U prologu filma „Melankolija“ Larsa von Triera u sasvim se usporenim snimcima, gotovo kao niz tabloa, redaju prizori čiji karakter i status u tom času još ne znamo. Sunčani sat, sraz dvaju svemirskih tijela koji podsjeća na prodor spermija u jajnu stanicu, konj u propnju koji se ruši pod mekim polarnim svjetlom, Bruegelovi „Lovci u snijegu“ koje, polako, guta nevidljivi plamen. Redom su upečatljivi i dobro zastupaju film, iz čijeg su sižea ovdje izdvojeni, no mjestimice mogu djelovati i kičasto. To nije posljedica isključivo njihovog vizualnog kodiranja. Ono što kod gledatelja proizvodi taj tip nelagode osjećaj je stanovitog umnažanja, suviška kojeg postajemo svjesni tek kad film završi, kontinuitet se uspostavi i – barem u pripovjednom smislu – sve legne na svoje mjesto. 

Riječ je o nekoj vrsti danje metaforizacije središnje metafore filma, njezinim metastazama, odrazima u galeriji iskrivljenih zrcala, svojevrsnoj metaforičkoj babuški. A temeljna je metafora „Melankolije“ jasna, i od one je vrste koju zovemo „realiziranom“. Duševno stanje protagonistice prispodobljeno je kozmičkim događajem za nas apokaliptičnih razmjera, i istodobno od nikakve važnosti za sam svemir. Samo što, ispada, naposljetku uopće „nije u pitanju metafora“ i apokalipsa se – u svojoj srži ipak prvenstveno intimna – također najdoslovnije desi. Neizvjesnost u iščekivanju iste oblikuje radnju filma, iako je, naravno, prije u pitanju stanje. To je čekanje ključan faktor također na kanonskoj Dürerovoj gravuri istog naslova, kao i u na nju na više načina naslonjenom dvotomnom romanu Jona Fossea. 

Što je zapravo predmet svih spomenutih naslova, elegantnih u svojoj izravnosti, mnogo je teže odgovoriti. Istovremeno, odgovor zainteresiranima za pitanja slobodnolebdeće „crne žuči“ kao da je nekako intuitivno jasan, iako ga je izazovno iole precizno, jednoznačno razložiti. Dakle, za pretpostaviti je da taj osjećaj, to stanje sjene koja gubi smisao bez neprekidne međuigre sa svjetlom, i razumijevamo poprilično različito. Melankolija kao da nije jedan jedinstven, manje-više jasno omeđiv osjećaj, već prije registar, nijansa, ton, ili čak stil, kvaliteta koja se u određenom segmentu može pripisati nizu različitih „primarnih“ čuvstava, u rasponu od euforije, preko utučenosti do tuge. Zasigurno je se dobar prstohvat nalazi u ljubavi, a sasvim moguće i u nekim izvedenicama onoga najprimordijalnijeg – straha. Melankolija je, možda, više od svega rakurs, perspektiva. Ona, svakako, može djelovati nametnuto, sputavajuće, forsirajući vlastiti pogled, kao što ga se konju diktira oglavom. S druge strane može biti i nekovrsno produktivno ograničenje, nemogućnošću stvoren prostor mogućnosti. Kao, na primjer, Perecovo pisanje čitavog opsežnog romana bez slova e. Kako bilo, u nju uranjamo imajući je barem jednim dijelom na oku, promatrajući je, kao vlastita stopala u lavoru. 

Iako dosadašnje asocijacije dolaze iz drugih sfera, činilo mi se oduvijek da je povlaštena umjetnost melankolije – muzika. Štoviše, da one nerijetko idu podruku. Upravo muzika je za mene njezin pouzdani detonator, kratak fitilj nakon kojega eksplozivno plane. S druge strane muzika joj je prozračno utočište: apstraktno prostor-vrijeme, uređeno trajanje u kojem se melankolija osjeća kao kod kuće. Mnogo bi teksta trebalo stratiti ne bi li se koliko-toliko približio vlastitoj utvari melankolije, ali i bez razmišljanja znam da se ona za mene iznad svega i uporno čuje. „To što gledam sâm je sluh“, piše u jednom udaljenom romanu Šegedin. 

Tri pjesme koje slijede nisu „najmelankoličnije“, ne pripadaju u moju vlastitu moćnu gomilicu ličnih, tajnih okidača tog čuvstva. One, također, nisu ni približno najpopularnije melankoliji posvećene, poput Oliverove, ili Čolićeve. Sve tri ipak su posve izravne i dolaze s neke vrste margine, na sasvim različite načine samoizabrane. U pitanju je, moguće, nanesena sjevernim vjetrom s maglom spregnute mađarske puste, jedna usputna melankolija otpora. 

Branimir Johnny Štulić, najveći naš gitarski pjesnik, svoju je „Melankoliju“ snimio već na zalazu karijere, kao neku vrstu labuđeg pjeva negdašnjega generacijskog mesije koji je, dok je još bilo na vrijeme, odlučio pustiti uzde, i sa sigurne udaljenosti promatrati kako se, kao u kavu umočen okrajak keksa, u taman ponor survava stvaran svijet oko njega. Štulić je kroničar toga sunovrata bio na neki način od vlastitih početaka, a s njegovim privođenjem kraju, kada se krv već sasvim lijepo dala namirisati, i sam se pisar suočio s istom kreativnom sudbinom. To je neobično idejno, konceptualno i stilsko vrludanje njegovih triju solo albuma, snimljenih između 1988. i 1991. godine, uz mnogo muzičkih i tekstualnih krivih srastanja, jednako na planu pojedinačnih kompozicija i albuma kao cjelina, ipak rezultiralo i s nekoliko iznimnih pjesama. Redom one se nalaze na središnjoj, 1990. godine u Zagrebu snimljenoj i objavljenoj ploči „Balegari ne vjeruju sreći“. „Melankolija“ nije bila njezin najveći hit ni najuspjelija kompozicija u klasičnom pop-rock smislu, ali je u cjelini najbolja pjesma čitave te odjavne, poput razglednica upućenih na adrese koje više ne postoje, kao i inače u brzini, s nogu napabirčene trilogije. 

U pitanju je i zadnji Štulićev tekstualni tour de force, koncizan, kratak i jednostavan, sročen već u vrijeme kada su kićene metafore, koje mu nikada nisu bile strane, nekako neodgovorno i šuplje odzvanjale. Štulić je u to vrijeme kao scenska persona koketirao s nekom vlastitom, iščašenom verzijom balkanskoga Barbarogenija, kombinacije lude koja odavno upozorava ali je nitko ne sluša i samozadovoljnog plesača na ruševinama, karnevalesknog proroka iz daljine. Ovdje se od vike i šarade i eksplicitno odustaje, dugovi, napuhani nekom degeneriranom kapljicom iz Baltazarove epruvete, narasli su toliko da ih postaje nemoguće prebiti gestom, a kao utočište onoga lišenog volje da ponavlja ostaje, naravno, melankolija. Zaključak pjesme, „sad ja prepuštam uloge / mrtvijim od sebe“ čita se kao jedno, više pomireno nego razočarano, zastrašujuće precizno zbogom. 

Skupina Niet vjerojatno je najbolji, začuđujuće dobro ostarjeli izdanak vibrantne ljubljanske underground punk-scene osamdesetih. Sudarali su se kod njih sretno nešto sirovija estetika ranog hardcorea, pogotovo dok je sastav imao muški i ženski vokal, i himničko, melodično, darkwave utjecajima obojeno pjesmopisanje koncentrirano oko upečatljivog glasa Primoža Habiča. Habič, koji se 1991. godine odjavio prevelikom dozom heroina, otpočetka je bio sklon temama s osojne, prohladne margine društva i sebstva. Međutim jedan je od njegovih ključnih postupaka ironija. Potonje je očito već i pogleda li se letimično popis pjesama s Nietovog nastupnog i zapravo jedinog dugosvirajućeg snimka, albuma „Srečna mladina“ iz godine Orwella i mog rođenja. Otvara ga „Depresija“, a redaju se, primjerice, „Strah“, „Umiranje“, „Melanholija“, „Ni izhoda“, „Frustracije“ i tome slični prizori iz života sretne kasnosocijalističke mladeži jednog sivog i vlažnog grada.

Isti postupak unutar same pjesme ponavlja „Melanholija“. Redaju se prvo slike kaosa, očaja i nemogućnosti da se iz začaranog kruga izađe, a zatim se, u sučeljenom dijelu, koji se može promatrati i kao refren, nudi neobično kodirana, istovremeno apstraktna i sasvim konkretna slika oslobođenja. To „svoboda je sonce / svoboda je vera / svoboda je Tito / svoboda je partija“ čitati je, predlažem, istovremeno kao jasnu, sistemu upućenu ironijski kodiranu kritiku i sasvim doslovno. Takva postavka, čini mi se, izvrsno reprezentira jugoslavenski socijalizam u fazi vlastitog rasapa; jednu krutu i represivnu, koliko još uvijek suštinsku i opipljivu emancipaciju, koja će uskoro pokleknuti pod vlastitim teretom. Melankolija pojedinca susreće se licem u lice s onom društva koje iznutra truli i u njoj se ogleda. Ni izhoda. 

Najmlađa „Melankolija“, ona koja, sasvim izvjesno, još uvijek manje ili više očito bridi i buja nadohvat ruke, viri nagurana iz džepova, sipi iz zvučnika televizora te se s naslovnica novina i portala pretače ravno u gluhu šupljinu u grudima pojedinca i kolektiva i ispunjava je prijeteći da se odjednom, ali i očekivano, prelije, opet je zagrebačka. Na vanserijskom i zapravo sasvim radiofoničnom, ali nedovoljno primijećenom albumu „Ostrvo ledenog kita“ snimila ju je 2018. godine, u svojoj aktualnoj, proširenoj postavi grupa Šumski. Ovi su se nekadašnji zaigrani eksperimentatori, lovci na vile i egzotične zvučne pejzaže, u posljednja dva desetljeća premetnuli u vrlo ozbiljan, slojevit sastav koji se, zadržavajući osnovne premise i idiosinkrazije svog izvornog zvuka, okrenuo istovremeno pjevnom i aranžerski kompleksnom komponiranju, ispisujući vlastito poglavlje domaće post-novovalne diskografije. 

„Melankolija“ kao da bez uvijanja, poput grafita na fasadi koja se runi, obznanjuje temeljni podtekst čitave ploče, na kojoj izvjesno „zaudara na fašizam“, a generacijski grad se pouzdano prazni jer „prijatelji se sele na selo“. Ova je melankolija, čini mi se, više nego što proizlazi iz unutrašnjih nasukanosti i lomova, izvanjski inducirana, kao refleks sumorne društvenopolitičke atmosfere u Hrvatskoj oko 2016. godine, kada je fašizam ozbiljno opet krenuo da zaudara, kako je to i inače slučaj, od glave, iz samog srca tame iznutra porobljene HDZ-ove države. „Nešto je ružno na vijestima, nešto te guši u grudima“, kaže pjesma. Mogla je, uostalom, biti napisana i prekjučer: gušenje je u međuvremenu tek postalo nešto malo doslovnije. 

Kakve, međutim, sva ta melankolija ima veze s geografijom, što iscrtava njezine mape? Ne znam. I uz sve izvanjske okidače one su sasvim individualne, tek pojedincu zaista čitke. Melankolija je onaj nužan no prazan prostor u kompasu u kojem tavori magnetna igla, Albaharijeva koka-kola u kojoj telo pluta. Ostaje da se, kao psi u blatnoj lokvi, u njoj brčkamo dok ne bude sasvim izvjesno da kompas više ne pokazuje smjer. Prosto: dok sve ne ishlapi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Notre salut

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.