Gideon Levy jedan je od najpoznatijih izraelskih novinara. Piše za dnevni list Haaretz iz Tel Aviva, u kojem je objavljen i ovaj komentar koji je za Lupigu preveo Ivor Fuka

Čak i prije nego što je ijedan Izraelac, osim Raviva Druckera, pogledao dokumentarac „Naza“, film je uradak već dao golem doprinos izraelskoj javnoj raspravi. Redatelji Rachel Szor i Yuval Abraham prouzočili su histeriju. A ta je histerija najbolje što se izraelskom društvu dogodilo od 7. listopada 2023. godine (Szor i Abraham izraelski su istraživački novinari i filmski radnici, zajedno su prethodno radili i na filmu „No other Land“ koji je prošle godine nagrađen Oscarom, dok je njihov novi film „Naza“, koji se temelji na inkriminirajućim svjedočenjima izraelskih vojnika i obavještajaca o sustavima nadzora, odabiru meta i napadima na civile u Gazi, na nedavno završenom filmskom festivalu u Veneciji dobio posebnu nagradu žirija i 25-minutne ovacije publike, nakon čega je izraelski ministar kulture Miki Zohar pozvao na oduzimanje izraelskog državljanstva redateljima filma, op. prev.).

Po prvi put, Izraelce je nešto šokiralo, a da to nisu ni Benjamin Netanjahu, ni taoci. Po prvi put, bijesni su, zgroženi i izvan sebe zbog buke koja dopire iz Pojasa Gaze. I duboko u sebi znaju zašto. 

NAZA: Film koji je „digao prašinu“ i koji nikog ne ostavlja ravnodušnim

Ovaj val histerije, kakav Izrael još nije vidio, ujedno je ogolio pravo lice gotovo cijelog društva. Što bismo više mogli tražiti od dokumentarnog filma? Pogotovo od filma koji još nitko nije ni pogledao?

Ova histerija razotkriva nešto što je godinama bilo skriveno, a sada je naglo eruptiralo. Poslije godina potiskivanja, poricanja i laganja, apatije i ravnodušnosti, gnoj je napokon prokuljao u snažnom mlazu. To je zdrav proces, čak i kada poprima ružne oblike. 

Izrael je izbačen iz svog bolesnog spokoja. Odjednom se govori o Gazi, a ne samo o cijenama prekomorskih avionskih karata.

„Naza“ je uništila izraelsku odcijepljenost od stvarnosti. To se moglo predvidjeti, čak i onda kada se činilo da Izraelce više ništa ne može prodrmati. Ali silina reakcije pokazuje koliko je velik taj gnojni čir. Mahniti bijes usmjeren protiv Szor i Abrahama pokazuje da su uspjeli dotaknuti samo središte tog čira. A to boli. Žestina reakcije pokazuje da Izraelci osjećaju kako im nešto gori pod nogama. Svatko tko urla s tolikim bijesom zna da je nešto jako pošlo po zlu. Društvo koje je uvjereno u vlastitu pravednost ne reagira tako na jedan film.

Ova bi se oluja mogla stišati, ali njezina silina možda je i nagovještaj prekretnice. Nakon što autore filma objesimo nasred gradskog trga, možda će netko napokon shvatiti da je ovo bio posljednji, očajnički pokušaj da se istina izbjegne, uguši i potisne. 

No, ta će istina Izrael progoniti zauvijek, jer od odgovornosti za genocid ne može se pobjeći. Pitajte Turke. Ta nas krivnja nikad neće pustiti na miru. Ostat će kao vječna sramota.

„Naza“ je također dala i još jedan važan doprinos: strgala je sve maske. Od sada pa nadalje, više nema ni ljevice ni desnice, ni prosvijećenih ni mračnjaka, ni humanista ni barbara. Gotovo kao jedno, Izraelci su se obrušili na ovaj film i time razotkrili svoja prava lica. 

Rasistički novinari našli su se rame uz rame s onima koje se smatralo liberalnima, nacionalistički političari ujedinili su se s onima koje se smatralo demokratima. Svi su zajedno zapjevali u jednom makartističkom zboru (Joseph McCarthy, američki je republikanski senator koji je početkom 1950-ih pokrenuo antikomunistički progon u SAD-u, tijekom kojih je javno prokazivao i progonio intelektualce, umjetnike, političare i druge javne osobe zastrašujući ih istragama koje su im uništavale karijere i reputaciju, a makartizam je ostao sinonim za politički progon i gušenje slobode mišljenja, op. prev.).

Uostalom, koja je razlika između izjave desničarskog novinara Avrija Gilada da je „Naza“ akronim za hebrejske riječi „zlonamjerna antisemitska šteta“ i ružnog, odvratnog poricanja bilo kakve obiteljske povezanosti s Yuvalom Abrahamom, koje je iznio centristički novinar Yaron Avraham – iako se njihova prezimena na hebrejskom pišu identično?

Koja je razlika između izjave desničarskog novinara Amita Segala da su autori filma „pristaše Hamasovog ureda za porpagandu“ i učene „metodološke“ kritike koju nude kolumnisti Haaretza Drucker i Uri Misgav, koji svom snagom bježe od suočavanja s onim najvažnijim?

„Gdje je kontekst“, pitaju licemjerni kritičari koji se nikada ne bi usudili spomenuti kontekst za palestinski napad 7. listopada. „Gdje su dokazi?“, pitaju ljudi koji znaju da su najvažniji istraživački novinarski pothvati u povijesti – „Watergate“ i „Pentagon Papers“, primjerice – počivali na anonimnim svjedočenjima. A povrh svega, gdje su njihovi vlastiti istraživački tekstovi o Gazi? 

Oni znaju da je „Naza“ donosi istinu. Ipak, žele imena vojnika koji su dali intervjue, kako bi i njih mogli objesiti na gradskom trgu, zajedno s redateljima. Nema nikakve razlike ni između izjave fašističkog oporbenog političara Avigdora Liebermana da su oni „mrzitelji Izraela koji sebe nazivaju filmašima“, grotesknog poziva neupućenog ministra kulture Mikija Zohara da im se oduzme državljanstvo i kukavičkog „osuđujem“ progresivnog političara Yaira Golana.

Razlike su samo u pakiranju. Sadržaj je, međutim, isti, a on je u svim tim slučajevima zastrašujuće makartistički. Szor, Abraham i ti hrabri vojnici prekinuli su šutnju. Zaslužuju golemo poštovanje u Izraelu. I dobit će ga – ali samo na stranicama povijesnih knjiga.

Lupiga.Com via Haaretz

Naslovna fotografija: Omar Al-Qattaa/AFP

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.