O valu otkaza novinarima početkom devedesetih treba govoriti ne samo zato da bi se utvrdile činjenice i pokušalo razumjeti što se točno i zašto dogodilo, nego i zbog novinarstva danas, jer je u težoj situaciji nego prije tri i pol desetljeća, kazao je novinar i pisac Ivica Đikić, urednik knjige „Sve po spisku – etnički motivirani otkazi novinarima devedesetih“ novinara i publicista Rade Dragojevića, na promociji izdanja održanoj u petak, 6. studenoga, u Novinarskom domu u Zagrebu.

Knjiga je u izdanju Srpskoga narodnog vijeća objavljena sredinom lipnja ove godine. Na temelju trogodišnjeg istraživanja, razgovora sa žrtvama čistki i drugih sugovornika te čitanja arhiva – istina oskudnih – Dragojević je na dvjestotinjak stranica ispisao izvještaj koji, prema Đikićevim riječima, „nije pionirski, ali jest najsveobuhvatniji“ rad na tu temu. Jedno poglavlje, ono o otkazima na HTV-u, napisala je Tena Perišin, nekadašnja novinarka HTV-a, a danas redovita profesorica novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Knjigu čini još vrjednijom priloženi indeks imena te iscrpna bibliografija koja olakšava daljnje istraživanje. 

Riječ je o uzornome novinarskom radu koji kombinira akribično poštovanje činjenica i angažiran esejistički stil. Dragojević ne hini nezainteresiranu objektivnost; upravo suprotno, jasno je angažiran: „Oko ovog predmeta, mišljenja smo“, piše na kraju knjige odgovarajući unaprijed na moguće prigovore o „pristranosti“, „ne treba zauzimati neki neutralni stav, ovdje nije riječ o dokonoj akademskoj debati gdje, eto, valja voditi računa o tzv. objektivnosti: u ovakvim slučajevima ne treba pristajati na lažnu uravnoteženost“. Ništa čudno: Dragojević je dakako na strani žrtava – ljudi su naprosto na pravdi boga masovno izbacivani s posla. Koliko njih točno, ne zna se do danas; procjene variraju. Đikić je na promociji iznio opreznu procjenu o 400 do 500 otpuštenih, što bi, dodaje, moglo značiti oko petnaestak posto ukupnoga ondašnjeg broja novinara u Hrvatskoj. Sam Dragojević u intervjuu tjedniku Nacional u povodu izlaska knjige kazao je ovako: „Teško je točno utvrditi koliko je ljudi nastradalo. Tomislav Jakić misli da je riječ o brojci od oko 400 ljudi. Mark Thompson u svojoj knjizi 'Kovanje rata' kaže da je u prve tri godine – 1990., 1991. i 1992. – samo na HRT-u bilo na čekanju bilo ili je bilo otpušteno čak 970 ljudi od ukupno 3.500 zaposlenika. Prema riječima Antuna Vrdoljaka iz ljeta 1991., na listu čekanja stavljeno je tada 620 djelatnika HRT-a. Prema Anti Gavranoviću, tadašnjem predsjedniku Hrvatskog novinarskog društva, Vrdoljak je samo u prvoj godini svog mandata na ovaj ili onaj način potjerao 200 do 300 ljudi s HRT-a“.

Otkazi novinarima devedesetih važni su i zbog novinarstva današnjice - na fotografiji Seid Serdarević, Tena Perišin, Rade Dragojević i Ivica Đikić (FOTO: Sandro Lendler/SNV)

Ovako je Reuters 27. lipnja 1990. godine izvijestio iz Zagreba: „Novoizabrano desničarsko rukovodstvo druge po veličini jugoslavenske republike, Hrvatske, započelo je masovnu čistku u sredstvima javnog informiranja pošto je prethodno zbacilo komuniste s vlasti na prvim slobodnim izborima u posljednjih pedeset godina“. Vijest je zabilježio novinar Slobodne Dalmacije Zvonimir Krstulović, koji je u siječnju i veljači 1993. godine u splitskom dnevniku, tada pod uredničkim vodstvom slobodarski orijentiranog i po profesionalizmu zapamćenog glavnog urednika Joška Kulušića, u čak 22 nastavka objavio serijal „Sumrak hrvatskog novinarstva – kako su uništavani ljudi i mediji“, koji je Dragojević koristio u svome istraživanju. Reuters, dakle, start etničkog i političkog filtriranja u medijima smješta na kraj šestog mjeseca 1990. godine, što će reći, nekih mjesec i pol dana nakon drugog kruga parlamentarnih izbora i samo dva dana prije nego što je Sabor promijenio ime Radiotelevizije Zagreb u Hrvatska radiotelevizija. Dragojevićeva knjiga, međutim, donosi i dokaze da su čistke, ili njihove uvjerljive najave, počele i dosta ranije. 

„Nije postojala mogućnost da bi novinari otpušteni devedesetih bili opasni za Hrvatsku“, naglasio je Đikić na promociji otklanjajući tihu, ali uvijek tinjajuću klevetu da bi otpušteni ljudi možda šurovali „sa Srbima“, kako se u ono vrijeme – pa i do danas – uvriježilo uvredljivo govoriti. Tena Perišin, primjerice, na promociji je objasnila kako su se plele najnevjerojatnije priče: za jednog su zaposlenika HTV-a, koji će „fasovati poček“, govorili da s upaljenom baterijom noću hoda oko zgrade HTV-a i navodi neprijatelja da bombardira. A bilo je zapravo obrnuto: Perišin svjedoči kako je apsurd bio u tome da su otpuštani ponajviše dotadašnji najglasniji kritičari srpskog nacionalizma, koji su sada morali dokazivati da nisu neprijatelji Hrvatske. 

Ivica Đikić nudi moguće objašnjenje zašto baš oni: novinari koji su osamdesetih učvršćivali novinarski profesionalizam, a krajem desetljeća prozreli Miloševićevu propagandu i suprotstavili joj se, prostor slobode osvajali su uime novinarstva i profesije, a ne uime hrvatstva i nacionalizma – i zato Tuđmanovoj vlasti nisu bili po volji, dapače. Đikić je dodao i kako je, uređujući knjigu, pokušavao razumjeti zašto su, zapravo, otpuštali tolike ljude. Zaključio je da je bilo različitih motiva: od nastojanja mnogih direktora i urednika da se dodvore novoj vlasti, koja je emitirala signale da bi voljela takav razvoj stvari, do posve osobnih razloga ljudske zlobe i vlastohleplja, naročito na lokalnim razinama, pošteđenih kakvog-takvog medijskog interesa i eventualne kontrole. Đikić kaže kako bi istraživanje bilo vrijedno nastaviti doznavanjem osobnih sudbina ljudi koji su tada ostali bez svoga novinarskog kruha. 

Postoje, međutim, i objektivni razlozi, koji su sve druge bez sumnje pospješivali: Dragojević naglašava kako je većina otkaza podijeljena u područjima bližima bojišnici; u Istri, primjerice, nijedan novinar nije dobio otkaz, dok je u Rijeci zabilježen samo jedan slučaj.

Đikić je, uređujući knjigu, pokušavao razumjeti zašto su, zapravo, otpuštali tolike ljude (FOTO: Sandro Lendler/SNV)

Jedna od žrtava čistke na HTV-u bio je i Saša Milošević, sjajan i perspektivan televizijski novinar koji je HTV bio prisiljen napustiti 1991. godine. „Devedesete su nekima donijele oslobođenje, a nekima poraz. Novinari Srbi koji su bili potpuno integrirani u hrvatsko društvo odjednom su, mimo vlastite volje, postali netko drugi. Morali su formirati nove identitete“, iz prve je ruke na promociji Milošević opisao kako su se osjećali ti ljudi.

Urednik izdavačke kuće Fraktura i nekadašnji novinar Seid Serdarević, koji je vodio promociju, Dragojevićevu je knjigu usporedio s još jednim važnim svjedočanstvom destruktivnosti Tuđmanove vlasti, djelom „Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih“ nedavno preminulog Ante Lešaje. Dragojevićeva je knjiga važna i danas, kada se guši sloboda javnog izričaja, a novinari koji govore istinu opet dobivaju otkaze, naglasio je Serdarević. 

A opet, možda i nije sve baš tako crno, reći će Dragojević podsjećajući na ono što zove „dualnom slikom i specifikumom domaćeg novinarstva“: „Za razliku od drugih profesija – liječničke, profesorske, odvjetničke i drugih – čini mi se da je novinarstvo jedina profesija u nas koja je u to vrijeme, devedesetih, dosegla i svoju najnižu točku, spustila se na najniže grane i valjala u blatu poslušništva i kukavičluka, ali je isto tako, u to isto vrijeme, dosegla svoje zlatne trenutke, vinula se na dotad nezamislive vrhunce“. Ako ništa drugo, dakle, novinari u ovoj zemlji imaju bar primjere – i negativne i pozitivne – pa nitko od njih nema pravo reći da ne zna kako bi trebalo, i kako ne bi trebalo, pošteno i profesionalno raditi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Sandro Lendler/SNV

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.