja i njegovog stalnog direktora fotografije Mihaila Krihmana, također prebjeglog na Zapad, tjera da sve prikazuju u izuzetno plitkom fokusu, što zna postati zamorno, naročito kada se shvati da je to iznuđen potez, a ne autorska odluka. 

S druge strane, Zvjagincev je Autor (s velikim A), ali u zanatskom smislu, kao redatelj upada u problem kada se mora nositi sa žanrovskim sekvencama kao što je to scena ubojstva (gdje mu simbolika postaje ničim izazvano „teškorukaška”) i odstranjivanja tijela iz stana, kao i kasnije scene rješavanja trupla. Tu je čak primoran pribjeći tipu humora koji mu, kao ozbiljnom autoru, ne leži baš savršeno. On se tu poziva na majstore poput Alfreda Hitchcocka i francuskih „novovalaca”, ali i to djeluje kao prigodno rješenje. U nekim drugim scenama gdje demaskira „diskretni šarm” ruske buržoazije ili gdje suočava dvije klasno kodirane realnosti, kada svoje likove stavlja u kontrast s militarističkom propagandom, „herojskim” osmrtnicama na plakatima ili invalidima u odrpanim vojnim uniformama, Zvjagincev pokazuje koliko je jak autor.

Kompromis se u neku ruku morao raditi i po pitanju izbora glumaca, budući da ruski „prvoligaši” koji su ostali u zemlji ne bi željeli da se izlože riziku snimajući za disidenta, a izbor onih „prebjeglih”, dovoljno hrabrih da (tek) sada prebjegnu ili rusofonih glumaca iz bivših sovjetskih republika je ipak ograničen. Nije Zvjagincev autor koji radi isključivo sa zvijezdama, zna ih čak po potrebi i kreirati svojim filmovima, pa tako ovdje izvlači maksimum iz Dmitrija Mazurova koji je do sada uglavnom radio na televiziji, a donekle i iz Iris Lebedeve i Jurija Zavalnjuka koji je, doduše, prisutan samo u dvije scene.

Najveći izazov za autora je, međutim, kako toliko različitih slojeva i motiva sklopiti u koherentan film. Budući da motivi dolaze iz različitih, a već dobro poznatih izvora, oni ponekad čak rade jedni protiv drugih i zagušuju film. Srećom, autor je sposoban posložiti ih u višeslojnu sliku realnosti, ponekad na snalaženje, ponekad na silu. Ipak, ma koliko „Minotaur“ bio ispod razine na koju nas je Zvjagincev navikao, svejedno je riječ o neobično važnom i rijetkom filmu, zapravo jedinom svoje vrste trenutačno. Nigdje drugdje u kinematografiji, naime, ne možemo vidjeti realnost ruske agresije na Ukrajinu iz ruske opozicione vizure.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Minotaur

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.