IDIOT(I): Dostojevski iza kulisa vlastite književne veličine
Znamo da je kao mlad ostao bez roditelja, da se na vojno-inženjerskoj akademiji nije snašao, da se dva puta ženio, da je imao ljubavnice i putovao po Zapadnoj Europi koju je prezirao ili za čija dostignuća makar nije previše mario. Ne sva dostignuća, doduše, s obzirom da je, dokumentirano, bio toliki ljubitelj ruleta da se Wiesbaden i Baden-Baden otimaju oko legende gdje je izgubio toliko novca da je napisao „Kockara“. Znamo i da je patio od epilepsije, kao i da se s time nije najbolje nosio, o čemu je pisao u „Idiotu“ i „Braći Karamazovima“.

Poznato nam je i da je veći dio života proveo u dugovima i zbog njih u siromaštvu, da je često prodavao naslijeđenu ili stečenu imovinu, uključujući i tantijeme, ispod cijene, ali se rijetko gdje spominje tko ga je, tako notorno smušenog u financijskim transakcijama, vodio i spašavao. To je bila njegova druga supruga, Ana Grigorijevna Snitkina, i sama po sebi fascinantna povijesna ličnost. Karijeru je počela kao piščeva stenografkinja da bi kasnije postala lektorica i urednica, a kasnije i izdavačica, i to kao prva žena u toj profesiji ne samo u Rusiji nego (vjerojatno) i na svijetu.
Jedna od povijesnih nepravdi je i ta da je bilo vrlo malo spomena o ženama koje nisu samo stajale iza tih velikih povijesnih ličnosti, već su im aktivno pomagale u radu ili ih čak financirale svojim radom ili nasljedstvom. Te se nepravde polako ispravljaju i na valu toga je o Snitkinoj Andrew D. Kaufman napisao knjigu „Kockareva žena“, a Malgorzata Szumowska i Michal Englert su po njoj snimili film. „Idiot(i)“ su imali premijeru na festivalu u Tellurideu, kasnije zaigravši u Torontu, Rimu i Skoplju gdje su Szumowska i Englert bili počasni gosti ponovo pokrenutog Skopje Film Festivala od kojeg su dobili nagradu za životno djelo.
Snimljen u internacionalnog koprodukciji (britansko-njemačko-poljskoj) i na tri jezika (njemačkom, francuskom i engleskom umjesto ruskog), film prati „medeni mjesec” Dostojevskog i Snitkine koji je trajao četiri godine (1867.-1871.) i pokrio najmanje tri zemlje (Njemačku, Švicarsku i Italiju). Autori, doduše, vrijeme radnje sažimaju na možda nekih godinu dana (od začeća do smrti njihove prve kćeri Sonje), a prostor fokusiraju samo na Baden-Baden radi jednostavnijeg praćenja i za njih, a i za gledatelje.
Suština priče je da se Dostojevski (Flynn) opsesivno kocka i gubi novac, „krizira” po pitanju inspiracije i ne ispunjava rokove zbog čega ne dobija ugovoreni novac od ruskog izdavača, a Snitkina (Wood) prodaje i zalaže svoju imovinu kako bi par preživio. Od i zbog njegovih dugova, a od njenog novca i nasljedstva su zapravo i došli u tu „mrsku” Europu, dok je cilj njihove igre da on završi naslovni roman na koji se obavezao, te da skupe dovoljno novca kako bi se vratili u Rusiju i otplatili ostatak (njegovih) dugova tamo.
U tom smislu, Snitkina je esencijalna, ne samo za uređivanje teksta ili dnevnu brigu o briljantnom, istraumatiziranom, nesnađenom i djetinje-kapricioznom piscu, već i za komunikaciju s vanjskim svijetom, od rentijerki pljesnivih soba u kojima par ostaje, preko zalagaoničara koji im postaje prijatelj, pa do krugova ruske emigracije i europske buržoazije koja se počela okupljati po toplicama u 21. stoljeću. Potonje je čak izazov za sebe, budući da Snitkina mora biti posrednik između Dostojevskog i njegovog nemezisa, prozapadno orijentiranog ruskog pisca Ivana Turgenjeva koji se vodi njemačkom radnom etikom, poštuje rokove i zbog toga rukopise prodaje skuplje nego Dostojevski, zbog čega si može priuštiti život u hotelu s poslugom. Snitkini, pak, poseban problem predstavlja misteriozna žena (Krieps) iz badenskog visokog društva, posebno zato što je dotična „idealni tip” za njenog notorno nevjernog muža kojeg ona ipak voli i ljubomorno čuva.
Priča se izlaže u pet činova poredanih u skladu s klasičnom kompozicijom fabule dramskog djela. Ekspozicija je relativno kratka, zaplet s ponavljanjima obrazaca ponašanja koji odaju efekt spirale nadolje zauzima veći dio filma, dok su kulminacija, peripetija i rasplet skupa otprilike jednako dugi kao i ekspozicija, pa je njihovo odvajanje u suštini bilo nepotrebno, baš kao i „pumpanje” minutaže svakog od njih ponaosob. Drugim riječima, film bi izvrsno funkcionirao i kao za sam medij uobičajenija tročinka. Činovi su međusobno odvojeni košmarnim snovima, kako Dostojevskog (to također mogu biti i delirijske halucinacije), što je jedna od smislenijih intervencija.
Nije to jedina intervencija koju u formu biografskog filma unose Szumowska i Englert. Neke od njih, kao insistiranje na anakronističkim obradama hita „Take on Me“ sastava A-Ha, prilično su neujednačene, naročito kada su previše rabljene. Druge, poput suvremenog engleskog punog psovki koji je prirodan za glumce, ali ne i za okruženje, djeluju osvježavajuće. Nezreli, „skatološki” humor djeluje kao poklon viziji Miloša Formana prikazanoj u „Amadeusu“ koji također genijima traži i s lakoćom pronalazi mane. Ali, zahvaljujući glumcima, prije svega instinktivnoj ekspresiji Aimee Lou Wood i nesputanom mahnitanju Johnnyja Flynna, „Idiot(i)“ ostaju zanimljiv film koji glatko teče čak i kroz repeticije ili slijepe rukavce.
Postavlja se pitanje, međutim, zašto bismo danas gledali film o supruzi velikog pisca iz pretprošlog stoljeća, osim da ispravimo nepravdu koja čak i nije naša da ju ispravljamo. Dio toga se može izvući iz naslova, jer u turbulentna vremena kakva su današnja, a i kakva su bila ona u kojima je stvarao Dostojevski, svaki postupak svakoga od nas nosi sa sobom rizik da ispadnemo „idioti” sebične ili naivne, destruktivne ili autodestruktivne sorte.
Drugi i bitniji dio krije se u kontroverzama oko Dostojevskog i toga kako bismo ga preveli u suvremeno doba i stavili u kontekst imperijalističke politike koju Rusija danas vodi. Zapravo, između carizma i putinizma je neprekinut kontinuitet: Sovjetski Savez i komunizam su samo bili drugi okvir za ruska posla kao i obično. Da li bismo, dakle, dobili socijalno osviještenog Dostojevskog s početka karijere koji govori o teškom životu običnih ljudi pod bremenom velikih ambicija onih vladajućih? Ili bi to bio Dostojevski iz srednje faze koji putuje Zapadom kojeg vidi kao bezdušno-materijalistički antipod svemu onome čemu pisac teži? Ili bi to možda bio pravoslavni mistik iz pozne faze života. Asocijacije na ruske autore novijeg datuma se same nameću, od Eduarda Limonova do Aleksandra Dugina, a jasno je jedino da bi Turgenjev i njegove kasnije inkarnacije, ako ih je i bilo, ostali arhetip neprijatelja i izdajnika „ruskog svijeta” i „ruske duše”.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: The Idiot(s) movie
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.
















