Neke druge ratne priče iz posebno krvavog rata u Bosni i Hercegovini zasjenile su ono što se događalo u Goraždu. Grad u Istočnoj Bosni s većinom bošnjačkog stanovništva bio je pod opsadom i stalnim granatiranjem s triju strana, opskrba strujom, vodom, pa čak i hranom bila je u prekidu, baš kao i komunikacije. Ranjenici su bivali samo „pokrpani” u lokalnoj, ne baš velikoj i ne baš sjajno opremljenoj bolnici koja nije imala kirurški odjel, da bi potom bili slani u druge, veće bolnice u okruženju, kako u Bosni (Sarajevo), tako i u Crnoj Gori (Pljevlja) i Srbiji (Užice).

Dušicu Vujasić, stomatologinju iz Beograda, njenog supruga Zvonka i sina Bobana, rat je zadesio u Goraždu, gdje je Dušica bila zaposlena u bolnici. Pred početak opsade, Dušica i Zvonko su ostavili Bobana u Beogradu kod njenih roditelja, pa se vratili u Goražde. Za vrijeme opsade, Dušica je radila na sanitetskim i hitnim zadacima, a često je bila u pratnji prijevoza ranjenika. Svojim postupcima, spasila je život mnogim ljudima, sve do svoje pogibije u travnju 1993. godine prilikom granatiranja bolnice. Godine 2026. Dušica je dobila ulicu u Goraždu.

Jedan od onih kojima je doktorica pomogla bio je i Ahmed Adžović, nakon ranjavanja u Goraždu prebačen u Užice, gdje je potom „zarobljen” od strane lokalnog Crvenog križa kojem se morao javljati svaka dva-tri dana. Ahmed je kasnije uspio uhvatiti izbjeglički vlak prema Subotici, tamo se sresti s predratnim prijateljima i još jednim diskretnim herojima humanosti, obitelji Vlaisavljević, koji su mu posudili novac s kojim se on preko Mađarske, Hrvatske i ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine vratio u Goražde svojoj obitelji.

Priče o Dušici, njezinoj brizi za svoje pacijente, opsadi i izbjegličkoj kalvariji ranjenika isprepliću se u Reljićevom dokumentarcu. Autora se prije može nazvati reporterom i borcem za istinu koji gotovo serijski producira i režira dokumentarce različitih formata, nego nekakvim filmskim stilistom koji svoje filmove dugo polira. I ovdje je suština, priča o ultimativnoj humanosti i etičkom imperativu, na prvom mjestu, ali Reljić u svojim rukama ima dovoljno sirovog, neobjavljenog materijala iz kućnih ili ratno-reporterskih arhiva da bi film bio intrigantan i na umjetničkoj razini.

Zapravo, te sirove snimke, povremeno uz labavu, nestrukturiranu naraciju snimatelja, ili simultani prijevod na engleski jezik kada se radi o intervjuu koji Dušica daje, svoju kontra-težu dobivaju u sirovim, emocijama nabijenim sjećanjima svjedoka poput spomenutog Ahmeda, doktoričinih kolega iz bolnice, roditelja i sina, na lik i djelo Dušice Vujasić koje oni daju u novosnimljenim, digitalno-nespecifično izgledajućim intervjuima. Na taj način, Reljić uspijeva postići i svojevrsni filmsko-estetski, zanatsko-umjetnički balans kojim se ova komplicirana, višeslojna priča pakira u nezahvalan, a za materijal idealno odgovarajući format srednjemetražnog dokumentarca. Diskretni dizajn zvuka i pijetetna muzika, gdje je to potrebno, kompletiraju tapiseriju filma, ali ne privlače pozornost na sebe.

ENKEL: „Prijateljstvo unuka zapovjednika Auschwitza i preživjele logorašice priča je koju sam morao snimiti“

INTERVJU – ALEKSANDAR RELJIĆ: „Ova generacija je pametnija i brža od nas – i zna šta radi“

NAJGLASNIJA TIŠINA: Film koji hvata srž trenutnog studentskog otpora i postavlja letvicu prilično visoko

"MAMULA ALL INCLUSIVE": Spomenik našoj gluposti

Na koncu, kao što je slučaj i s većinom Reljićevih ranijih radova, rijetko tko će ih gledati da bi procjenjivao njihove umjetničke domete i redateljevu zanatsku vještinu. Reljićevi filmovi se gledaju zbog poruke i od javnosti često skrivane istine koju oni komuniciraju. S time u vezi, „Doktorica“ je jedan izuzetno važan film koji promiče profesionalnu odgovornost, humanost i etiku, pa kao takav treba stići do najšireg mogućeg auditorija.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Doktorica

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.